U Crnoj Gori trenutno je gotovo 30 odsto stanovništva starije od 60 godina. Veliki dio ove populacije se, pored uobičajenih nevolja koje nosi treće doba, suočava i sa ozbiljnim siromaštvom.
Demokratičnost svakog društva se mjeri njegovom sposobnošću da svima pruži jednake šanse da aktivno učestvuju u socijalnom, ekonomskom, političkom i kulturnom životu- stoji u saopštenju koje je povodom 1. oktobra, dana starih, na svom sajtu objavilo Ministarstvo rada i socijalnog staranja. Slično piše i u Ustavu Crne Gore, kao i u mnogim zakonima i drugim propisima. Ipak, svakih nekoliko mjeseci desi se nešto što javnost podsjeti na nedaće sa kojima se susreću stariji sugrađani. Prije svega nekoliko mjeseci, u Bijelom Polju je teško pokretna sedamdesetogodišnja starica nastradala u požaru koji je za gotovo dvadeset minuta progutao njenu baraku.
Vlada Crne Gore je, kako stoji u saopštenju Ministarstva rada, usvojila Strategiju razvoja socijalne zaštite starih lica, koja predviđa nekoliko principa na kojima počiva politika u ovoj oblasti. Ipak, konkretnih mjera još uvijek ima malo. Za sada postoji starački dom u Risnu, dok su u planu slične ustanove u Bijelom Polju, Pljevljima i Podgorici. Pored toga, zaživio je i projekat “Pomoć u kući” koji je u domove starih uveo geronto-domaćice koje im pomažu u svakodnevnim aktivnostima.
-Trenutno u Podgorici radi 31 geronto domaćica, odnosno, domaćin, a svako od njih ima po 15 korisnika. Problem je što projekat nije insitiucionalizovan, postoji neizvjesnost njegovog trajanja i finansiranja –kazala je za „Vijesti“ viši savjetnik u podgoričkom Birou rada Verica Popović.
Projekat, kako kaže Popovićeva, čini da ljudi imaju svijest o tome da će im neko doći, obaviti kupovinu, poći za ljekove, povesti ih na saučešće. ..
Osobe koje su ušle u projekat pomoći na početku su smatrale da su geronto domaćice u stvari kućne pomoćnice, ali, iako su one spremne da pomognu i u kućnim poslovima njihov glavni posao je da podignu nivo kvaliteta života starih lica. Lica koja su projektom obuhvaćena imaju preko 65 godina i u stanju su zdravstvene, socijalne i fizičke potrebe.
-Naš posao je, između ostalog, i da prepoznamo u kakvom su naši korisnici raspoloženju. Da ih, ako su sjetni, mi oraspoložimo, nasmijemo, i ako postoji - prepoznamo problem. Na početku su svi bili zbunjeni. Odjednom im neko dolazi, brine o njima, a brojni su oni koji nemaju nikog svog ili su im djeca i porodica po svijetu – kaže geronto domaćica Ljilja Milašević.
Projekat pomoći i njege starih lica sprovodi se u 16 crnogorskih opština, a u okviru njega zaposleno je 170 geronto domaćica koje brinu o preko 1200 starih lica. Ministarstvo rada i socijalnog staranja realizuje taj projekat u saradnji sa Zavodom za zapošljavanje i lokalnim samoupravama.
Koordinatorka projekta u hercegnovskom Birou rada Ljiljana Seferović ranije je za “Vijesti” kazala da je “ nedopustivo da je projekat pred gašenjem” u toj opštini, a korisnici vidno zabrinuti za njegovu dalju realizaciju.
Osim Doma “Grabovac” u Risnu, koji može da primi 400 osoba i privatnog doma u Danilovgradu u kome ima kapaciteta za nešto više od 40 mjesta, u Crnoj Gori još uvijek ne postoji drugi vid institucionalne brige o starima. Pored ovog doma, trenutno rade još svega dvije slične privatne ustanove.
Najveći dio starih u Crnoj Gori izdržava se od penzija. U zemlji, prema podacima Fonda PIO, ima 97 hiljada penzionera, a kako kažu iz Saveza penzionera Crne Gore ljudi u trećoj dobi najviše primjedbi imaju na funkcionisanje zdravstvenih institucija i stambene probleme.
-Prosječna penzija u odnosu na prosječnu zaradu je nešto oko 55,5 odsto, a crnogorski penzioneri prosječno primaju 265 eura mjesečno. Ispod sto eura prima nešto oko 1000 penzionera. Oko 4000 penzionera je bez riješenog stambenog pitanja,a puno je i onih koji bi imali potrebu da poprave uslove življenja popravkom kuća i stanova – kazao je za „Vijesti“ predsjednik Saveza udruženja penzionera Crne Gore Veljko Golubović.
Nepovoljan status velikog broja penzionera uz pomoć Ministarstva rada i socijalnog staranja, finansija i poljoprivrede, Fonda PIO i nekih banaka olakšava se obezbjeđivanjem povoljnijih uslova za kupovinu prehrambenih, roba široke potrošnje, bijele tehnike, kućanskih aparata, kompjuterske opreme i slično.
Na pitanje kako preživljavaju penzioneri koji mjesečno od države dobijaju svega sto eura, Golubović je kazao da se svakodnevno ljudi trećeg doba javljaju za pomoć mjesnim udruženjima gdje se prave spiskovi onih kojima je pomoć najpotrebnija.
