MUHAREM BAZDULJ O DINU MUSTAFIĆU

E, nećemo tako, Dino ili Modriča-optima

Da nije bilo rata, da nije nestalo Jugoslavije, Dino Mustafić Mladenu Materiću i Kusturici ni kafe ne bi mogao da nosi. Vrhunac karijere bi mu bio motanje kablova.
373 pregleda 3 komentar(a)
Slika Rene Magrita, Foto: Culturedarm
Slika Rene Magrita, Foto: Culturedarm
Ažurirano: 01.12.2018. 15:13h

Zove me sinoć drug iz Nikšića telefonom, čujem smije se ispotiha.

Znaš li, brate, da onaj Dino Mustafić svako malo tvituje o tebi?

Nisam znao, brate; imam pametnija posla nego da se bavim tim intelektualcem i umjetnikom što liči na automobilsku gumu.

Kako misliš?

A ono, prilagodljiv svakoj podlozi.

Šuti, slušaj šta on kaže za tebe: Tragikomično je godinama gledati nedarovitog Bazdulja kako se pod krinkom “jugoslovenstva” udvara nacionalistima u Beogradu, tipično za provincijalca u velikom gradu koji kupuje ulaznicu za “probranu” raju na svojoj novoj kućnoj adresi.

Hehehe, dobri su mu pridjevi, uvijek je Edin bio klasični pridjevski intelektualac. Pazi, tragikomično, pravi pozorištarac, mada je mogao da objasni šta je tačno tragično, a šta komično. Pa “nedarovit“; jesam bez sumnje nedarovit u disciplinama netvorkinga i spletkaranja u kojima Edin dominira. I da, to je tipični Edin, on bi da određuje ko je i s kojom namjerom došao u veliki grad, koja raja je probrana i šta ko ima da radi na ovoj ili onoj kućnoj adresi, mada ne znam koga je ovlastio da daje ausvajse za promjenu adrese. Zajeban Edin.

Nije, Edin, brate, Dino Mustafić.

Brate, čovjeku je ime Edin Mustafić. Dino mu je pseudonim u formi nadimka ko Edinu Dervišhalidoviću zvanom Dino Merlin.

Čuj, otkud znaš?

Znam, brate, bio je čovjek kandidat na izborima, a tamo moraš da nastupiš sa imenom iz lične karte, znaš i sam šta se desilo Borku Stefanoviću.

Joj, jest brate, ali dobro, Dino bar nije službeno mijenjao ime.

Nije, zato ga ja kao pristojan čovjek i zovem njegovim pravim imenom.

Nisi fer, čovjek je poznat kao Dino.

Ma, šalim se, brate, ne zovem ga nikako, nego samo aludiram na činjenicu da on i njegova bratija vole Emira Kusturicu da zovu Nemanja iako se čovjek i kao režiser i kao pisac i kao intelektualac i kao privatno lice uvijek potpisuje kao Emir.

Ti i tvoj Kusturica, zbog njega te ovako i proziva. Nešto je baš srao i ovom što si govorio na promocije njegove knjige.

A nek proziva, ako mu se proziva, samo što sam ja o toj sramotnosti odnosa prema Kusturici još više pisao dok sam živio u Sarajevu, na staroj kućnoj adresi, što bi rekao urbani Edin.

Što urbani?

Pa vidiš da me proziva kao provincijalca, a nije mu prvi put. Kad sam ga u ljeto 2014. u sarajevskom Oslobođenju potencirao kao licemjera koji se kao unajmljena kurtizana liže sa Bernar Anri Levijem, Edin me je nazvao “nositeljem provincijske optike“, u aluziji naravno, dečko je hrabar jedino u budžacima društvenih mreža. Ima tih lumena koji kao najveći uspjeh u životu vide što to su “rođeni Sarajlije“ pa misle da nekog vrijeđaju kad mu kažu da je provincijalac. Ne dam ja, brate, jednu travku iz svog Travnika za sve saraje Sarajeva, naročito onog kojem je amblem Dino Mustafić.

A ima on, znači, ličnih razloga da bude bijesan na tebe?

A šta znam. U ono vrijeme kad je režirao predstavu “Mali mi je ovaj grob“ i kad se nekoliko puta obrukao apsolutnim nepoznavanjem istorije, u jednom svom tekstu sam napisao kako je groteskno da se on pokušava identifikovati sa ljudima iz Mlade Bosne koji su dali svoje živote za san o Jugoslaviji, dok je on, i to baš u vrijeme kad je bio u tim mladobosanskim godinama, zapravo participirao u nestanku te zemlje kao zagovornik teze da jedinstvena Jugoslavija jest jednako Velika Srbija. I sada, kad Jugoslavije više nema, on i njemu slični liju krokodilske suze, uz obavezan refren: Jugoslavija kao politički projekat ni u kojoj varijanti nema niti je imala šanse, jer će uvijek da je zloupotrijebe zli velikosrpski crnorukaši. Danas, međutim, kad Jugoslavije više nema, oni su svi veliki nostalgičari i jugosferaši, sa obaveznom klauzulom da su jedino Srbi krivi za sve, ali apsolutno sve. Šta ćeš kad je finansijski isplativo. Super je to: Sjećamo se mladosti, a i dalje se družimo, daj da to malo i naplatimo, malo međufestivalska saradnja, malo pravda i pomirenje, malo Deklaracija o zajedničkom jeziku, malo viski, malo kokakola.

Uf, pa nagazio si ga. Vidim zašto mu se miješaju u glavi Velika Srbija i Jugoslavija. To mi je i bilo čudno u tvitu, kako se neko jugoslovenstvom udvara velikosrbima, pa velikosrbima nema ničeg mržeg. Ma da, ima tih mojih tekstova prepunih udvaranja nacionalistima, kad u “Politici“ pišem o otmici u Sjeverinu ili o rehabilitaciji Draže Mihailovića i Nedića, udvaram se nacionalistima, kad u “Vremenu“ objavim hronologiju opsade Sarajeva, odu Ismailu Kadareu, priču o Ivi Loli Ribaru, esej o životu i djelu Selmana Selmanagića koja završava spiskom svih njegovih imenjaka ubijenih u Srebrenici u julu 1995, sve je to perfidno smišljeno udvaranje nacionalistima, ja znam da oni to vole.

Mislim, znam, pričao sam ti, i ovo njegovo sam ja već znao da čujem od jednog druga pa bih mu uvijek rekao: Dobro, daj mi nađi jedan Bazduljev nacionalistički članak, jedan intervju, jednu izjavu, bilo šta i nikad ništa. Isto je i sa Mustafićem, kaže godinama to radiš, a nigdje nekog linka, nekog citata, ne znaš šta će mu to.

Nije Edin tu jedini. Ima jedan Edinov beogradski istomišljenik, čuveni književnik koji se kao i Edin proslavio vrlo mlad, pa ostatak karijere provodi u slobodnom padu, epohalni lingvista sa srednjom kuvarskom, koji je prije par mjeseci skoro izazvao diplomatski incident denuncirajući me u nekoliko stranih ambasada, kulturnih centara i fondacija kao “višegodišnjeg zagovornika velikosrpske politike“, pa se kad je dobio zahtjev da svoju tvrdnju proprati konkretnim dokazima iznenada razbolio. Imaš i čuvene regionalne novinarske i intelektualne vedete koji rovare po društvenim mrežama, spinuju i pokreću hajke bazirane na lažima i tendencioznim interpretacijama. Šalju mejlove na razne adrese pokušavajući da me ocrne. Kad mi je Vlada austrijske pokrajine Štajerske dala stipendiju, jedan je zavapio da je to sramota i da će on da se žali Kurcu (Sebastijanu). Cijela jedna četa otužnih cinkaroša ubi se od želje da od mene naprave četnika. I sve nekako amatersko-impresionistički.

Odakle to uopšte dolazi?

Sve ti je to jedna ista priča. Ako im kažeš da su ishodište jugoslovenstva Andrić, Mlada Bosna, ideja bratstva, političkog subjektiviteta, a da su njihove interesne koterije i sentimentalne grupe za terapiju čisti kič baziran na najodvratnijem profiterstvu, za njih si automatski srpski nacionalista. I tu nema prostora za bilo šta. Ali srećom i zenit njihovog zlatnog doba je odavno prošao. Nekad su držali sve medije i institucije, danas cvile po društvenim mrežama i zabačenim internetskim ćoškovima.Eto, brate, Edinu i njegovim saborcima opskurni mostarski portali koje predvode nekadašnji aktivni simpatizeri Aktivne islamske omladine i saradnici časopisa koji podržavaju islamističke terorističke napade pa nek tu seire protiv srpskog nacionalizma.

Ali čemu ta potreba da se u svemu srpskom prepozna agresivni nacionalizam?

Ko o čemu, kurva o poštenju.

Kako misliš?

Pa fino. Edin se predstavlja kao bosanskohercegovački patriota, a zapravo je prononsirani bošnjački nacionalni radnik. Otud mu i potreba da svakom ko ima ime orijentalnog porijekla on određuje kako, koliko i o čemu smije da misli i piše.

Ne znam stvarno nije zašto njega zapravo tangira o čemu ti pišeš i da li se nekom tobože udvaraš...

Zanimljivo je to, na izvjestan način. Onomad je jedna kritičarka iz Sarajeva optužila Kusturicu da je liku iz “Doli Bel“ dao ime Dino da se dodvori Italijanima pa da bude nagrađen u Veneciji. Tako i Edin mene optužuje za nekakvo “udvaranje“. Ne kapiraju, jebiga, da neki ljudi rade svoje, pa šta bude, bude. Edin Džeko je danas simbol Rima, a da se nije samoprozvao Dino. Granice uspjeha Edina (Dine) Mustafića su granice dometa njegovih manipulacija novcem iz raznih budžeta.

Pretjeruješ, čovjek je iz drugog filma.

Ajde, ne vuci me za jezik.

Pa reci.

Čuj, evo ti nekih kratkih rezova iz biografije Dine Mustafića, onako iz glave. Dečka je jedan moj prijatelj nazvao Modriča-optima.

Zašto?

Znaš, kao što je Modriča jedne godine zaigrala u kvalifikacijama za Ligu šampiona kao prvak BiH, a za vrijeme SFRJ je jedva tavorila u republičkoj ligi, što će reći u trećem rangu, tako ti je i Edin raspadom Jugoslavije i uspostavom novog Izetbegovićevog poretka na četvrtini teritorije BiH postao neko i nešto. Da nije bilo rata, da nije nestalo Jugoslavije, on Mladenu Materiću i Kusturici ni kafe ne bi mogao da nosi. Vrhunac karijere bi mu bio motanje kablova. Ovako, međutim, s dvadeset i šest godina, sa taze diplomom, postavljaju ga na mjesto direktora pozorišnog festivala MESS, ferman stigao direktno iz SDA, po nekim insajderskim izvještajima - jednog jutra prije sabaha. I ostade Edin tu dvadesetak godina, niko u Bosni nije imao toliki direktorski mandat od vremena kralja Tvrtka.

Pa dobro, možda je bio najbolji kandidat.

To je i Alija Izetbegović mislio, nije on džaba rekao: Jedan je Dino Mustafić. Edin mu se zahvalio usporedivši ga sa Hegelovim tragičnim junakom i sa Kraljem Lirom.

A ne liči mi to na njega. On je ipak neki ljevičar, kosmopolita, kao neki bosanski lik koji mete pred svojim vratima.

Nemoj da zajebavaš. U kojoj se svojoj predstavi Edin pozabavio ikakvim bošnjačkim zločinom?!

Nemoj tako, pa on je neko mudo u REKOM-u.

Da, mudo koje relativizuje Kazane tvrdnjom da su tamo ubijani i Hrvati i Bošnjaci, kao da to mijenja suštinu da je riječ o stratištu nevinih civila ubijenih samo što su Srbi. Da neko slučajno kaže da u Srebrenici nisu ubijeni samo Bošnjaci (kao što i nisu, čak i u Potočarima postoje i nebošnjački grobovi), s ciljem da relativizuje motiv ubijanja, ne smijem ni da pomislim šta bi se desilo.

Kako, čovječe, pa on je tako elokventan kad treba osuditi revizionizam...

Jeste danas, a nekad je gradio karijeru najavama kako će režirati dramske tekstove endehazijskog kazališnog intendanta u Sarajevu.

Ali njega tako vole ovi oko BITEF-a.

Hehe, voli i Edin njih, ali ni to nije uvijek bilo tako. Znaš, u intervjuu objavljenom 29. marta 1999, tek koji dan nakon početka bombardovanja SR Jugoslavije, potencira se činjenica da je Jovan Ćirilov predložio saradnju BITEF-a i MESS-a. Slušaj šta Edin kaže: “Razgovor g. Ćirilova i mene bio je razgovor baziran na reciprocitetu. Bilo kakva mogućnost učestvovanja predstave iz Jugoslavije je uslovljena bosanskim učešćem na BITEF-u. Kolonijalni odnos, što se mene tiče, otpada. No, paralelno s tim mislim da je još preuranjeno govoriti o tim odnosima između BITEF-a i MESS-a, jer valja bježati od onih floskula, misli ‘kako kultura nema granica’.“

Čekaj, to si izmislio.

Imaš, brate, sve na Internetu.

Dino Mustafić kaže da treba bježati od floskule da kultura nema granice? Pa on na toj floskuli funkcioniše godinama.

Ček, ček, pusti to, odmah poslije kaže kako je njega kao Bosanca i Sarajliju stid što tog marta 1999. u Sarajevu gostuje Crnogorsko narodno pozorište.

Zašto bi ga bilo stid?

Ne pratiš fabulu radnje. Mart 1999, bombardovanje SR Jugoslavije, za Edina nema smisla da ljudi ne budu tamo gdje ih već mogu pogoditi bombe, za njega su i glumci Crnogorskog narodnog pozorišta jataci u masakrima nad Albancima. Bog zna šta su u njegovoj glavi tek bili glumci iz JDP-a i Ateljea 212...

A dobro, čovjek je teatarski radnik, svi oni vole da precjenjuju svoj značaj, možda misli da glumci i za vrijeme bombardovanja treba da ostanu uz svoj narod, kao sarajevski u vreme opsade.

Nije njemu smetalo samo Crnogorsko narodno pozorište. Kao Sarajliju i Bosanca još se više stidio činjenice da se u martu 1999. u Sarajevu održavaju Dani crnogorske kuhinje. Nema smisla, jebiga, da nas agresor kljuka raštanom.

Ali kako onda ima obraza da ovih dana u tom istom Crnogorskom narodnom pozorištu postavlja “Zimsku bajku“? Kakav je to čovjek? Šta mu se desilo u međuvremenu?

Desili su se talovi, brate. Ja tebi, ti meni. Kako ti uopšte znaš ko je Dino Mustafić? Znaš jer si čitao da je režirao neke predstave. Nijednu, ali nijednu svoju predstavu izvan Sarajeva on nije režirao izvan neke “ja tebi - ti meni“ kombinacije. Tačno se zna šta je on kome i koliko namještao po Sarajevu, a šta su oni njemu po Beogradima, Splitovima, Mariborima, Podgoricama i ostalim Prištinama. On mene optužuje za “udvaranje“, a on je iz budžeta Republike Srbije u posljednjih nekoliko godina izmuzao vjerovatno stotinu puta više novca nego smo ja i ti zajedno, burazeru, u istom tom periodu zaradili na surovom tržištu tranzicionog privatluka. Ali nema veze, ipak je on istorijska ličnost.

Na šta sad misliš?

Pa on ti se prije dvadeset godina hvalisao kako je “prvi Bošnjak koji je režirao operu“. Onomad igrala u Sarajevu Kavalerija Rustikana u njegovoj režiji. Bio sam student, ali pamtim kako mi je to bilo mnogo žalosno i jadno. Georgi Ivanov je 1979. godine bio prvi Bugarin u svemiru, a dvadeset godina kasnije Dino Mustafić likuje kako je prvi Bošnjak koji režira operu. Mogao je potruditi se malo i postati, recimo, prvi Bošnjak koji je iz jednog puta pojeo više od 16 hamburgera.

Svestran je Dino.

Pojma nemaš, brate, mogao bih ovako do sutra, ali žurim. Mada ima još zanimljivih stvari, od notornog filma Rimejk do dnevnopolitičkih ekskurzija, o diplomatskim nepotizmima i ostalim mobinzima, kuloarske tračeve da i ne pominjemo, o svim listama i strankama u kojima i na kojima je bio, o koalicijama u koje su ulazili, o kurvanjima svake vrste, samo ako je pristojna tarifa.

Okej, ali ispričaj mi jednom.

Hoću, ako ne budem imao pametnijeg posla. Ja ne tvitujem, a svašta pamtim o Edinu. Što bi Sinan rekao, pun mi ga je hard disk...

Jebote, da mi je neko takve stvari o Edinu rekao prije nedjelju dana, ne bih vjerovao.

Što bolan sad i ti govoriš Edin, reci slobodno - Dino.

Dobro, svejedno, Dino.

Na govno si zino!

Preporučujemo za Vas