Kao hrabra pionirka na teritoriji koja je, i produkcijski i recepcijski, bila striktno muški domen, Doris Wishman predstavlja, u rodnom kontekstu, vrlo zanimljiv slučaj u svjetskoj kinematografiji: njen bogati opus (preko 25 naslova) dao je prvi odgovor na pitanje kako bi uopšte mogla da izgleda ’feministička’ seksploatacija.
Tematski se Wishman - koja je obogatila trash estetiku za ženski senzibilitet - nije mnogo razlikovala od svojih muških kolega, komercijalna intencija ostvarenja koje je potpisala je beskrupulozno otvorena (ovdje rediteljica prevashodno mora da misli na biznis, to jest na seksa i nasilja gladnu mušku publiku), pa opet, u njenim filmovima postoje tragovi drugosti, ne toliko u promjeni perspektive koliko u - u najširem smislu riječi - stilu, u akcentovanju detalja koji poneki put prije upućuju na autoričine neočekivane preference, nego na obavezu standardizovane eksploatacione prezentacije.
Iako je, vrlo jednostavno, u trashu po pravilu tehnička nekompetentnost razlog 'oneobičenosti', dvije osobine u režiji Wishman se suviše često pojavljuju da bi mogle biti svedene na posljedice rada sa ograničenim sredstvima. Naime, rediteljica intenzivno, pokatkad gotovo histerično, pravi rez - bez obzira koliko to (ne) doprinosi akciji - na stopala učesnika u radnji. Ovaj očigledni fetiš stopala je toliko arbitraran i redudantan da izgleda kao neka komična i dementna parafraza bresonovskog segmetisanja koje znači snažnu metonimijsku konkretizaciju. S druge strane, Wishman klasični princip shot/counter-shot za snimanje dijaloga ’inovativno’ naglašava, pa je tako u kadru često ono lice koje ne govori: glumačka ekspresija je - namjerno ili ne, nebitno - sasvim izbrisana i do krajnosti neuvjerljiva.
U zlatno doba eksploatacije, režiseri su pokušavali da opravdaju insistiranje na golotinji tako što su se ili zalagali za liberalizaciju i napuštanje 'zastarjelih' normi ili tako što su svojim filmovima pridavali 'edukacionu' intonaciju.
Današnjim rječnikom kazano, Wishman u Diary of a Nudist (Dnevnik jedne nudistkinje, 1961) nije radila ništa drugo do propagirala zdrav, ekološki život, srećom osunčano bivstvovanje u obliku nudističkih kolonija: s obzirom na sve veću popularnost shvatanja da treba naturalistički živjeti, rediteljica se ovdje pojavljuje kao anticipatorka onog što samo što nije postalo društveni mejnstrim.
Diary of a Nudist prati novinarku Stacy (Davee Decker) koja nevoljko prihvata zadatak da istraži nudistički kamp; no, kada se infiltrira među zaljubljenike golotinje, pod uticajem slika na kojima Wishman nimalo ne škrtari - mnoštvo relaksiranih, obnaženih žena koje uvijek i u svakoj prilici preko genitalne regije kao slučajno drže peškire ili šešire, beskrajno zadovoljni muškarci sa adekvatno prekrštenim nogama, a tu su gologuza dječica koja časno nastavljaju roditeljskih stopama - naša izvještačica će iz temelja promijeniti mišljenje i napisati izuzetno pohvalan tekst, štoviše golu istinu, o ovom rapidno rastućem fenomenu. Ali, njen urednik Arthur (Norman Casserly), kada ona odbije da žigoše nudizam kao društveno negativnu pojavu, daje joj otkaz. Ugrožena je ne samo pravda, nego i objektivno i nezavisno novinarstvo!
Ali, ne bojte se, Wishman neće dopustiti da prevagu ostvari zatucani konzervativizam: do kraja filma će urednik, nakon što je odlučio da se ipak uvjeri na licu mjesta da li je Stacy bila u pravu, bombardovan istim obnaženim slikovljem, shvatiti da se teško ogriješio o nudizam, pa će i napisati pokajnički tekst. Sa pobjedom fakata o čarima golotinje, i ljubavna romansa između Stacy i Arthura će se konačno realizovati: trijumf istine i ljubavi!
U Bad Girls Go to Hell (Loše djevojke idu u pakao, 1965), pak, Wishman nudi svoju varijaciju na klasičnu temu 'nevinost bez zaštite' u priči o Meg (Gigi Darlene) koja, nakon što je napadne i pokuša silovati nastojnik, bježi u Njujork. No, i tu iznova nailazi na seksualno i fizičko maltertiranje u rasponu od alkoholičara do lezbijke. Najsnažniji socijalni 'komentar' Wishman, Bad Girls Go to Hell se završava kada se Meg probudi iz košmara (sve dotad je bio san), samo da bi je napao isti nastojnik: ako ovo nije uvid o cikličnom karakteru nasilja nad ženama, ne znamo što je.
Na takvim čvrstim temeljima, Wishman će svoj estetski klimaks doživjeti sa velikim dvojcem, Deadly Weapons (Smrtonosno oružje, 1973) i Double Agent (Dvostruki agent 73, 1974), u kojima 'glumi' rediteljičino najmonumentalnije otkriće - Chesty (chest - grudi, kao da je poenta nekome i mogla promaći) Morgan. Iako su oba filma reklamirani kao spektakli seksa i putenosti, oni prije izgledaju kao erotski reductio ad absurdum, ne radi hipertrofije objekta (želje, pogleda), već upravo zbog atrofije svega ostalog.
Wishman već naslovom Deadly Weapons briljantno ironiše sa muškim faličkim opsesijama i rodno ih preokreće: pomenuto oružje nije uopšte iz trivijalnog arsenala hladnog, vatrenog ili atomskog koga pronalazimo u tipiziranim, priglupim maskulinističkim avanturističkim, akcionim ili špijunskim fantazijama, već su u pitanju ogromne (73 inča) grudi naše protagonistkinje. Kada joj ubiju gangsterskog ljubavnika, ona kreće u brutalnu osvetu i negativci će, jedan po jedan, svoje mizerne egzistencije skončati među Chestynim grudima.
Što, dakako, otvara čitav niz mogućnosti za tumačenje: da li to Wishman želi da ponudi, dosad najradikalnije, čitanje prepleta Erosa i Tanatosa? da ukaže na adolescentsku, mazohističku prirodu erotskog spektakla za muškarca? pogubnost potrage za utopijskim, hranilačkim materinskim tijelom obilja? da potcrta destruktivni karakter fascinacije grudima? da nanovo potvrdi da naivna fabularna logika kao izraz finansijskih imperativa po definiciji daje perverzni tekst? To su čuda i dileme istinske eksploatacione kinematografije: u tom smislu, Wishman je wish fulfillment za svakog fana trash ekstravaganci.
Da su grudi njene zvijezde bile osobita inspiracija za razmahivanje imaginacije Wishman, superiorno potvrđuje i Double Agent 73 u kojem Chesty ’igra’ vrsnog agenta koji treba da stane na kraj narkomanskom krugu. Kako će to neustrašiva agentica obaviti? Uz pomoć kamere koja je skrivena nigdje drugdje do u njenoj lijevoj dojci! A pošto svako malo Chesty mora - naravno, zbog prirode njenog zahtjevnog posla - nešto snimiti, eto 'realističke' kontekstualizacija komercijalne neophodnosti da protagonistica bude maltene cijelo vrijeme obnažena.
Wishman je, nakon Double Agent 73, trebala da uraditi još jedan film sa Chesty, ali glavna glumica se sve više ponašala u maniru razmaženih zvijezda i tako je propala prilika da dobijemo trilogiju koja je mogla da uzdrma i redefiniše norme erotske kinematografije. No, kako je poznato, autentične vrijednosti, posebno one koje još k tome teže oneobičavajućem efektu, barem kod tankoćutnih umjetnika će naići na pravu recepciju: da je Double Agent 73 zasluženo bio poznat i priznavan u elitnim art kružoocima, svjedoči činjenica da je oduševljeni Federico Fellini odabrao nadarenu Chesty da nastupi u njegovom Casanova (1976). Avaj, scena sa Chesty nije na kraju uvrštena u film, ali to ne može izbrisati činjenicu da je priznanje za glumicu stiglo sa najmeritornijeg mjesta.
Bonus video:
