PRIJE 10 GODINA

Vremeplov: Vinko nas je ubijedio da smo velika ekipa

Napomena: Tekst koji slijedi objavljen je u "Vijestima" 30. oktobra 2010. godine

1978 pregleda 0 komentar(a)
Strana "Vijesti" od 30. oktobra 2010., Foto: Arhiva Vijesti
Strana "Vijesti" od 30. oktobra 2010., Foto: Arhiva Vijesti

Krajem 70-ih godina prošlog vijeka, stanovnici tadašnjeg Titograda su se zaljubili u rukomet. Ta ljubav je vremenom prerasla u opčinjenost, slike iz prepune „Morače“ oduševljavale su čitav svijet. U glavnom gradu Crne Gore stasavala je generacija koja je postavila temelje onoga što je Budućnost sada - ubjedljivo najtrofejniji klub na ovim prostorima.

Sestre Svetlana i Ljiljana Mugoša, Olga Sekulić, Dragana Pešić, Stanka Božović, Mirsada Ganić, Vesna Durković, nešto kasnije i Maja Bulatović, te mnoge druge, godinama su harale na domaćoj sceni, bez izuzetka rešetajući mreže svih protivnika sa kojima su igrale. A da njihov gol bude sačuvan, brinula se Katica Lješković (rođena Janković) - najbolji golman kojeg je Crna Gora ikada dala. Rođena je u Bijelom Polju 1961, a već sa 15 godina je napustila Jedinstvo i došla u Titeks. Ubrzo su se Budućnost i taj klub fuzionisali, a ona se potrudila da ostavi neizbrisiv trag. Osim bezbrojnih titula u SFRJ, osvojila je Kup pobjednika kupova 1985. i IHF kup 1987. U Budućnosti je bila do 1990. godine, kada je na dvije sezone otišla u Pančevo.

Vratila se svojoj jedinoj pravoj rukometnoj ljubavi na 12 mjeseci, a onda je 1993. napustila ratnim vihorom zahvaćenu Jugoslaviju i otišla u Španiju. Na Kanarskim ostrvima je za Rokasu branila sve do 2001. godine, kada je završila nevjerovatnu karijeru. I ostala je da živi u Las Palmasu, ali se prije nekoliko mjeseci vratila u Podgoricu.

- Nisam otišla u Španiju da bih stvarala karijeru, već zbog svoje kćerke. Zna se kakva je tada bila politička situacija u Jugoslaviji, zbog toga sam htjela da promijenim ambijent. Mogla sam i mnogo ranije da odem, da pređem i u Valensiju, mada bi mi sa ekonomskog aspekta bilo mnogo bolje da sam ostala ovdje - prisjeća se Katica u intervjuu za „Vijesti“.

• Zbog čega ste odlučili da se vratite?

- Kćerka Kristina je stalno patila, željela je da se vratimo. Odlučile smo da napravimo promjenu, da budemo sa našim narodom, jer je ovdje potpuno drugačiji ambijent. Za sada ću biti na relaciji Podgorica - Španija, jer tamo imam stan, kao i salon ljepote koji sam otvorila nakon završetka karijere.

Budućnost vjerovatno ne bi bila ono što je danas da u klub 1983. nije došao čovjek kojeg su prozvali „posljednji rukometni romantičar“ - Vinko Kandija.

- Bile smo generacija koja je imala nevjerovatne kvalitete, ali se pokazalo šta znači kad imate dobrog trenera. Dok nije došao Vinko Kandija, bile smo u Drugoj ligi ili se borile za opstanak u eliti. On je svakoj od nas dao do znanja koje kvalitete imamo, a nije vaspitavao samo nas, već i članove uprave, pa i novinare i navijače. Očito je znao da procijeni u koju sredinu treba da dođe. Eto, Radnički je bio šampion dok je on bio tamo, poslije smo stalno mi osvajale titule. Bilo koji trener koji je došao nakon njega nije imao puno posla, jer smo mogle sve same da odradimo.

Iako je igrala sa nevjerovatnim igračicama, Katica Lješković izdvaja rukometašicu koja je na samo jednu sezonu napustila svoj Danilovgrad i došla u Budućnost - rukometnog virtuoza Zoricu Pavićević.

- Velika je stvar kad u nekoga možete da imate povjerenje kada ste na golu. Izuzetno sam cijenila Svetlanu Antić, koja je bila odličan igrač, vjerovala sam i Maji Bulatović. Sve su imale kvalitete, od krila, preko Olge Sekulić, Ljiljane Mugoše... Ali, jednu sezonu sam igrala sa Zoricom Pavićević i moram da priznam da je ona bila daleko najkvalitetnija. Ulivala mi je najveću sigurnost, jer sam kod kriznih rezultata mogla da znam da će, ukoliko ja napravim neku grešku, ona to da ispravi u napadu. I Maja je imala velike kvalitete, ali joj je karakter stvarao problem, jer je često znala da se „izgubi“.

• Po čemu se Zorica izdvajala?

- Njen kvalitet šutiranja je bio nesvakidašnji. Maja i Olga su u skoku izbacivale loptu, a Zorica je šutirala u padu. Golman je, dakle, morao da ima izuzetnu koncentraciju i refleks i da bude bistar da bi sa njom izašao na kraj. Bila je i psihički veoma jaka, znala sam da će se, ako primim 40 golova, ona potruditi da Budućnost postigne 41.

Iako je godinama bila jedan od najboljih golmana Jugoslavije, u reprezentaciji SFRJ je branila veoma kratko. Osvojila je srebro na Svjetskom prvenstvu u Seulu 1990. godine, a nije imala sreće da nastupi na planetarnom šampionatu u Holandiji 1986. i Olimpijskim igrama u Barseloni 1992.

- U toj generaciji su igrale Ceca Kitić, Dragana Pešić, Maja, Svetlana Mugoša, Mirjana Đurica... golmani smo bile ja, Dragica Đurić i Brankica Jovanović. Spremale smo i za Barselonu do posljednjeg trenutka, čak smo spakovale i kofere, ali su nam zbog ratnog stanja javili da ne možemo da učestvujemo. To je, definitivno, najveće razočaranje u mojoj karijeri. Sigurna sam da bismo osvojile olimpijsko zlato, jer smo od Ruskinja u finalu Svjetskog prvenstva dvije godine ranije izgubile sa dva gola razlike.

• Osim Kandije, koji je trener ostavio najveći utisak na Vas?

- Možda će se neko uvrijediti, ali Kandija je bio jedinstven. Na mene je, ipak, veliki utisak ostavio i Josip Samardžija. Zajedno sa Majom sam ušla u reprezentaciju i trebala sam da budem prvi golman na Svjetskom prvenstvu u Holandiji, jer je on imao veliko povjerenje u mene. Tada sam ostala u drugom stanju, a Maja je imala maler da doživi udes. Poslije toga je došao Miki Milatović i imala sam velike probleme da uđem u nacionalni tim. Bila sam prvi golman Budućnosti, koja je bila prvak, a kod njega nisam bila ni na širem spisku, među četiri golmana. Kada je otkazala Dragica Đurić, pozvao me je, a ja sam mu rekla da ne želim samo da popunjavam broj, jer imam porodicu i nisam mogla da gubim vrijeme. Rekla sam mu: „Daćeš mi šansu, ako je iskoristim idem da igram, zato što to zaslužujem“. Malo se šokirao, ali sam na turniru u Kruševcu dokazala kvalitet. Iskreno, mislim da sam trebala da budem prvi golman, ispred Dragice Đurić, jer su činjenice bila na mojoj strani. Uostalom, kada je ona došla ovdje u Budućnost, navijači su mi često prilazili, pitali me što se ne vratim i govorili: „Znaš li ti šta si ti za nju“?

• Da li ste imali problem u Budućnosti, jer se zna da u Crnoj Gori svi više cijene igrače sa strane nego svoju djecu?

- Nisam. Kada su doveli Ivu Pericu, koja je bila reprezentativni golman, vidjeli su u čemu je stvar. Vinko Kandija je došao i rekao da nije vidio golmana sa kvalitetima kakve ima Katica Lješković. Pa eto, Nikola Petrović kaže da mu je samo žao što nije snimao šta sam radila, da može da pokaže i muškim i ženskim golmanima kako treba da rade. Dakle, vrlo je bitno ko vam je trener, jer može od vas da napravi i igrača i neigrača. Uzgred, i ja sam mnogo vjerovala sama u sebe. Nisam se ničega bojala.

Najviše sam strepjela od Jasne Merdan

• Koja Vam je igračica najmanje odgovarala?

- Uopšte nisam zazirala ni od Cece Kitić, ni od Pešićeve, ni od Zorice, jer su to bile igračice koje su mi odgovarale. Najveći problem sam imala sa nekvalitetnim rukometašicama, koje nemaju rezon pri šutu. Kad malo bolje razmislim, najviše sam strepjela od Jasne Merdan, kasnije Kolar. Kad je ona šutirala bukvalno sam branila kao fudbalski golman, bacala sam se da bih zaustavila loptu, morala sam u posljednjem trenutku nešto refleksno da odradim. Nikad nisam znala šta će ona i u kom trenutku da odradi, jer je sa lakoćom i elegantno šutirala, bez ikakvog naprezanja.

• Često ste kao golman Budućnosti na trening utakmicama branile za muški tim. Ko Vam je bio najneugodniji od naših rukometašica?

- Najviše sam se bojala od Olge Sekulić. Ne zbog toga što mi je bilo teško da odbranim njen šut sa devet metara, već sam se pribojavala kad bismo ušle u duel. Ona je bila visoka, ali nije imala tehniku u previjanju ruke i spuštanju, ali ako joj se nađeš na putu kada skoči i „zalijepi“ onda si morala da se čuvaš. Uzgred, imala sam problem i sa krilima koja šutiraju, a ne gledaju golmana. Morala sam da se postavim i hiljadu puta sam primila udarac u glavu ili stomak.

Sadašnje navijanje je smiješno za nekadašnje

Atmosfera u „Morači“ 80-ih i sada ne može ni da se uporedi, kaže Katica.

- U moje vrijeme je poštovanje nas i našeg pristupa bilo veliko. Kada smo igrale, u „Moraču“ je dolazila gospoda, vaspitani ljudi, a dvorana je stalno bila puna. Čak i po tri-četiri hiljade navijača nije moglo da uđe, iako se plaćala karta. Kada vidim ovu sadašnju publiku bude mi smiješno, kako navijaju, kako se ponašaju...

Razlika je stvarno velika, ali je dobro što je i dalje rukomet popularan.

Crna Gora treba da ide na medalju

• Da li Crna Gora može da osvoji medalju na Evropskom prvenstvu?

- Kada vidim kvalitet koji ima Budućnost, mislim da može, što da ne? Ostale zemlje nemaju bog zna kakav kvalitet, ove djevojke samo ne smiju da potcjenjuju sebe. Moraju da vjeruju da su i one dobre i da budu sigurne u svoje kvalitete.

Bojana ima eleganciju kao nekadašnje rukometašice

Iako kaže da je rukomet sada mnogo drugačiji nego kada je ona igrala, Katica Lješković ističe da je Bojana Popović podsjeća na nekadašnje saigračice.

- Kompletna je, ima dobar šut, zna i da proigra pivota i da doda loptu na krila. To što vidim na terenu mi se sviđa. Sada se rukomet svodi na šablon, snagu, brzinu i dobru odbranu. Šokirana sam kako se udara. Više se ne igra na ljepotu i inteligenciju, kao nekada. I ja sam na golu znala da dosta stvari branim mozgom, navlačila sam igračice da šutiraju tamo gdje ja hoću, a i one su razmišljale kako da me nadmudre. Ne znam koliko je sada popularna, ali Bojana je jedna od rijetkih koja ima taj nekadašnji kvalitet, tu eleganciju i koja zna šmekerski da odigra.

• Ko Vam se još svidio iz Budućnosti?

- Mnogo mi se dopalo lijevo krilo (Dragana Pecevska), brza je, raznovrsna, bistra. Druga krilna igračica (Jovanka Radičević) je borbena, zna da šutne, ali je vrlo jednostrana. Kad bi neki golman razmišljao, vjerovatno bi je lakše zaustavio, jer je niska i nema dobar skok, pa nema ni dobar pregled igre. Kružna napadačica (Ana Đokić) je fantastična, gledala sam je i u reprezentaciji. Budućnost ima velike kvalitete, ali je pitanje koliko to znaju ljudi iz stručnog štaba i uprave da iskoriste.

• Šta mislite o igračicama koje su na Vašoj poziciji?

- Mislim da djevojka koju puno forsiraju (Sanela Knezović), s obzirom na to koje predispozicije ima, jer je i visoka i brza, malo pruža. Primijetila sam pogrešno kretanje, jer previše raširi noge, pa ispadne kao da je niska, a viša je i od mene. Ne napada loptu, već ona nju pogađa. Druge dvije imaju dobre reflekse i potencijal, ali je sve to stvar trenera. Kada je Vinko došao, ja sam možda i sumnjala u neke svoje kvalitete, dok mi on nije rekao da još nije trenirao golmana kao što sam ja. Znači, sve zavisi od trenera, jer ne treba korigovati greške, već treba ono što je kvalitet još više da se nadogradi.

Zorica i Ceca

- Igrala sam sa obje, to su dva različita tipa. Cecu i njen karakter, taj njen život, maksimalno poštujem. To ne može svako da radi, a imala je i velike rezultate. Bila je mnogo agresivnija i borbenija, a Zoričino vaspitanje joj možda nije dozvolilo da toliko dođe do izražaja. Ona je bila najbolja u svojoj generaciji, kao i Ceca u svojoj i mislim da je zasluženo proglašena za najbolju svjetsku igračicu svih vremena. Ipak, nezahvalno ih je porediti.

Preporučujemo za Vas