Koordinacioni tim za sprovođenje Programa “Cetinje - Grad kulture 2010 - 2013”, na čijem je čelu bio predsjednik Vlade, gospodin Milo Đukanović, na sjednici od 23. marta 2010, donio je “Rješenje o obrazovanju radne grupe za izradu elaborata o opravdanosti reorganizacije institucija iz oblasti zaštite kulturne baštine”, u sastavu: rukovodilac - Lidija Ljesar i članovi - Đorđije Vušurović, direktor Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture, Ružica Ivanović, direktor Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture, Lenka Bulatović, direktor Centra za arheološka istraživanja Crne Gore, Tomo Miljić, sekretar Ministarstva kulture i Snežana Zečević, savjetnik ministra kulture za pravna pitanja.
Zadatak Radne grupe bio je “da uradi Elaborate (skrećem pažnju na množinu) o opravdanosti reorganizacije institucija iz oblasti kulturne baštine (Republički zavod za zaštitu spomenika kulture na Cetinju, Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture u Kotoru i Centar za arheološka istraživanja u Podgorici) u Upravu za zaštitu kulturnih dobara i javne ustanove (ponovo skrećem pažnju na množinu) za konzervatorsku djelatnost u skladu sa Zakonom o kulturi i Zakonom o zaštiti kulturnih dobara. Takođe, zadatak Radne grupe je da izradi potrebna osnivačka akta i statute…” Rok za izradu bio je pet mjeseci, tj. u vremenu od 1. maja do 30. septembra 2010. U navedenom Rješenju naglašeno je da su u sastav Radne grupe “određena lica sa stručnim i profesionalnim referencama u odnosu na povjereni zadatak”, te da će se nadoknada za rad utvrditi posebnim Rješenjem.
Prvi sastanak ove Radne grupe organizovan je u Podgorici (tada se Ministarstvo kulture još nalazilo u Podgorici), neposredno prije godišnjih odmora, tek 23. 07. 2010. u 16 časova, ili nakon tri mjeseca od preciziranog roka u Rješenju. Sastanak je više ličio na neki relaksirajući kružok prije avgustovskih odmora, nego na ozbiljan rad. Na tom „konstitutivnom i konsultativnom“ sastanku od rukovodioca grupe dobili smo „instrukcije“ da do početka septembra razmislimo o konceptu organizovanja i da taj koncept međusobno usaglasimo. Ovo se odnosilo na tri direktora i rukovodioca Radne grupe. Nakon toga će, kako je rečeno, pravnici iz Radne grupe za tri dana napraviti tekst Elaborata. Već tada je, od strane predstavnika Ministarstva kulture, govoreno samo o jednom Elaboratu, dok izrada osnivačkih akata i statuta nije ni pominjana.
Ja sam, kao član Radne grupe, na ovom sastanku saopštio svoj decidan stav da ću raditi potpuno neopterećen bilo kakvim ličnim projekcijama o personalnom situiranju u budućim institucijama, jer jedino na takav način i samo sa nespornim argumentima možemo pošteno i realno procjenjivati situaciju i predlagati koncept. Svaki drugi pristup bio bi subjektivan i nepošten. Svi članovi su se složili sa ovakvim pristupom.
Moram priznati, da sam svoj stav saopštio motivisan dugim uvodnim napomenama rukovodioca Radne grupe, gospođe Ljesar u kojima sam „prepoznao“ podudarnost sa već saopštavanim stavovima u vezi sjedišta buduće Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Naime, na prvom sastanku Radne grupe za izradu Nacionalne strategije razvoja kulture 2011-2016. godine (još negdje početkom aprila 2010), gospođa Ružica Ivanović, tada direktor Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Kotora, ničim izazvana, bolje reći iz čista mira, uzima riječ i saopštava „svoj“ predlog - da sjedište buduće Uprave za zaštitu kulturnih dobara treba da bude u Podgorici. Zaprepašćen ovakvim neznalačkim i ciljanim predlogom, a koji nije imao nikakve veze sa predmetom rada prisutnih, ja sam oštro reagovao i argumentovano ukazao na besmislenost i neznavenost, kako predloga, tako i predlagača. Mojem viđenju i argumentaciji pridružio se i gospodin Aleksandar Čilikov, a utisak je da su to prećutno podržali i svi ostali, koji su bili prisutni na sastanku, osim gospođe Lidije Ljesar - pomoćnice Ministra kulture. Ona se pridružila gospođi Ivanović i na prepoznatljiv način pokušala da podrži njen, ili bolje reći njihov zajednički predlog, jer u to vrijeme gospođa Ivanović je, uglavnom, izgovarala ono što gospođa Ljesar i gospodin Mićunović misle ili žele da čuju. Na tome se sve i završilo, obzirom da se na pomenutom sastanku nije trebalo baviti ovim pitanjem, ali ja sam stekao utisak o već dogovorenim potezima unutar rukovodećih struktura u Ministarstvu kulture i „organizovane grupe“ oko „dvojca“ Mićunović - Ljesar.
Suočen sa ovakvom najavom događaja, odnosno nebuloznom namjerom „dvojca“ Mićunović - Ljesar da Upravu za zaštitu kulturnih dobara sele u Podgoricu, potencirao sam ovo pitanje na prvoj narednoj sjednici Upravnog odbora Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture. Rezultat načelne rasprave po ovom pitanju bio je jednoglasno utvrđen „Poziv za sastanak“ Upravnog odbora, na kojemu bi „Predmet bio informacija o reorganizaciji ustanova koje su u službi zaštite kulturne baštine Crne Gore i Kratkoročna i dugoročna strategija zaštite kulturne baštine Crne Gore“. Ovakav poziv (br. 02-631 od 19.04.2010.godine) Upravni odbor je dostavio Ministarstvu kulture, sporta i medija uz zahtjev da sastanku prisustvuje ovlašćeni predstavnik Ministarstva kulture. Nikada po ovom pitanju nije dobijena povratna informacija od Ministarstva kulture niti je sastanak organizovan, a članovi Upravnog odbora, da je meni poznato, nikada više ovo nijesu ni pomenuli. Kasniji razvoj događaja apsolutno će pojasniti ovo „naglo zahlađenje“ i „gromoglasno ćutanje“ većine članova ovog organa.
Već sljedeći sastanak Radne grupe, održan tek 29. septembra 2010, na samom isteku roka koji je preciziran u Rješenju, uvjerio me da od jednodušno prihvaćenog pristupa ovom poslu nema ništa. Tek tu, na licu mjesta, dobijamo verzije „radnog materijala za Draft“ pod nazivom „Elaborat o opravdanosti reorganizacije (transformacije) institucija iz oblasti zaštite kulturne baštine i osnivanja Uprave za zaštitu kulturnih dobara i javnih ustanova za obavljanje konzervatorske djelatnosti“, a čiji je autor bila gospođa Ljesar. Ovaj inicijalni „materijal“ od svega 6 stranica (konačni će imati oko 30) imao je dva datuma - jedan jul, a jedan septembar 2010. Ni u jednom, ni u drugom nije bilo precizirano sjedište Uprave za zaštitu kulturnih dobara, odnosno ostavljeno je prazno polje naznačeno sa više tačaka, ali se od samog početka sastanka nametnula prećutno podrazumijevana varijanta, da je to Podgorica. Nakon „vrćenja u krug“ i očiglednog „mučenja“ kako da se obrazloži ovaj, još u julu 2010, dogovoreni predlog, ja sam uzeo riječ i poštedio ih daljeg mučenja. Apsolutno argumentovano sam saopštio svoj stav i neslaganje sa predlogom gospođe Ljesar, te da sjedište i Uprave za zaštitu kulturnih dobara i JU Centra za konzervaciju i arheologiju moraju ostati na Cetinju (jer nastaju prostom diobom sadašnjeg Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture Crne Gore sa sjedištem na Cetinju), dok sam predložio da sjedište Centra za arheologiju ostane u Podgorici, a da se u okviru „Pomorskog muzeja“ u Kotoru formira jedna organizaciona jedinica za podvodna arheološka istraživanja. Tek poslije mojeg predloga čija se argumentacija nalazi u predatoj pisanoj formi, nastaje otvoreno zastupanje subjektivnih stavova i nebulozna argumentacija za takve stavove. Naime, gospođa Ružica Ivanović otvoreno ponavlja svoj „stari“, i po mojem ubjeđenju, naručeni predlog da sjedište Uprave treba da bude u Podgorici, kao administrativnom centru Crne Gore. Da nije tako, valjda je bilo za očekivati da ona, kao direktor Reginalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Kotora, predloži Kotor za sjedišete, a ne Podgoricu. Ovaj predlog gromoglasno zastupa i gospođa Ljesar sa jednim jedinim „argumentom“ da je od 200.000 stanovnika u Podgorici lakše kadrovski popuniti Upravu, nego na Cetinju. Na moj uporni poziv da moje iznijete argumente ospore, ukoliko mogu, to nije urađeno. Ovo, iz prostog razloga, jer za to nijesu postojali kontraargumenti.
Ja sam na kraju saopštio da nemam namjeru da dalje radim u Radnoj grupi koja ne uvažava snagu argumenata, već argument snage, tj. puko preglasavanje. Ocijenili su to kao moju ucjenu, i to u stilu „ili moj predlog ili ništa“, a što naravno nije bilo tačno.
Na kraju sastanka, koji nije imao ni početak ni kraj, rečeno je da kao članovi Radne grupe, do narednog sastanka, dostavimo u pisanoj formi svoje usmeno iznijete koncepte. Ja sam to uradio 18. oktobra 2010, upravo onog dana kada mi je rečeno da će sjutra, 19. oktobra, biti održan novi sastanak Radne grupe.
Prije početka sastanka, 19. oktobra u 12 časova, gospođa Ljesar mi je saopštila, da moj mail nije dobila, i ako ja imam potvrdu o uredno predatom mailu na njenu adresu, 18.10. u 20.05 časova. To sam prećutao, ali sam kod sebe imao flešku i dao joj da moj pisani materijal skine i odštampa za sve članove Radne grupe. To je i učinjeno i moj materijal je bio prvi koji je dostavljen članovima Radne grupe, tu, direktno na sastanku, zajedno sa materijalom gospođe Ivanović. I na ovom sastanku Radne grupe, niti jedan moj argument nije osporen. Doduše, radili smo u krnjem sastavu, bez gospodina Toma Miljića i gospođe Snežane Zečević, što je bilo vrlo čudno, kao što mi je bilo čudno i obrazloženje za njihovo odsustvo, tj. da će se sekretar Miljić naknadno priključiti. Međutim, to se nije desilo. Na kraju sastanka (kojemu se opet nije znao ni početak ni kraj), gospođa Ljesar je saopštila da će sljedeći sastanak biti veoma brzo zakazan (pominjano je za tri dana), do kada će i gospođa Lenka Bulatović predati svoj koncept, a pravnici obraditi dostavljene materijale i dati im pravničku formu.
Od tog zaključka nije bilo ništa.
Suočen sa ovakvim razvojem događaja i sa činjenicom da je Sindikalna organizacija Republičkog zavoda naprasno i na čudan način zakazala sastanak svih zaposlenih u vezi reorganizacije (dnevni red predat sekretarici direktora), zatražio sam prijem kod ministra kulture Mićunovića i bio primljen, sjutri dan, 21. 10. u 11,30 časova. Ministar me nije primio sam, već je, na moje iznenađenje, pozvana i gospođa Ljesar. Ja sam u razgovoru, koji je trajao gotovo sat vremena ponovio sve ono što sam već izložio na sastancima Radne grupe. Primjetna je bila saglasnost ministra i njegove pomoćnice o ovom pitanju, kao i da se ne mogu prejudicirati rješenja u Elaboratu, te da je razumno da o njemu razgovaraju zaposleni, tek onda kada bude završena verzija od strane Radne grupe. Zaključeno je od strane ministra, da Lidija Ljesar ovo i saopšti na sjednici Sindikata RZZSK, na koju je pozvana, te da će radna verzija Elaborata biti dostavljena zaposlenima u Zavodu, kada ona bude završena i kada će moći da je razmatraju i da daju svoje viđenje i stav. Ovo je po mojem mišljenju bilo razumno sa pozicije ministra. Međutim, sa moje pozicije neprihvatljivo, jer sam smatrao i dalje smatram da jedina stvar koja se ne može nazvati prejudiciranjem jeste definisanje sjedišta Uprave za zaštitu kulturnih dobara i JU Centra za konzervaciju, koji moraju biti na Cetinju. Pored svih mojih argumenata, koji ukazuju na besmislenost razmišljanja o alternativi, jeste i činjenica da ove dvije institucije definisane novim Zakonom, nastaju prostom diobom Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture Crne Gore, čije je sjedište na Cetinju od osnivanja. Ovo sam saopštio i Ministru, kao i stav da pri ovoj pameti nemam namjeru dalje učestvovati u Radnoj grupi koja će preglasavanjem rješavati ovako ozbiljne stvari. Na kraju razgovora, ministar je našao za shodno da gospođu Ljesar „oslobodi daljeg razgovora“, da bi sa mnom ostao još par minuta u vezi istog pitanja. Na kraju me zamolio da sjednem kod Lidije da popijemo kafu i kolegijalno dogovorimo zajednički nastup na sjednici Sindikata RZZSK. To sam učinio i saopštio mu da bih i bez njegovog predloga to isto uradio, jer suprotna mišljenja ne doživljavam kao neprijateljstva. Danas, nemam ni slučajno takav stav, jer se nije radilo samo o suprotnim mišljenjima, već o jednoj u nizu konspirativno dogovorenih aktivnosti čelnika Ministarstva kulture i u okviru „organizovane grupe“, a koja je bila na štetu Cetinja i djelatnosti zaštite kulturne baštine.
Kod gospođe Ljesar nije bilo ništa novije, već je potvrđeno da će saopštiti stav koji je definisao ministar, a ja u takvim okolnostima nastaviti rad u Radnoj grupi, do izrade radne verzije Elaborata za ministra.
Sastanak Sindikata održan je 22. 10. 2010. u Biblioteci Zavoda, sa početkom u 12 časova, a osim članova Sindikata, prisustvovali smo ja, kao direktor Republičkog zavoda i pomoćnica ministra Lidija Ljesar. Na samom početku riječ je uzela gospođa Ljesar i u dugom monologu saopštila sve osim onoga što je dogovoreno kod ministra. Osnovni njen stav je da je važno da budućom reorganizacijom niko neće izgubiti posao i čitav problem svela na tu ravan, a ne na kvalitet i sudbinu institucije kakav je bio Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, a koji egzistira 62 godine.
Na iznenađujući istup gospođe Ljesar, reagovao sam na način kako sam i do tada reagovao, vraćajući pitanje na suštinu, a ne na personalnu ravan i izrazio svoje neslaganje.
Gotovo svi diskutanti (nije ih bilo mnogo) i oni koji su postavljali pitanja reagovali su na principijelan način, te nakon svih diskusija donijeli dva zaključka koje su, kako sam obaviješten, poslali na gotovo četrdeset relevantnih adresa.
Pomoćnici ministra, gospođi Ljesar, nakon sastanka, u kancelariji direktora, saopštio sam da sam iznenađen njenim nepoštovanjem dogovora kod ministra, što je ona branila pravdanjem da nije mogla obećati da će Elaborat poslati Sindikatu, prije nego pođe na Vladu. Na moju konstataciju da Radna grupa Elaborat radi za ministra, a ne za Vladu, te da je ministar predlagač, a ne Radna grupa, te zašto je ona protiv nečega što je i sam ministar predložio, nijesam dobio konkretan odgovor.
Razvoj događaja potvrdio je priče koje su kružile, kao i moje uvjerenje, da je ovaj sastanak Sindikata, naručila upravo gospođa Ljesar, preko određenih kolega konzervatora, koji su ćutali na sastanku ili su se interesovali isključivo za sudbinu svojih radnih mjesta. Cilj je bio da se na sastanku podrži njen stav, čiji je osnov trebao da bude status uposlenih, tj. lični interes, a ne status institucije. Na taj način moj stav je trebao biti poražen pred i od zaposlenih i bih bio „umiren“ za dalji rad na Elaboratu, po koncepciji koja je kreirana u Ministarstvu kulture i podržavana od strane većine članova Radne grupe. Mora se priznati da je sve bilo vrlo vješto i lukavo isplanirano, još samo da je uspjelo. Otuda, za mene začuđujuća smjelost gospođe Ljesar da ne saopšti stav ministra, već svoj stav, sada više nije bila začuđujuća, jer je gospođa Ljesar, po mojem mišljenju, bila uvjerena da će njena priča proći, te da će postići i više od onog što je očekivao i sam ministar. Međutim, efekat je bio potpuno suprotan, tj. ujedinio je gotovo sve prisutne u stavovima koje su pretočili u zaključke.
Uzaludno obraćanje Vujoviću
Nakon svih ovih događaja našao sam za shodno da zatražim prijem kod gospodina Branka Vujovića, koji je tada bio Ministar ekonomije u Vladi Crne Gore i predsjednik Senata Prijestonice. Prilikom prijema iznio sam mu svoj stav, predao kopiju predloženih materijala na ovu temu i zatražio da se angažuje po ovom pitanju u interesu Cetinja. Preciznije rečeno da, kao predsjednik Senata Prijestonice, ne smije dozvoliti da se poslije 62 godine vitalni dio Zavoda, bez ikakvog razloga i isključivo nečijom voljom, seli u Podgoricu. Njegovi komentari ubjedljivo su bili u prilog ovakvog mojeg stava. Čak je takvu namjeru, nazvao smiješnom.
Međutim, pri ovakom stavu Vujović nije dugo ostao, sudeći po kratkom razgovoru, koji smo imali nedugo nakon toga, a poslije večere u Vladinom domu na Cetinju, organizovane u čast makedonskog predsjednika. Naime, njegov odnos je, na moje iznenađenje, sada bio mnogo „mekši“, očigledno poslije razgovora sa svojim kolegom, ministrom Mićunovićem.
Tom prilikom on je ispoljio veliki rešpekt prema, kako je rekao „Đaginim naporima za preseljenje Ministarstva kulture na Cetinje“, a što je, sada, meni bilo smiješno.
(Kraj u narednom broju)
Galerija
Bonus video:
