Mađarsko-britanski pisac Artur Kestler, rođen u Budimpešti na prelazu iz prošlog stoljeća, upoznao se tokom života iz prve ruke sa opasnostima autoritarnosti. Efekti korozije koje takva vladavina ostavlja na ljudskoj duši zaokupljali su ga koliko i neobuzdana koncentracija moći. “Ako vlast kvari”, napisao je “i obrnuto je takođe istina: progon kvari žrtve, iako možda na suptilnije i tragičnije načine”.
Ako je Kestler u pravu, i ako autoritarni režimi, zajedno sa sobom, kvare i svoje kritičare, onda turski književnici imaju još jedan razlog za zabrinutost. Godinama putujemo kroz mračne, uzane tunele “neoliberalne demokratije”. Vladajuća elite partije AKP predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana odbila je da prizna da slobodni izbori nisu dovoljni za održavanje demokratije. Postoje i drugi potrebni sastojci: razdvajanje ovlaštenja, vladavina prava, sloboda govora, prava žena i prava manjina, te raznoliki, nezavisni mediji. Bez ovih bedema, sama izborna kutijajedino utire put “majoritarizmu” na najbolji i autoritarnosti na najgori način.
Pokušaj puča u julu, poslije kojeg je ostalo više od dvije stotine mrtvih, bio je šokantan i pogrešan i učinio je sve još gorim. Ali, jedna od beskrajnih ironija Turske je da su liberali i demokrate, koji su bili među prvima koji su se suprotstavili mračnim pokušajima pučista da svrgnu vladu AKP-a bi takođe postali prvi koje je ta ista vlast kaznila i ušutkala. Više od stotinu četrdeset novinara je danas u zatvorima u Turskoj, što ovu zemlju čini vodećim svjetskim tamničarem novinara, nadmašivši čak i Kinu. Prijatelji i kolege su prognani, stavljeni na crne liste, uhapšeni, zatočeni. Cijenjena lingvistkinja Necmiye Alpay, koja je proslavila sedamdeseti rođendan iza rešetaka; romanopisac Asli Erdogan; romanopisac Ahmet Altan; naučnik Mehmet Altan; liberalni kolumnista ŞSŞahin Alpay; glavni i odgovorni urednik sekularne novine “Džumhurijet”, Murat Sabuncu i njegov književni urednik, Turhan Günay - spisak zatvorenih pisaca i novinara je zastrašujući, a svi znamo, duboko u sebi, da bi mogao biti sve duži svaki dan.
“Njujork tajms” nedavno je izvijestio da je da su “mjenstrim pisci uživali jedan čudan, djelimičan imunitet na strože kažnjavanje vlade”. Ali, ono što ne znamo su učinci neprekidnog gušenja na one od nas koji smo “slobodni”. Kao što je jedan komentator napisao na društvenim mrežama: “Ako su svi ti pisci 'unutra', niko od ostalih ne može stvarno reći da je 'vani'”.
Treba nam književnost - ne manje, nego više - u razdobljima previranja i nemira. Ali, bilo bi naivno pretpostaviti da je naša književnost imuna, netaknuta ovim događajima. Od Arapskog proljeća, imala sam mnogo razmjene s piscima iz “trusnih područja” - Egipta, Pakistana, Libije, Tunisa. Svi znamo da kada ste romanopisac iz tih područja, nemate luksuz da budete apolitični. I premda je svaka disciplina u umjetnosti osjetljiva na degeneracije i manipulacije pod autoritarnim režimima, književnost je posebno ugrožena u takvim okolnostima - proza više nego poezija.
U eseju “Prevencija književnosti” Džordž Orvel razmatra sudbine dvaju žanrova pod nedemokratskom vladavinom. Pjesnik bi mogao preživjeti despotizam relativno netaknut, nepovrijeđen, smatra Orvel, ali ne i prozni pisac, koji ne bi mogao ni da kontroliše, niti da ograniči raspon svojih misli, a da ne “ubije svoju inventivnost”. Orvel ispituje načine na koje je književnost venula u Njemačkoj, Italiji i Rusiji, kad god bi autokratija bila u usponu. Tada je upozorio na buduće pisce: “Poezija može preživjeti u totalitarnom dobu; za određene umjetnosti ili poluumjetnosti, kao što je arhitektura, tiranija je možda čak i korisna, ali prozni pisac ne bi imao izbora između tišine i smrti”. Tišina je čudna stvar, gnjecava, ljepljiva tvar koja se sve više kiseli što je duže držite u ustima, poput desni koje istrule, a da niste ni svjesni. I to nosi zarazu: čudno, tišina voli društvo. Lakše je ćutati dok i drugi, takođe, čine isto to. Ćutnja mrzi individualnost. Ćutnja mrzi samoću.
Proza, s druge strane, zahtijeva one stvari koje je već teško postići u kolektivističkom i polarizovanom društvu, kakvo je tursko. Izazov je veći, mislim, za žene pisce, koje se i dalje smatraju kćerima, suprugama ili majkama, a ne pojedincima koji samostalno mogu da razmišljaju i pišu. U Turskoj, životna dob i pol, uz klasu i bogatstvo, predstavljaju glavne linije podjele i književnice se bore za zasluže poštovanje prije nego što “ostare” u očima društva, a time i budu i deseksualizovane i defeminizovane. Dok taj trenutak dođe, retorika seksizma i ponižavanja kojoj ste podvrgnuti kao žena pisac postaće oštrija.
Zapanjujuće, znatan dio te klevete stići će od ljudi iz nove kulturne elite.
Ništa nije tužnije od pojave oportunističkih “novinara” i “pisaca” pod autoritarnim režimom. Neki od tih likova biće stariji pisci koji nisu doživjeli uspjeh kakav žele i odlučni su da iskoriste klimu stožeg kažnjavanja, s nadom u brzi uspon. Drugi će biti početnici koji žele da požanju korist iz tame i haosa. U Turskoj sada imamo grupu takvih ljudi, koji javno pozivaju na hapšenje svojih kolega i slave kada im se želje ispune.
Osim ovih oportunističkih reakcija, čini mi se da postoje četiri osnovne reakcije među turskim piscima na gubitak intelektualne i umjetničke slobode. Prvo, tu je depolitizacija - dobrovoljna autocenzura. To je bijeg u vlastitu maštu.
U “Jučerašnjem svijetu” memoarima o životu u Beču prije uspona nacističke partije, Štefan Cvajg je napisao: “Zaboravi sve, rekao sam sebi, bježi u svoj um i svoj rad, na mjesto gdje si samo svoje živo, dišuće ja, a ne građanin bilo koje države, ne ulog u toj paklenoj igri, mjesto gdje samo tvoj razum još može dovesti do razumnog djelovanja u svijetu koji je poludio”. Oni koji izaberu ovaj put uglavnom će odabrati nepolitičke teme, pisanje sigurnih priča o ljubavi i ranjenom srcu. U međuvremenu, stvari će postati zloslutnije iza naših prozora, kolege i prijatelji će upasti u nevolju, ali ćemo zagnjuriti glave u naše hrpe knjiga, iskreni u strasti prema kreativnosti, ali preplašeni do srži od snaga koje suzbijanju kreativnost.
Zatim, tu je put preintelektualizacije - promjene stila rađe nego teme. Oni koji slijede ovaj put će početi da pišu u manje direktnom, hermetičnom stilu, govoreći, ali ne baš konkretno govoreći, ono neizrecivo, praveći preduge rečenice, opise previše apstraktne, tako da neće morati da nazovu samodršca samodršcem. Ima i onih koji će biti katapultirani u novu javnu ulogu za koju se nisu spremali, da se bore protiv vlasti, nepravde, nejednakosti, ugnjetavanja. Njihova umjetnost može napredovati ili može trpjeti - ne nužno zbog represije vlasti, već zbog toga što previše politike guši umijeće pripovijedanja.
Posljednji, četvrti put je satira, oštar, crni humor. Šta je bolji odgovor na situaciju nego ismijavati vlast i ismijavati društvo koje se toliko boji svog Oca - i ismijavati sebe, pisce i umjetnike, koji pokušavaju preživjeti prodajući naše duše malo po malo svaki dan? Humor je opasan posao u Turskoj, zato nije ni čudo što je među uhapšenima jedan od vodećih karikaturista u zemlji, Musa Kart.
Dok se ove četiri staze protežu ispred nas, osjećamo da smo podijeljeni u male ćelije sa staklenim zidovima. Čak i stara prijateljstva su slomljena. Pisci iz tursnih područja su prisiljeni da pišu i govore o politici kao nikad prije.
Svaki dan smo suočeni s izazovom kako uravnotežiti svetovno i važno, banalno i uzvišeno, “iznutra” i “spolja”. Svaki dan smo suočeni s izazovom kako obraniti nijanse u kulturi potpune generalizacije, kako izgraditi mostove empatije gdje je suprotstavljanje jedne strane društva ostalima igračka u rukama populističkih demagoga. I premda je turski slučaj na neki način jedinstveno depresivan, to je dio mnogo šireg trenda. Talas za talasom nacionalizma, izolacionizma i tribalizma udarili su u obale zemalja širom Evrope, a stigli su i do Sjedinjenih Država. Šovinizam i ksenofobija su u porastu. Doba je angsta i mali je korak od tjeskobe do bijesa i od bijesa do agresije. Da su Kestler i Cvajg živi danas, oni bi odmah prepoznati simptome.
“THE NEW YORKER” Autorka je književnica i aktivistkinja Prevela i priredila: Nina Vujačić
Bonus video:
