Upravo zbog činjenice da sam prvo objavio dva romana, pa tek onda zbirku priča, za mene je drugo iskustvo bilo prilično zahtjevnije i izazovnije. Teren mi je bio donekle poznat, jer je u pitanju takođe proza, ali on je ovog puta bio suženiji. Morao sam da se odreknem komocije kakvu nudi roman i naučim da štedim prostor. Pri tom, trebalo je odabrati temu koja više odgovara kraćoj, nego dužoj formi, koja u njoj može doseći svoj puni smisao. Nesviklost na ovakva nijansiranja u početku je vodila nevještim koracima - bilo je u prvim pričama puno suvišnosti, nezgrapnosti, pa sam tek s vremenom i vježbom ovladao tehnikom preciznijeg manevrisanja, takoreći smještanja priče u tjesnac.
Napredak je očit, prvih nekoliko priča na kraju su ostale van konkurencije da se nađu u zbirci. One miruju u folderu kao neka vrsta svjedočanstva o ne baš uspjelim počecima, ali - ko zna, možda ću i u njima jednog dana prozreti potencijal za neki novi tekst, kaže, u razgovoru za ART Vijesti, crnogorski pisac Nikola Nikolić, autor nedavno objavljene knjige priča „Atakama“ (Nova knjiga). Promocijom Nikolićeve knjige započeo je i tekući Salon knjige u Gradskoj knjižari. Prije „Atakame“ Nikolić je objavio i dva zapažena romana.
Vaše priče iz knjige “Atakama” imaju širok referencijalni okvir. Univerzalnost je sudbina ili izbor?
- Teme kojima se bavi „Atakama“ na prvi su pogled, naravno, čisto umjetnički izbor. Međutim, treba imati u vidu da je svaki umjetnik koji se bavi stvarnošću nešto poput The Big Ear-a, poput radara koji danonoćno primaju signale iz svemira. On opipava, prikuplja, tumači. Njegovi receptori u zbijenoj formaciji prožimaju svijet koji ga okružuje. Na taj način sabiraju se utisci koji kasnijom nadgradnjom postaju karike umjetničkog djela, bilo da se radi o slici, muzičkoj kompoziciji, ili romanu. Čovječanstvo je skup nesagledivih različitosti, ali kroz sve njih probija se nekoliko zajedničkih niti koje odolijevaju prostornoj, vremenskoj i kulturnoj udaljenosti, koje glavne aspekte ljudske sudbine čine univerzalnim. Zato su priče iz „Atakame“, naročito iz središnjeg dijela nazvanog „Horizonti“ (što upravo upućuje na univerzalnost), uz određene varijacije, mogle da se dese bilo kada i bilo gdje na našoj planeti. Sve što je vidljivo golim okom podložno je evoluciji i diferencijaciji. Osjećanja, ono suštinsko, ono što čovjeka izgrađuje iznutra - jednaka su po svojoj prirodi, ma gdje da se začinju. Samo se ispoljavaju u drugačijem ruhu. Na jednom kraju svijeta ljudi izražavaju ljubav dodirujući se nosevima, na drugom usnama. Tu se jasno očitava granica na kojoj se prekida područje djelovanja kulture i prevladava instinkt.
Naslov sugeriše jednu vrstu fascinacije toposom Čilea? Koji su razlozi - kulturološki, politički, (astronomski), književni... ili neki drugi?
- Moja fascinacija pojedinim djelovima Zemlje vuče korijenje još iz djetinjstva. Tada sam rangirao omiljene države po koloričnosti njihovih zastava ili neobičnom teritorijalnom obliku. S godinama se pojavila želja da zagrebem ispod površine, da čujem glasove ljudi čiju su svijest oblikovali zagledanost u okean, okruženost planinama, izloženost pustinjskim olujama. Tako sam shvatio da je u kulturi konzervirana srž one arhetipske povezanosti čovjeka i njegovog okruženja. Možda neću nikada posjetiti Gruziju, ali slušajući narodnu pjesmu „Eg saxe“ gotovo do opipljivosti upotpunjavam sliku o ovoj dalekoj kavkaskoj zemlji, zasnovanu isključivo na člancima s Interneta. I nema veze ako je to samo autosugestija - iluzije su nekad dobro sredstvo za ublažavanje nemogućnosti. Slična je stvar i sa Čileom. Čudnovata izduženost u pravcu sjever-jug, zemlja koja je i more i pustinja i planina, nemirna istorija, zemlja koja je Mistral, Neruda, Bolanjo, ali i Aljende i Pinoče. Iz takvog mozaika izronio je Patrisio Guzman sa filmom „Nostalgia de la luz“ u kojem je prikazao trenje dviju krajnosti, dviju potraga ujedinjenih u uzaludnosti - za novim oblicima života i za posmrtnim ostacima žrtava diktature, posijanim širom pustinje. Ovo dokumentarno remek-djelo poslužilo mi je kao osnova za priču „Atakama“. Nastojao sam da u nekoliko kroki poteza oslikam nacionalnu tragediju nad kojom se, ipak, uzdiže nada: žene tragaju za kostima u sjenci ogromnih teleskopa. U mojoj priči astronom Ruben pomaže Konstanci da pronađe leš sina. Distanca samo djeluje nepremostivo. Međuljudska solidarnost je most, a žudnja za životom zajednički pokretač.
U jednom ranijem intevjuu naglasili ste da se pisac mora suprotstavljati diktatu malograđanskog duha. Kako u tome uspijevate? Što se desi piscima koji to ne uspiju?
- Kao jednu od ključnih uloga književnosti (ali i cjelokupne umjetnosti) vidim borbu protiv ustoličenja kvazivrijednosti koje plasira malograđanska filozofija. Nije problem u postojanju i te „druge strane“ - različitost je nešto s čime se mora živjeti. Problem nastaje kada zavlada epidemija trivijalnosti. Ona se tada uzdiže do ranga neke opšteprihvatljive matrice koja dobija svoj samostalni propagandistički pogon. Neuništiva je jer računa na masovnost, a masovnost se obezbjeđuje senzacionalizmom, provociranjem onog najprimitivnijeg u čovjeku. Kao rezultat nastaju novi idoli, uzori, svjetonazori - novi modeli ponašanja, svi odreda iskliznuli iz utrobe javnog primitivizma. Mediji tu nerijetko igraju ulogu kvislinga. Zbog nagona za samoodržanjem, protjeruju kulturu kako bi ustupili mjesto sadržaju koji garantuje profit. Ili je getoiziraju, u najboljem slučaju. Kultura je na portalima u zapećku, u novinama na posljednjim stranicama, a na televizijama u najpasivnijim terminima. Umjetnici su partizani novoga doba. Nije se stoga ni čuditi što se sve više koriste „gerilskim“ sredstvima ne bi li održali onu univerzalnu umjetničku ideologiju živom. Stvaranje je njihovo jedino oružje. Utapanje u svaki neumjetnički kontekst predstavlja kapitulaciju pod opsadom malograđanštine. Ne smatram sebe naročito uspješnim „borcem“, ali dok god pišem i objavljujem vjerovaću da imam kakvu-takvu ulogu u otporu, u protivteži.
Pišete zanimljive književnokritičke osvrte na savremenu prozu. Što su po vama ključne osobine duha vremena, i kako književnost može reagovati na njih?
- Književnost je u tom smislu korisna kao društveni okular. Pošto pišem o novim, ali povremeno i o starim knjigama, mogu da vršim uporednu analizu - šta je bila glavna preokupacija pisaca prije pedesetak godina, a šta je danas. Ako bih morao da dam neku najopštiju ocjenu, onda mogu sa sigurnošću da tvrdim kako današnji i ondašnji duh vremena presudno oblikuje potraga za identitetom. Međutim, danas je ta potraga unekoliko drugačija, što se može posebno uočiti kod mladih pisaca. Živimo u vremenu u kojem nove generacije vape za definicijom vlastitog identiteta. To s jedne strane može biti dokaz karakterne slabosti, ali s druge je posljedica balasta prošlosti, kojeg je teško zbaciti. Globalizacija je mnogo toga dovela u pitanje. Mladi ljudi lutaju, ne znaju šta to treba da bude njihovo identitetsko ogledalo, jer su im preci omanuli. Nemaju na šta da se oslone, iza njih je bezdan mržnji, ratova, nepovjerenja. Odavno bi trebalo da je prošlo doba u kome se sopstvo definisalo prebrojavanjem nacionalnih krvnih zrnaca ili uklapanjem u određeni vjerski korpus - no, nikako da ga pustimo da prođe. To nije u interesu onih koji upravljaju društvom, jer istrajavanje na podjelama po tim bazičnim odrednicama porijekla i vjere potresa najdublju intimu i odvraća pažnju sa realnih stvari, s onoga što bi trebalo da čini savremeni život. Bijeda ne zna za etničku ili vjersku pripadnost. Bježimo od suočavanja s neznanjem pa se obmotavamo naklapanjem o nekoj bogomdanosti. Stoga, pošto se i dalje zamajavamo „identitarenjem“, ajde da i sami budemo pragmatični: oslobodimo napokon identitet svega onoga što je datost. Jedini stvarni identitet u ovome vijeku trebalo bi da bude definisan spektrom individualnih vještina: znanjem, marljivošću, aktivizmom svake vrste, pa i umjetničkim. Našem identitetu više će doprinijeti posvećeni čuvar Biogradske prašume nego li neki profesionalni ljubitelj nacionalnih simbola.
Čini se da je danas crnogorska književna scena razuđenija nego ikada.
- Razuđenija je nego ikada i dobro je što je tako. Pošto stručna verifikacija više ne igra presudnu ulogu prilikom objavljivanja knjige, pošto, dakle, uz par stotina eura svako može da postane pisac, onda nam nema druge sem da igramo na kartu neke prirodne selekcije. Drugim riječima, možda nije loše pratiti to masovno književno fabrikovanje i vrebati ono što je pravoga kova. Neko će reći da se tako afirmiše skribomanija, ali čak i ona može imati pozitivnih strana: neki stvarni talenti će izaći iz sjenke osokoljeni hiperprodukcijom, a neki (možda još talentovaniji) uradiće to iz bijesa, inata, svojom umjetnošću reagovaće na širenje pseudoumjetnosti. Važno je da akciju prati reakcija. Ne mari ni ako je u početku diletantska. Preležao sam onu fazu u kojoj sam gunđao „svako li danas piše“. Raduje me svaka nova pojava na crnogorskoj književnoj sceni, koliko god bila stidljiva i blijeda: pisanje je proces koji ima svoj razvojni put i svakome ko u sebi nosi umjetnički impuls treba pružiti šansu.
Vaša sljedeća knjiga biće roman ili opet - priče? I kada je čitaoci mogu očekivati.
- Kako sada stoje stvari - vratiću se romanu. Biće nešto opširniji od prethodna dva i naslov će se napokon sastojati od više riječi. Već neko vrijeme prikupljam građu za knjigu koja će se baviti burnim događajima iz naše neposredne prošlosti - tačnije, iz devedesetih - kroz prizmu nekoliko pojedinačnih sudbina, ali i odnosa dviju podgoričkih porodica. Biće to omaž vremenu u kojem sam odrastao i koje je, uprkos nezrelosti, dosta uticalo na moj kasniji intelektualni razvoj. I dalje me opsijedaju tadašnji prizori, slike i mirisi, pa teško da mogu do kraja definisati taj dio svog života, arhivirati ga, raskrstiti s njim, dok ga sebi ne pokušam predočiti na umjetnički način. Vradžbina je to za tjeranje duhova prošlosti. Biće dosta posla, zato je nezahvalno davati procjenu kada bi se roman mogao pojaviti. Ako je suditi po iskustvu s prethodnim knjigama - onda računam u naredne dvije ili tri godine.
Književnost je beskrajna igra tumačenja
U svaku od priča uspjeli ste da “spakujete” jedan autentičan svijet. Što doživljavate kao ključne osobine Vaše poetike?
- Književnik Srđan Tešin je zapazio da poklanjam pažnju nekim naizgled sitnim stvarima, te da je stoga važno čitati moje priče između redova, „uvažavati“ sve fabularne elemente. Smatram da ljudski postupci, kretnje, namjere često mogu istinitije da posvjedoče o emocijama nego li kada se one anatomski seciraju pred čitaocima. Drugi pristup zna da zamara, sterilan je, nudi sve „na izvol'te“, što pravi čitaoci – oni koji žele da se sjedine s radnjom – ne praštaju. Ježim se te pretjerane ispoljenosti. Umjesto znakova, uvijek se rađe opredjeljujem za naznake. Volim da upućujem, a ne da vodim. Kod književnosti darežljivost i nije tako dobrodošla. Tu su principi obrnuti. Ima nečeg sebičnog u tome kad na papir prospeš sve što znaš, kad ne prepustiš ništa tuđoj mašti. Pišući ove priče klonio sam se uloge „naratorske sveznalice“ čak i ako su bile u trećem licu. Nije istina onoga koji piše, već onoga koji čita. Ne smatram da autorova izvorna namjera ima neku specifičnu, povlašćenu težinu. Nema fiksiranih značenja. Književnost je beskrajna igra tumačenja, razgradnje i obnove od istog materijala. I u tome se krije njena suština.
Bonus video:
