Whatever we're gonna do as a fucking species, it should be loving. Ezra Miller
Dame i gospodo arhitektice i arhitekti - ako nijeste prisustvovali otvaranju Retrospektivne izložbe arhitekta Slobodana Vukajlovića - u pretprošli petak, 18. novembra, u 20:00 sati, u Galeriji Nikola I / Ilija Šobajić, u Dvorcu kralja Nikole, u tvrdome gradu Nikšiću - onda ste propustili jedan od dva, odgovorno tvrdim - najblistavija momenta u istoriji CG arhitekture u posljednjih... 13 i kusur godina.
Svaki put se iznenadim, života mi, kad izračunam da 13 i kusur godina pratim dešavanja na CG arhitektonskoj sceni - takvoj kakva je - i da moji tekstovi - takvi kakvi su - izlaze u kontinuitetu, svake subote, na ovom istom mjestu - evo već 13 i kusur godinica.
Danas nije lako biti arhitekt - kažu CG arhitektice i CG arhitekti - neuporedivo je lakše biti arhitektonski kritičar - danas je svako arhitektonski kritičar!
Bojim se da ova parafrazirana maksima (koja se, pogrešno, pripisuje Marselu Dišanu) - ne važi na teritoriji CG. Arhitektonsko-urbanistička struka je ovdje odavno isključena, suštinski, iz svih procesa donošenja odluka koje se tiču značajnijih intervencija u fizičkom prostoru - to je tačno - a tačno je i da se ključne odluke donose iza debelih zavjesa. Tačno je i da se arhitekturom ozbiljno bave samo ljudi bliski centrima političke moći - centrima koji su, ujedno, i centri finansijske moći - a ostali drugari preživljavaju - u većoj ili manjoj mjeri uspješno. Što se tiče arhitektonske kritike - u trenutku kada se povučem sa scene - ostaće...
Ko će ostati? Svako? Ili pak niko?
I ponavljam, po ko zna koji put - da CG arhitektonska scena nije na nivou koji bi podrazumijevao postojanje nečega što bi stvarno ličilo na arhitektonsku kritiku - onu sa velikim A - iz vrlo jednostavnog razloga - ne osjeća se potreba za kritikom.
Dakle, prvi blistavi arhitektonsko-urbanistički momenat u ovih 13 i kusur godina bio je - Internacionalni, javni i anonimnom Konkurs za idejno urbanističko-arhitektonsko rješenje Univerzitetskog kompleksa na Cetinju, na lokaciji tzv. Starog "Oboda". Taj konkurs je bio (i ostao), odgovorno tvrdim - najbolje organizovani, sprovedeni i žirirani arhitektonsko-urbanistički konkurs na teritoriji naše male, ali časne i poštene CG - u posljednjih 13 i kusur godina.
Na stranu činjenica da je na konkurs pristiglo 40 (slovima: četrdeset) radova - i to: 13 radova iz CG, 19 iz Srbije, tri iz Italije, dva iz Hrvatske i po jedan iz Slovenije, Velike Britanije i SAD - što su brojevi koje Viki-Viki-Violeta (najlepša žena sveta) može samo da sanja.
Organizator konkursa je bio Univerzitet Crne Gore - sa Fakultetom likovnih umjetnosti sa Cetinja - mada je čitavu stvar, valja naglasiti, iznio časni i pošteni Lazar Pejović (na svojim junačkim, širokim plećima). Katalog toga konkursa je, odgovorno tvrdim - daleko najozbiljniji i najbolje dizajnirani katalog arhitektonsko-urbanističkog konkursa organizovanog na ovim našim prostorima u posljednjih 13 i kusur godina (valjalo bi kada bi se neko sjetio ko je radio dizajn kataloga...).
U tekstu kojim sam ispratio taj blistavi momenat, napisao sam, između ostaloga - i ovo:
"Po ulasku u velelepni Plavi dvorac, riješih da prvo napravim đir unaokolo. Opcija sakrivanja u toaletu - ala Kišlovski - u slučaju da stvari krenu po zlu - bila je otvorena. U to ime, skrenuh u lijevu sobu.
Ugledah u magnovenju, u lijevom uglu, po dijagonali, jedan prekrasan žuti rad. Baš je bio dražestan - sjajan kao dukat. S tim da je prva asocijacija bila da je riječ o ideji da se kompletan kompleks Staroga Oboda pomete - tj. sruši - pa da se podigne isti takav - novi i mnogo ljepši kompleks - ovoga puta kompleks Univerziteta umjetnosti (danas bismo rekli - Univerzitetski kompleks fakulteta umjetnosti - op.a.) - i to od drveta - od lameliranog drveta u kombinaciji sa dosta stakla, u rasteru stubova i krovnih greda od 60 cm - da budem precizniji."
Odavno nisam bio na Cetinju - od maja ove godine - i kad prvi put pođem gore, ovjeriću dešavanja na poziciji Stari Obod - pa ću da vam prenesem impresije (sva je prilika da nije mnogo ostalo od onoga što se nekad zvalo Stari Obod - tako da je, ujedno, i veliko pitanje koliko će, na kraju, to nešto što se gradi na poziciji Staroga Oboda ličiti na prvonagrađeno konkursno rješenje - što će reći da sam, najvjerovatnije, potrefio ono za metlu - tj. za rušenje).
Što se tiče drugog blistavog momenta - u pretprošli petak, u Nikšiću, srce mi je bilo na mjestu.
Bila je to, bez sumnje, najbolje zamišljena, organizovana i realizovana arhitektonska izložba u ovih 13 i po godina, koliko sam na dužnosti. Duh Slobodana Vukajlovića sam osjećao svuda oko sebe - kunem vam se - vjerujem da ste ga i vi osjećali svuda oko vas - i definitivno sam ubijeđen da smo (mi, ljudi dobre volje) u stanju da izvučemo sjajnu ideju Davida Delibašića, akademskog slikara (koji je, ispred KC Punkt, autor Retrospektivene izložbe ostvarenja arhitekta Slobodana Vukajlovića, svoga djeda) - da se ozbiljnom monografijom - naučno zasnovanom - barem donekle odužimo jednom od dvojice arhitekata (drugi je Đorđije Minjević) koji su svojim angažmanom obilježili najznačajniji period u razvoju Nikšića.
I baš kad sam pomislio da će javiti neko od arhitekata inspirisanih ovom izložbom - i zatražiti dodatne informacije - vezano za eventualnu saradnju na projektu monografije - krenula su najnevjerovatnija pitanja - koja, uglavnom, nisu imala ama baš nikakve veze sa opusom Slobodana Vukajlovića. Ipak osjećam potrebu da javno, baš na ovom mjestu, istorije radi - odgovorim na dva relativno suvisla pitanja.
Prvo od ta dva pitanja bi bilo - otkud ja u toj priči?
Dakle, nakon što sam na poziv Davida Delibašića - posredstvom Srđana Tadića, arhitekta iz Nikšića - pogledao originalni materijal, od kojega je tek dio prikazan na Retrospektivnoj izložbi - bio sam, malo je reći - fasciniran - u svakom pogledu. Bio sam, ujedno, zahvalan Delibašiću što mi je omogućio uvid u impresivan materijal kojim je njegov djed dosljedno dokumentovao svoj bogati opus - o kojem sam znao vrlo malo, moram priznati - i kada je Delibašić rekao da planira izložbu - odmah sam izrazio želju da napišem tekst za katalog, što je on prihvatio (tada sam mislio da će moj tekst biti tek jedan od tekstova u katalogu - ispostavilo se, nažalost, da je bio jedini). Taj tekst je zapravo moja prva impresija o opusu Slobodana Vukajlovića - inicijalna faza, što bi se reklo - i poslužiće mi kao osnova za naredne tekstove.
Drugo pitanje bi bilo - što je naredni korak po tom pitanju?
OK, odgovor na to pitanje potražite u nekom od narednih brojeva.
I za kraj - moram priznati da ne vjerujem u aktuelnu CG arhitekturu - ama ni najmanje - ako išta od ovoga preživi surovi test vremena, a sumnjam da će išta preživjeti, neka slave naši potomci - ali zato vjerujem u mlade CG arhitektice i mlade CG arhitekte, pogotovo u mlade CG studentice i mlade CG studente arhitekturice...
O da, da...
Bonus video:
