Tri najveće zagonetke crnojevićkog grada Sokola - Vijesti.me
STAROCRNOGORSKE ENIGME (30. DIO)

Tri najveće zagonetke crnojevićkog grada Sokola

Veoma je moguće da je postojao prolaz koji je vodio sa gradske ravni Sokola nadolje ka pećini. Možda se taj hodnik urušio zbog nekog tektonskog potresa? Možda je zatvoren ili urušen namjerno? Možda su Sokolu tu "ranu" zadali sami Turci da bi obesmislili njegov značaj?

Stigli smo do samog središta Sokolskih krša, do zagonetne Sokolske pećine koja se proteže dubinom stjenovite gromade, tačno ispod Soko-grada. Sa ovom pećinom je vezana i tajna o vodosnadbijevanju, koja još nije odgonetnuta.

Pitanje vode moralo je biti riješeno u samom početku, kada je utvrđenje i začeto, jer, riječ je o uslovu bez kojeg nema opstanka.

Sa tim je u vezi bilješka Mirka Kovačevića da se "u sredini grada nalazi pravougaono udubljenje koje je svakako ostatak cisterne" ("Utvrđenja i gradovi u Crnoj Gori", 1975, 137).  

Dvije bistijerne

Ali, oko vode još uvijek ima nedoumica. Najstariju bilješku o tome načinio je učitelj Vidak Pejović (“Glas Crnogorca”, 19.8.1886). “Na 100 koraka od gradskih vrata, na kraju stare džade koja vodi k Štitarima, nalazi se čudnovata pećina o kojoj narod mnogo koješta priča.

Priča narod da su u toj pećini nekada vile živjele. U pećini nalaze se dvije bistijerne s vodom jedna onako prirodom napravljena, a druga je malo priziđivana. Pećina nije šira od 8 metara, u visinu ima od prilike 10 metara.

Dužina je nepoznata. Do prve samotvore bistijerne ima 180 koraka, a od te do ove malo sgrađene 160 koraka. Pećina je samo petnaest metara od ulaza osvijetljena, a ostalo je sve tamno i valja užditi lučeve pa da se dalje može ulaziti.

U bistijernama ima vazda vode koja je ljeti studena, a zimi topla. U obje bistijerne voda stoji vazda na jednu mjeru, niti je kad viša, niti manja. Pećina izgleda kao da je svedena.Ostaci kombinovane zidine

Ona se pruža ispod grada i pripovijeda se da je Ivan beg htio prokopati iz grada do na vodu u pećinu, ali nije prokopao. Može biti da ga je smela velika tvrda stijena“.

"Bunar"
U putopisu iz 1887. o “bunaru” i pećini pripovijeda se drugačije. "Pričaju da joj je bilo otvoreno grlo negđe na sred grada te su odozgo vadili vodu sudovima na uža" ("Put na Ivan grad", "Glas Crnogorca" od 20.9.1887). 

Slično je zabilježio i Đuro Špadijer 1895. godine. Kaže da je pećina “unutra prostrana, da ima jedna voda i da je ona pravo pod gradom i da je bilo probijeno brdo, te se konopima svrh grada dovaćala iz ovog bunara” („Na Ivanovom gradu (Sokolu)“, „Glas Crnogorca“ od 11.11.1895). 

U selu Relezi postoji predanje da je Đujo, predak današnjih Dumovića, Đurovića, Markovića i Kojovića prokopao bunar Ivanbegu od grada do pećine. “Za usluge prilikom gradnje Soko-grada u Štitarima, dobije od Ivan-bega Crnojevića plodnu zemlju u Relezi, zvanu Plužine” (Milivoje S. Đurišić, Lješanska nahija, 144).  

Prokopavanje  

Moglo bi se dakle ispostaviti da tvrda sokolska stijena ipak nije odoljela. U vezi toga postoji više mogućnosti. Možda je u svrhu kopanja “bunara” iskorišćen kakav prirodni procjep ili jama? Takođe, jasno je da se “prokopavanjem” nije mogao baviti Ivanbeg, već njegov otac Stefanica ili neko prije njega. Jer, vidjeli smo da je Sokol (najvjerovatnije) začet oko 1441, baš u vrijeme kada je otpočelo Ivanovo desetogodišnje zatočeništvo kod Stefana Vukčića Kosače.  

Problem je što Sokolska pećina nikada nije istražena kako treba, pa se ne zna da li u blizini postoji još koji ulaz. Što nije nemoguće, jer na to ukazuje jako vazdušno strujanje. Jedna mogućnost se nalazi na suprotnoj, sjevernoj strani grada. Tamo ispod samih bedema zjapi zloslutni bezdan, koji ubjedljivo svjedoči o nedostupnosti ovog grebena. Možda se odgovor skriva baš na tom vratolomnom mjestu. 

Zatrpani prolaz? 

Dotakao sam se ove dileme u razgovoru sa Vladom Mitrovim Radovićem iz Kosijera dok smo raspredali o sokolskim zagonetkama. Pomenuo sam mu ovu zastrašujuću strminu pod sjevernim bedemom i pitao ga da li bi se sa te strane mogao nalaziti kakav skriveni ulaz. Zavrtio je glavom sumnjičavo. Potom smo prešli na pećinu i tada mi je otkrio važan detalj, koji dopunjuje ranije izvještaje. Kaže da mu se čini da se duboko u špilji, nedaleko od prirodnih i djelimično ograđenih “bistijerni”, u svodu nalazi nešto nalik zatrpanom otvoru ili prolazu - kao da se na tom mjestu naziru ostaci primitivnog stepeništa. Može li ovo biti?  

Dakle, možda je ipak postojao prolaz koji je vodio nadolje sa gradske ravni. Moguće je da se taj hodnik urušio zbog nekog tektonskog potresa. Možda je zatvoren ili urušen namjerno? Možda su Sokolu tu "ranu" zadali sami Turci da bi obesmislili njegov značaj? Sve će to jednom biti istraženo, pa ćemo imati i jasniju sliku. 

Sjednice u kamenu 

Od Sokolske pećine do grada na grebenu, tačno poviše nje, ima još par stotina metara uspona kamenitom stranom. Ide se okolnim putem, polukružno. Na pedesetak metara prije utvrde, pored puta, nailazi se na novu zagonetku. Na velike tesane kamene blokove, koji jasno ukazuju na drevnu naseljenost. O tome imamo i dvije davnašnje bilješke.  

"Malo prijed no ćeš u grad uljeći na lijevoj strani nalazi se jedna prostorija, takođe između prirodnih zidova. Na njoj se vidi mlogo velikog kamenja lijepo otesanog, kao za klupe ili pižune, i bi rekao da je to bio sjednik za poveće skupove" ("Put na Ivan grad", "Glas Crnogorca" od 20. 9. 1887). 

Godinu prije toga Vidak Pejović je zabilježio da se "na zapadnoj strani od grada, na 60 koraka od gradskih vrata, nalazi vrlo ravno mjesto, okruglog oblika, kojega prečnik iznosi 12 metara. Okolo ovog mjesta izrezane su u kamenu mnoge sjednice" ("Glas Crnogorca" od 19. 8. 1886). 

Đuro Špadijer za istu lokaciju piše da su, pošto su prošli ispod brda opazili "jedan breščić na komu je vrlo lijepo sjedjeti, i k jugoistoku, put Žabljaka, gledati ... Taj je breščić obučen travom, i na vrhu je ravan, koliko jedno dobro guvno. Oko te površine razređeni su poveći krši, četvrtasti i lijepo ođeljani, dugački po metar i široki do 50 cm. I sad su lijepo razređeni što je nas iznenadilo ... Ovdje je, rekoše nam, i ako ih ne pitasmo, Ivo Crnojević slazio sa grada u veče i sjedio; a moglo je tu biti i guvno i sjedište..." ("Glas Crnogorca" od 11. 11. 1895).       

Kiklopska gradnja 

Mirko Kovačević je obišao ovu lokaciju prije četiri decenije, zaključujući da su ovi "vrlo veliki kameni kvaderi" ostaci "jedne veće građevine" što ukazuje da je "mjesto bilo korišćeno od ljudi i prije izgradnje srednjovjekovnog utvrđenja" ("Utvrđenja i gradovi u Crnoj Gori", 1975, 137). Pritom je naglasio da ovi veliki kameni blokovi "liče na one sa ilirskog Meduna, Risna i Ulcinja".  

Što, drugim riječima, ukazuje na takozvanu "kiklopsku gradnju".  Ulaz u Sokolsku pećinu

Na ovu važnu okolnost se nedavno osvrnuo i Čedomir Marković. Kaže da veliki kameni kvaderi svojim izgledom podsjećaju na slične kamene blokove korišćene u tzv. kiklopskoj tehnici prilikom gradnje odbrambenih zidova poznatih ilirskih gradova u Crnoj Gori - Risna, Budve, Ulcinja i Meduna, te da bi to moglo da ukaže na postojanje ilirske gradine na Sokolskim kršima ("Graditeljska baština Crnojevića", časopis "Matica", zima 2010, 593). 

Gvozdena vrata 

Tek smo načeli sokolske zagonetke. U grad se stupalo između dvije poveće stijene, na koje su se nastavljali bedemi. Ove dvije gromade i danas stoje na mjestu, dok od zidina nije mnogo ostalo. Vidak Pejović 1886. piše da se na ovim stijenama "može poznati đe su gvozdena vrata stojala jer su izdubjena u istom kamenu, sa obje strane, po četiri unce širine i toliko isto dubine".

Dodaje i da su vrata "kao što pričaju ljudi, ponesena na Žabljak" ("Glas Crnogorca", 19.8.1886). 

U putopisu iz 1887. se pak pripovijeda da se na ulazu u grad "i sad vide u kršima s obje strane izdubljeni žljebovi po kojima se bi reklo, da su vrata gvozdena bila, koja se nijesu mogla otvarati i zatvarati kao obična, no su se morala ovijem prosječenijem žlijebom spuštati i dizati" ("Glas Crnogorca", 20.9.1887).  

Crkva 

Odmah iza ulaza, nadesno, širi se manji rubni plato sa polukružnom kulom, koja gleda ka istoku i jugu. U uglu tog prostora, nad samom liticom stoje ostaci klačne crkve. Južni crkveni zid je činio dio gradskog bedema. Plan grada Sokola

Bogomolja je najvjerovatnije podignuta u Stefaničino doba, prije 1450. godine i po narodnom predanju bila je posvećena Sv. Luki (A. Čilikov, "Crkve i manastiri u basenu Skadarskog jezera", CANU, 2013). 

Od nje nije mnogo ostalo, ali se iz Pejovićevog izvještaja vidi da se krajem 19. vijeka oltarski dio još držao. Kaže da je visina apside "sudeći po oltaru koji se i danas neobaljen nalazi, bila oko 6 metara" ("Glas Crnogorca", 19.8.1886). 

Časna trpeza 

Podatak koji ima veliki značaj za našu priču nalazi se u putopisu u "Glasu Crnogorca" od 20. 9. 1887. "Vratne pragove i bandače ove crkvice, pričaju da su prenijeli u selo zvano Selišta u pleme Kosijere, te ih u tamošnjoj crkvici ugradili. Također su i ploču od svete trpeze namjerni bili u istoj crkvici odnijeti, ali nijesu mogli, nije im se dala, te su je na putu, blizu sokolskih ublova u jednom dočiću (Prni-do) ostavili. Tu se i sad može vidjeti".  

Usklađivanje

Ovaj rijetki detalj sa ugrađivanjem može se dovesti u vezu sa bratstveničkim predanjem Adžića, po kome je njihov predak, nakon Ivanbegovog prelaska na Cetinje "došao iz Zete u Orašane i tamo ogradio crkvu" ("Riječka nahija", CID, 1999, 249).  

Podatak o "ograđivanju crkve" se po svoj prilici odnosi na klačnu crkvu u Selištima, zaseoku Orašana, jer osim nje postoji još samo ona suvomeđna u Prnim Dolovima u Orašanima, koja je vjerovatno starija od 15. vijeka.  

Iz predanja Adžića proizilazi da je crkva u Selištima podignuta krajem Ivanove vladavine, između 1481-1490. godine. Drugi podatak sugeriše da su “pragovi i bandače” prenešeni i ugrađeni nakon rušenja crkve na Sokolu. Ovo bi se moglo vremenski uskladiti samo ako je sokolska crkva srušena još za Ivanbegovog života, prije 1490. godine. Ulaz u Sokol

Ali, stvari se najvjerovatnije nijesu odvijale na taj način. Crkva u Selištima je mogla biti "ograđena" u Ivanbegovom dobu, ali je najvjerovatnije nastradala tek u narednim vjekovima (možda između 1692. i 1714?), do kada je vjerovatno bila porušena i sokolska crkva.

Sva je prilika da su negdje u to doba, prilikom obnove crkve u Selištima u nju ugrađeni i "pragovi i bandače" sa Sokola. Neko bi mogao prigovoriti da se ovdje ipak samo radi o narodnom predanju, ali stvari treba istjerati na čistac. U nedostatku drugih izvora, predanje (metodološki) izbija u prvi plan i mora mu se pokloniti puna pažnja.  

(Trideset prvi nastavak u narednom neđeljnom broju)


Najčitanije iz sekcije Vijesti