-Ako generalno posmatramo status penzionera tu postoji nezadovoljstvo sistemom zdravstva i zdravstvene zaštite, problemi prilikom odlaska kod ljekara specijaliste, obavljanja dijagnostičkih pregleda, dobijanja recepata, zakazivanja na duži vremenski period i slično. Mi smo više puta ukazivali da Ministarstvo da treba da preduzme nešto na tom planu – dodao je Golubović.
Još jedan od značajnih problema sa kojim se susrijeće ne mali broj penzionisanih ljudi jeste i stambeno pitanje. Naime, kako kaže Golubović, radi se o ljudima koji su bili u radnom odnosu, ali igrom slučaja nijesu ostvarili svoje pravo na stan, a otišli su iz preduzeća koja više ili ne postoje ili su privatizovana.
-Tu mora reagovati država i očekujemo da obezbijedi tim ljudima neki vid stambenog rješenja, jer su svi oni učestvovali u doprinosima solidarne stambene izgradnje u svom radnom vijeku. Svi znamo da se konac kida tamo gdje je najtanji, a to su penzioneri – zaključuje Golubović.
U "Dugi" našli spas
Prije tri godine otvoren je privatni Dom starih „Duga“ u Martinićima, nadomak Danilovgrada, u kome trenutno boravi 38 ljudi.
-Kod nas su uglavnom ljudi u dobi oko 60 godina. Tri ljekara, internista, neuropsihijatar i ortoped o njima brinu 24 časa, a tu je svakodnevno i fizioterapeut. Od 8 do 16 časova imaju radne terapije tokom kojih se posvećuju onome što su nekad voljeli da rade ili šta im je bio hobi – kaže direktorica te ustanove Marina Ivković.
Neraspoloženje, nervoza i patnja za porodicom dešava se često, naročito kod onih koje rodbina rjeđe posjećuje i zove.
U domu je 80 odsto ljudi na stalnom boravku, a cijena, u koju ulaze sve usluge, mjesečno za pokretne osobe iznosi 530 eura, dok je za polupokretne 590 i potpuno zavisne 690 eura.
Na pitanje „Vijesti“ da li se dešava da stariji dolaze bezvoljno u dom, Ivković je naglasila da se odluka za boravak u domu uglavnom donosi razgovorom u krugu porodice.
-Oni su svjesni da je porodica prethodno sve pokušala, ali da ne postoji mogućnost da stalno budu uz njih, čuvaju ih i paze, jer se radi o ljudima kojima 24 sata treba društvo, medicinska ili neka druga pomoć, što ne može pružiti onaj ko radi od 9 do 17 – kazala je ona.
Najstariji klijent u Martinićima Stojan Perić, potpukovnik u penziji, prije nekoliko dana proslavio je u domu svoj 90. rođendan. Od smrti njegove kćerke, kako kaže ovaj vitalni starac, o njemu brinu dvije unuke koje žive u Sarajevu.
U dnevnoj sobi Doma za stare ekipa „Vijesti“ zatekla je i bivšeg prvaka Crne Gore u boksu Veselina Prelevića. Iz doba kad su ga zvali Belmondo, zato što je, kako kaže, bio najljepši momak u gradu, nedostaje mu šetnja, da se kreće, da “ ustane na noge“.
Vojislavi Polović, koja je već dvadeset godina u penziji, u domu najviše nedostaje porodica. Srećom, kako kaže, često je obilaze.
-Mladi danas ipak brinu o roditeljima iako mnogi smatraju da nije tako. Treba razumjeti i to da nemaju puno vremena za nas starije, idu za svojim hljebom – dodaje ona.
Samo da opstane pomoć u kući
Mladi preokupirani svojim obavezama, nedostatkom vremena sve manje brinu o starijim ljudima, a lijepa riječ starima dođe kao najveći dar u njihovoj “monotonoj situaciji“. Zainteresovanost za projekat pomoći u kući je je sve veća i ogroman broj starih ljudi javlja se kako bi bili uključeni u projekat.
Jedna od korisnica ove vrste pomoći je i Ljubica Zeković, koja se uprkos oštećenom vidu nije predala, i sjutra će promovisati u Bijelom Polju svoju četvrtu knjigu proze pod nazivom „Nejasne čežnje“.
Smeta joj, kaže, to što se zbog slabog vida ne može kretati ulicama jer ne vidi ivičnjake, a nedostaje joj štrikanje koje joj je nekada prestavljalo zadovoljstvo. Igle je Zekovićeva, koja je invalid u penziji, zamijenila tastaturom, posvetila se pisanju, što je, kako kaže, ispunjava.
Dok Jadranka Šofranac, jedna od geronto-domaćica koje posjećuju Ljubicu, kuva kafu, Ljubica objašnjava da je u programu Zavoda za zapošljavanje već tri godine, te da bi voljela da Jadranka i njene koleginice provode više vremena sa korisnicima.
-Na početku je bilo riječi da će dolaziti dvije domaćice dva puta nedeljno po tri sata. Sada nema ko da ih finansira, a korisnika je sve više, pa ne mogu stizati da sve obiđu. Dođu nam jednom nedeljno po sat i po, što je jako malo. Njihove posjete za mene su velika stvar i pomoć jer sam teški invalid. Uvijek me oraspolože, pune su duha, nikad ne dođu ističući svoje privatne probleme. Strah me da projekat ne ukinu – kazala je vidno zabrinuta Ljubica.
Bonus video:
