Kad sećanja prestanu da dolaze/ neću ti se javiti/ da l' ćeš me razumeti Idoli, "Sećanja", Čokolada (Jugoton, 1983.)
Recimo da u Tivtu žive i neki fini ljudi koji se predstavljaju kao Tivćani. Kad zaustavite te ljude na ulici - Oprostite, jeste li odavde, jeste li iz Tivta? - oni vele - Jesmo! (ne vele da su ustvari sa Cetinja ili iz Mojkovca). Uostalom, te ljude nije teško prepoznati - vidi se, ako umijete da gledate, da pripadaju Tivtu i da Tivat pripada njima.
Treba priznati da je jedinstveni osjećaj pripadnosti sredini u kojoj obitavamo od suštinske važnosti - pogotovo ako vjerujete u ideal srećne porodice među srećnim porodicama u srećnom gradiću - ali treba priznati, isto tako, da se taj osjećaj u posljednje vrijeme polako gasi - svuda, nažalost, ne samo u Tivtu. Poistovjećivanje sa sredinom u kojoj živimo danas je, u neku ruku, prevaziđena kategorija - čak i kada je riječ o sredini iz koje smo potekli i koja nas je suštinski oblikovala. Takođe, polako nestaju svi oni fini detalji koji grade specifičnu atmosferu neke sredine - što rezultira time da sva mjesta postaju ista - što je opet posljedica činjenice da je sve manje ljudi kojima je potrebna specifična atmosfera da bi bili srećni - odnosno činjenice da je sve više ljudi koji zapravo ne priznaju ništa osim vlastitih sredina - ne žele nikakva iznenađenja - gdje god da krenu traže iste momente, iste stvari koje su im dostupne i u sredinama u kojima žive.
Uzmimo da ipak postoje Tivćani koji Tivat doživljavaju kao svoj grad - što će reći da neki od njih pamte i "onaj" Tivat. Nekima od njih, recimo, nešto znači kad se pomene Hotel "Mimoza". Odlično pamte i Hotel "Mimozu" i hotelsku terasu. Neki od njih su kopali temelje i nosili kamenje za temelje tog hotela. Neki od njih bi mogli da vam kažu, vrlo precizno, redom, ko je sjedio na hotelskoj terasi te večeri - i što je on njoj rekao, i kako se onda ona glasno nasmijala (možda za nijansu preglasno) - i kako su se baš tada prvi put pogledali u oči, baš onako kako treba itd.
Drage uspomene časnih Tivćanki i Tivćana ipak nisu spriječile ljude koji nemaju nikakve veze sa Tivtom, ali vole kad se njihov kapital brzo i izdašno oplodi - da sruše Hotel "Mimozu". Nakon što je 20. aprila 2016. Ministarstvo održivog razvoja i turizma/ Direktorat za građevinarstvo (DzG) - dalo zeleno svijetlo za rušenje Hotela "Mimoza", tj. za "uklanjanje objekta" - izgleda da je bilo samo pitanje dana kada će objekat biti uklonjen - i uklonjen je, ima tome mjesec dana.
Gospođa Marija Nikolić, arhitektica iz Tivta, obratila se 11. septembra 2014. godine (baš na moj 50. rođendan) Ministarstvu kulture / Upravi za zaštitu kulturnih dobara (UzZKD) - Inicijativom za uspostavljanjem zaštite kulturnog dobra Hotel "Mimoza" u Tivtu, te Inicijativom za uspostavljanjem zaštite kulturnog dobra Hotel "Kamelija" u Tivtu.
Inicijativa koja se tiče Hotela "Mimoza" - ovom prilikom ćemo se fokusirati samo na tu inicijativu - sadrži detaljne podatke o objektu, te o autorskom tandemu koji stoji iza projekta - Miroslav Begović i Slavka Mitić Begović - uz fotografije hotela i fotografije originalnih projekata (prvobitnog objekta realizovanog 1954. godine i nadogradnje realizovane 1963. godine). Posebno je ilustrativna tačka "Značaj" iz inicijative, te je prenosim u cjelosti:
"Hotel "Mimoza" je prvi hotel sagrađen u Tivtu (sve što je boldovano - boldovano u originalu - op.a.), on označava početak tivatskog turizma kao i prve korake najstarijega tivatskog turističkog preduzeća - Hotelskog preduzeća "Mimoza". Izgradnjom hotela "Mimoza", do tada industrijski grad Tivat započinje razvijati još jednu privrednu granu - turizam, koja ga obilježava danas.
Osnovni objekat i kasnije dograđeni dio djelo je istog autora; objekat je do danas zadržao autentični izgled i u eksterijeru i u enterijeru.
Objekat je lociran na samoj obali, na prostoru između tivatske rive i ulice paralelne njoj (Njegoševa). Okružen je grupacijom starih stabala primorskog bora i predstavlja jedan od prostornih markera grada koji definišu njegov identitet.
Objekat, arhitektonskim odlikama i volumenom, skladno je ukomponovan u ukupnu urbanu matricu gradskog centra iz koje ničim ne odskače, a istovremeno predstavlja orijentacioni reper i prepoznatljivo mjesto.
Istovremeno nenametljiva i za namjenu kojoj služi prepoznatljiva arhitektura objekta okruženog jednako starom parkovskom površinom ima veliku ambijentalnu vrednost.
Projektant Miro Begović autor je projekata za niz drugih poznatih objekata, uglavnom u Hrvatskoj: Galerija moderne umjetnosti u Zagrebu, neboder Vijesnik u Zagrebu, hotel Eden u Rovinju, brojni projekti unutrašnjeg uređenja javnih zgrada..."
Iz UzZKD su na Inicijativu gospođe Nikolić odgovorili 22. oktobra iste godine, dopisom koji je potpisala Anastazija Miranović, direktorica UzZKD. U dopisu stoji da "navedeno dobro nije valorizovano po odredbama ranijih zakona, odnosno da nema status kulturno dobro i nije evidentirana inicijativa od strane drugog podnosioca" - što ne čudi, naravno, ako znamo da u ovom trenutku niti jedno jedino arhitektonsko ostvarenje iz poslijeratnog perioda realizovano na tlu Crne Gore ne uživa status kulturnog dobra. Zatim se konstatuje da je inicijativa prihvaćena, te da "su se stekli uslovi za sprovođenje postupka utvrđivanja kulturne vrijednosti".
Nešto više od godinu dana kasnije, krajem septembra 2015, HTP "Mimoza" AD je prodalo Hotel "Mimoza" ruskom investitoru ispred kojega stoji "Mimoza Group" D.O.O - da bi DzG, na zahtjev "Mimoza Group", 10. novembra 2015. izdao Urbanističko-tehničke uslove za izradu tehničke dokumentacije za, citiram, "...rekonstrukciju postojećeg objekta-hotela na lokaciji urbanističkih parcela UP 117 i UP 118 u zahvatu DUP "Tivat-centar"" - što se, naravno, odnosi na Hotel "Mimoza".
U to ime, gospođa Nikolić se 25. novembra 2015. (dvije nedelje nakon izdavanja UTU za "rekonstrukciju" Hotela "Mimoza") opet obraća UzZKD s molbom da je informišu da li su razmatrane njene inicijative o zaštiti Hotela "Mimoza" i Hotela "Kamelija", "odnosno o rezultatu ocjene kulturne vrijednosti objekata" za čiju je zaštitu ona podnijela incijative, "ukoliko je ona izvršena".
Odgovor od UzZKD je dobila 18. decembra 2015, a dopis je opet potpisala - ko bi drugi do Anastazija Miranović. U dopisu stoji, između ostaloga, da "Zakon o zaštiti kulturnih dobara ne sadrži tačno određeni rok za izradu elaborata o valorizaciji kulturnih vrijednosti nakon prihvatanja inicijative za uspostavljanje zaštite".
Dakle, u trenutku kada DzG izdaje UTU za "rekonstrukciju" Hotela "Mimoza", u UzZKD, izgleda, nikome ne pada ni na kraj pameti da se pozabavi elaboratom o valorizaciji Hotela "Mimoza".
Nepunu godinu dana nakon izdavanja UTU - nešto više od dvije godine nakon što je gospođa Nikolić podnijela inicijativu - Hotel "Mimoza" je srušen. Iz UzZKD su tim povodom kratko konstatovali da Inicijativa tivatske arhitektice Marije Nikolić za uspostavljanjem zaštite kulturnog dobra Hotel "Mimoza" - jeste prihvaćena - te da nije postojao zakonski osnov za reagovanje UzZKD prilikom rušenja hotela "Mimoza" - iz razloga što taj objekat nema status kulturnog dobra.
Toliko o tome, za sada - nastavak u nekom od narednih brojeva - i ne smetnite sa uma, u međuvremenu, da smo mjesta koja smatramo svojima - u kompletu sa vrijednom arhitekturom - zapravo naslijedili od naših roditelja i njihovih roditelja - i da bi trebalo, po definiciji, da ta mjesta predamo našoj djeci - u ispravnom stanju - u kompletu sa najvrednijim arhitektonskim ostvarenjima koju su proizveli naši roditelji i njihovi roditelji - a mi valorizovali i zaštitili - sve u skladu sa praksama koje se njeguju u civilizovanim i prosperitetnim sredinama.
Bonus video:
