Najveći izazov pred Crnom Gorom je potreba da mijenja dosta toga u mentalitetu. Mi smo vrlo zatvoreno društvo zbog čega često ne vidimo probleme današnje civilizacije nego se stalno vraćamo unazad, te ono što bi trebalo da je intimni osjećaj svakog građanina pretvaramo u društvene probleme, ocijenio je predsjednik Crnogorske akademije nauka i umjetnosti prof. dr Momir Đurović.
Nakon što je CANU poslije 15 mjeseci rada objavila ediciju „Crna Gora u 21. stoljeću – u eri kompetitivnosti“, u kojoj su naznačeni glavni pravci razvoja, Đurović u intervjuu „Vijestima“ kaže da se Crna Gora mora suočiti sa činjenicom da nema visok nivo znanja i da, osim reforme obrazovanja, to mora ispraviti spremnošću za promjene.
„Ljudi kod nas nijesu baš skloni da mijenjaju sredinu. Moj problem kao profesora je bio da nađem studenta koji prihvata da ga pošaljem u inostranstvo. Kao što vidite, naši momci i djevojke sjede u Hercegovačkoj ulici dan noć i oni su zadovoljni time. Ja ne kritikujem mlade, mladi su uvijek bolji nego mi stari, ali to nema nigdje u svijetu. Nigdje nema u svijetu da studenti svako veče izlaze u grad. Nije to pitanje reforme obrazovanja, već promjene mentaliteta“, ističe Đurović.
• Odakle, po Vašem mišljenju, izvire ta mentalitetska osobina koju karakterišete kao zatvorenost?
Mnogo je lakše biti veliki u svom selu ako je to selo izolovano. Mi smo siromašna zemlja, bez obzira na to što gledamo mnogo automobila, satova, stanova... Nije baš našem građaninu jednostavno preko vikenda poći negdje, kao što je to građaninu zapadnoevropske zemlje. Nepoznavanje stranih jezika je veliki problem. Mi se hvalimo nacionalnom bibliotekom na Cetinju čiji je fond nekih milion i po knjiga, a prosječni univerzitet na Zapadu ih ima toliko, dok naš najveći univerzitet nema ozbiljnu biblioteku niti nabavlja formalno stručne časopise iz inostranstva. Nadalje, ako pođete na naš Univerzitet pa vidite koliko je ljudi doktoriralo u inostranstvu, tu sva priča prestaje. Put naprijed je mozaik koji nije jednostavno graditi.
• Odakle mislite da treba početi?
Uvijek sam sugerisao da se naši ljudi sistematično školuju u inostranstvu. Nije tu važno samo obrazovanje, nego i kontakti i mnogo toga još.
• Vi ste u ediciji preporučili Crnu Goru kao društvo znanja, cjeloživotno učenje, ukazali na nedostatke sistema... Da li mislite da će Vlada to uvažiti pošto je tražila od CANU da joj kažete na što da obrati pažnju?
Nije Vlada to tražila od nas, nego je prihvatila naš projektni zadatak. Bio je to jedinstven i neuobičajen projekat ne samo za Crnu Goru. Ne u finansijskom smislu, u kojem je čak bio potcijenjen, jer se radilo o deset projekata od kojih svaki na tržištu košta više nego sveukupno odobrena sredstva, već što je to predstavljalo veliku odgovornost. Sugerisati svom narodu kako da gradi budućnost je podložno mnogim rizicima i velika je hrabrost prihvatiti takvu odgovornost. I što je najvažnije, pokazalo se da smo kadri da, uglavnom sa domaćom pameću, na vrijeme sve završimo.
Što se tiče Vlade, mi ne možemo uticati na njen rad, ali možemo pomoći onima koji politički odlučuju da donose ispravne odluke.
• Što uopšte mislite o crnogorskim političarima?
Svuda u svijetu danas traje era terora političara nad narodom. Politika je postala posebna profesija. Političari nijesu naslijedili kao kraljevi svoje države, ali se svi pomalo ponašaju kao da treba čitav život da se bave politikom. To je veliki problem današnjice, jer se vraćamo opet u neke monarhije gdje više nije monarh jedan, nego su monarsi grupa političara. Ja ne vjerujem da mi uopšte više živimo u demokratskom svijetu, niti u eri ljudskih prava.
• U jednoj od knjiga stoji konstatacija da u Crnoj Gori vlada podanički mentalitet. Kako mislite da se tome može stati na put?
Vrlo bi interesantno bilo gledati npr. nekom skrivenom kamerom kada saobraćajni policajac zaustavi građanina. I obrazovani i neobrazovani, svi se podanički ponašaju. Mi smo bili i sada smo siromašan narod i zato je u Crnoj Gori uvijek bila samo poštovana uniforma. Podaništvo je naše nasljeđe, a davno je rečeno – hoću da imam svoj grumen zlata da bih bio nezavisan.
• Kako mislite da će se najavljeni odlazak premijera Đukanovića odraziti na političku scenu?
Uopšte ne razmišljam o njegovom odlasku. On će, kao i svaki drugi, nekada poći, ali je pravo pitanje kakav će taj odlazak biti. Odlazak Tita je bio vrlo bolan, zato što nije uspio da izgradi jake institucije na nivou Jugoslavije i što nije ostavio jake ličnosti iza sebe. I kada Đukanović bude odlazio, vjerovatno će se osjetiti slični problemi.
Crnoj Gori je sada važno da se posveti sadašnjosti i budućnosti, a ne da se stalno vraća istoriji. Treba da gradimo bolji život, a ne stalno da ispitujemo što smo mi bili prije 1.000 ili 2.000 godina. Mi to treba da potisnemo u intimne doživljaje, u naše intimno bogatstvo.
• Mislite da je moguće potisnuti identitetska pitanja?
Moj otac se osjećao kao Srbin, a ja se osjećam kao Crnogorac. Između njegovog osjećanja i mog nije bilo nikakvih nesporazuma. Na osjećanjima ih ne treba ni graditi i treba imati u vidu da je i Srbima iz Crne Gore i Crnogorcima Crna Gora domovina. To je u suštini jedno intimno osjećanje, koje političari teže da pretvore u društveni problem. Pri tome ne treba zaboraviti da je osnovni cilj političara da ostanu na vlasti kako bi svoje ideje pretvorili u djelo, a ne treba zaboraviti ni njihov lični interes.
• Da, ali je pitanje da li se identitetska pitanja mogu staviti po strani ako još nema tolerancije pa, recimo, SPC neće da prizna pravo postojanja Crnogorskoj crkvi ili crnogorskoj naciji?
Da li mislite, na primjer, da li bi tenzije kao posljedice tih pitanja bile manje da se ne prenose sjednice Skupštine? Da li je demokratija i ono, ne tako rijetko, trovanje iz parlamenta? Moramo shvatiti da mi iz jedne ruralne zemlje takoreći u jednoj generaciji hoćemo da pređemo u građanski poredak. Taj proces je i u razvijenim zemljama trajao vjekovima.
Sreća je kod nas što su ti nesporazumi verbalne prirode i što niko ne poseže za nasiljem. Morate znati da će sjutra biti juče. Ja sam živio dugo u inostranstvu, dio moje porodice živi napolju i niko nije postavljao pitanje što smo Crnogorci, pa čak ni imao pravo na to. Ali, da smo radili protiv te zemlje, onda bismo iskusili veoma oštre sankcije.
Zadovoljstvo je zvati jezik imenom svoje države
• Zakon o opštem obrazovanju uvodi crnogorski jezik kao školski predmet. Kako gledate na to?
Nikakav problem nije što se jezik nazvao imenom države. To je urađeno u Moldaviji, to su uradile Malezija, Burma i Indonezija, koje govore istim jezikom, kao i zemlje iz okruženja. Naravno, ima i obrnutih slučajeva. No, zadovoljstvo je da jezik zovete imenom svoje države, ali je problematično ako počnete jezik da mijenjate. Ništa neće izgubiti Crna Gora na identitetu, ako se nastavi govoriti jezikom kojim se sada govori.
Možda nas čeka invazija stranaca zbog klimatskih promjena
• U jednoj od knjiga iz edicije stoji da je, sa demografskog stanovišta, priliv imigranata iz Rusije problem za Crnu Goru. Na što se tu konkretno misli?
Nemoguće je utvrditi broj Rusa koji žive stalno ili povremeno ovdje. Cifre se kreću od 4.000 do 40.000, tako da naš Monstat često ničemu ne služi, pošto su njegovi podaci u mnogim sferama nepouzdani. Ovdje je riječ o tome da, kada vi imate jednu grupu stranaca morate da otvarate dijalog i sa njima. Nijesu, niti će biti, Rusi niti Amerikanci, niti Kinezi, niti drugi problem. Njihovo prisustvo će da nas obogati kao što su obogatili Veliku Britaniju, Ameriku..., ali to otvara neke nove probleme.
Vi morate da počnete da se navikavate na njih, da otvarate nove vidove interkulturalnog dijaloga u odnosu na one koji vjekovima postoje u Crnoj Gori, da sa njima postižete konsenzus. U Crnoj Gori 100.000 ljudi mijenja sve, a ove prostore moguće čeka invazija stranaca zbog ekoloških migracija koje će biti posljedica klimatskih promjena.
Kod nas su mnoge stvari iščašene
• Zašto ste upozorili da je Crna Gora visokopolitizovano društvo i da postoji dominacija partija?
To je tako uglavnom određeno mnogim sistemskim aktima. Neću ništa novo reći, na primjer, ako kažem da čak i ako hoćete da budete beznačajan činovnik morate da pripadate nekoj partiji. To ide čak dotle. Zato smo predložili da se poslanici drugačije biraju, da ih biraju građani, a ne partije, pa da se onda na osnovu narodnih poslanika stvara partijska većina.
• To znači da se zalažete za većinski izborni sistem.
Ja hoću da imam kao građanin jednom nedjeljno, na primjer, kancelariju poslanika u okrugu u kojem sam ja, da pođem i od njega da tražim pomoć ili da mu sugerišem nešto. Toga sada nema, nego partije određuju ko će biti poslanik, kao i šta je interes građanina! Taj poslanik ima pravo, na primjer, da predloži zakon ne pitajući za to svoje birače. Tako on ima moć da promijeni, pa čak i uništi, mnogo toga.
• A da li vjerujete da Crna Gora može postati društvo pravednog prava, jednakih šansi i solidarnosti, kako ste istakli u ediciji?
Prosperitet je moguć jedino ako imate konsenzus u društvu, a da bismo to uspjeli moramo biti koherentni i tolerantni. Na tome se mora raditi, mora se naći mudrosti, ublažavati podjele i u toj raznolikosti graditi konsenzus.
• Da, ali se ovdje pristanak na projekat konkurentske stranke tumači kao slabost?
Vlast i opozicija su trenutna stvar. Ko će pamtiti sve te političare sjutra? Niko! Postoji jedino moja zemlja i moja obaveza da je gradim. U tom smislu ne postoji ni pozicija ni opozicija, nego postoji naš napor i obaveza da dođemo do konsenzusa. Trenutni život je drugačiji nego što ja pričam. Ne treba se puno uzbuđivati je li neko protiv jedne partije ili druge. Protiv god koje partije da je, mora da misli i radi dobro za svoju zemlju, kao i onaj drugi, i da nađu zajednički jezik, da idemo naprijed.
Bio je u Akademiji juče kineski ambasador i kaže da su Kinezi donijeli odluku da grade fabriku kamiona u Crnoj Gori, ali ne mogu da nađu partnere. Zašto? Zato što je kod nas interesantnije i isplativije pričati nego raditi i zaposliti možda 200-300 ljudi, stvoriti nekakav dohodak, stvoriti malo infrastrukture, graditi novi život. Kod nas su mnoge stvari iščašene.
• Jedna od njih je i da u Crnoj Gori zakoni izgleda važe samo za slabije, a neki sasvim drugi za one koji su moćni u društvu?
U životu postoji samo interes i ništa drugo. Niko se ne odriče ničega lako. Nije problem da li će se neko odreći nečega, već je važno da se što više ulaže u korist države. Zemlje na Zapadu našle su načina da ta ulaganja zakonski stimulišu. Kod nas toga još nema, ali to mora biti.
U maloj Crnoj Gori se vozi “bentli”, grade luksuzni stanovi, uvozi se ovo i ono, i mnogo toga još, a za to su potrebne velike pare. Država treba da nađe mehanizme da novobogataši pare koje troše na luksuz troše i na društveno dobro. To će doći, ne može se sve preko noći. Mi smo dosta nestrpljivi, naša mlada generacija je nestrpljiva i prirodno je da je tako. Ali, znate, od mladih se očekuje da budu više kreativni, da imaju više inicijative, naravno i da rade više i da manje sjede u Hercegovačkoj ulici. Svakako, i društvo treba da prepozna tu potrebu.
Bonus video:
