U trenutku kada je ljeto ljubavi i psihodelije bilo na vrhuncu, po prvi put se javio zvuk koji suštinski nije bio namjenjen srednjoškolcima: “Songs Of Leonard Cohen” (1967) je bio nešto sasvim drugačije - glas odraslih generacija u popularnoj muzici. Radilo se o zrelom rukopisu, poeziji nakon adolescencije, nečemu što je svojim gabaritom bilo daleko od stereotipa rok kulture. Gledajući na taj album sa istorijske distance i toga da Koen nažalost više nije sa nama, jasno je da je on nastavak francuske šansonjerske tradicije koja se tiho inkorporirala u svijet američke/kanadske popularne muzike. Kao jedan od posljednjih istinskih martira savremenog svijeta Koen je napustio svijet u 82. godini, sumirajući jedan neobičan život u 14 epskih studijskih albuma, 13 izvanrednih knjiga poezije i dva romana. Prije skolo pola vijeka Koen je objavio prvi album kada je već zašao u svoje tridesete. Uveliko etabliran kao pjesnik, tragom svojih akustičnih korijena (već sa četrnaest godina je svirao svoje pjesme po klubovima), Koen je sa “Songs Of Leonard Cohen” kanalisao sopstvenu poeziju kroz “svjetsku bol” američkog folka. Na ovaj način će steći slavu i u okvirima popularne muzike: njegov poetski spoj riječi i melodije, inovativno je interpretirao tradiciju Srednjeg Zapada kroz kompleksnu intelektualnu vizuru savremenog čovjeka.
Omiljen u studentskim krugovima, album se prodao u 100.000 primjeraka i tako dospio na 83 mjesto Bilbordove TOP liste: iako namjenjen samo obrazovanijoj publici sofisticiranog ukusa, “Songs Of Leondard Cohen” je Koenov najveći komercijalni uspjeh, prvenstveno zbog neponovljivih balada koje i danas važe za paradigmu popa 60-ih. Ako su Sajmon i Garfankel pravili muziku koja je trebala da se prodaje studentima ornim za borbu i politiku, onda je Koen pisao mračne pjesme koje su trebali kasno uveče da rezignirano slušaju osuđeni na sopstveno postojanje.
Nakon debija, očekivanja od Koena su bila prevelika, pa je drugi album “Songs From A Room” (1969) svojevremeno djelovao razočarajuće. Ipak na njemu su i dalje prisutni moćni momenti ispovjedne poezije koji su posebno prisutni na treperavo nježnoj “The Old Revolution” i jednoj od najveličanstvenijih ljevičarskih pjesama “Partisan”, inače nezvaničnoj himni francuskog pokreta otpora, baladi koja je mogla da bude sentimentalna “Internacionala” za svu lijevu gerilu XX vijeka. Lakonski zvuk albuma, sa suvom akustikom bez aranžmanskih ormanenata, zapravo je pokušao da ponovi Koenov senzibilitet sa prvijenca, ali je u tome ostao previše predvidljiv. U sličnom pravcu, ali sa mnogo manje impresivnih momenta se kretao i treći album “Songs of Love and Hate” (1971) koji se uzima za njegov emocionalno najekspresivniji album: konceptualno posvećen temi ljubavi koja vodi unutrašnju borbu sa svojom sentimentalnom, fizičkom i spiritualnom stranom, on je manje okrenut muzičkim dionicama, pa je kao najnemelodičniji Koenov album više posvećen samim tekstovima koji dobijaju posebnu snagu u njegovom tada već istesanom baritonu. Na ovom depresivnom albumu posebno mjesto zauzima pop dragulj ”Famous Blue Raincoat”, na kojem je Koen još jednom pokazao svoj briljantni kantautorski osjećaj za stvaranje duhovne prisnosti sa slušaocem.
Muzički gledano njegov četvrti album “New Skin for the Old Ceremony” (1974) je zvučno najkomplentiji. Na njemu je odustao od gitara/vokal koncepta probijajući soničnu barijeru simfoničnim zvukom u kojem se sa violinama susreću bandžo, mandoline i perkusije. Nije samo bogatija tekstura pjesama to što je bili novo u Koenovom rukopisu, već i to što on više ne zvuči kao usamljenik sa asketskim glasom, već sa strastvenim i neurotičnim vokalom prerasta u rok zvijezdu iz budoara koja više ima vremena za iskušenje nego za kontemplaciju (tako na primjer u pjesmi “Chelsea Hotel #2” eksplicitno navodi detalje svog seksualnog odnosa sa Dženis Džoplin). Koenova dijabolična transformacija je dostigla svoj vrhunac na albumu “Death of Lady Man” (1977) koji je proizvod tronedeljne kompozitorske saradnje sa Filom Spektorom. Hedonizam i raskoš ovog albuma odvela ga je u sukob sa Spektorom koji mu je doslovno oteo album i miksovao ga u svom tipičnom maniru “zvučnog zida” zabranivši mu fizički pristup studiju. Nakon toga je uslijedio “Recent Songs” (1979), sa kojim se završava prvi dio karijere. Na njemu se vratio senzibilitetu prvih albuma, samo što ga je ovog puta presvukao slojevitim zvukom pop muzike.
Jedan sasvim drugačiji Koen se predstavio sa albumom ”I’m Your Man” (1988). Njegov vokal je postao dublji i smireniji u svojoj ispovjesnoj katarzi: intimniji i bliži slušaocima više nego ikada Koen je između propovjedi i sugestivnog šaputanja nepovratno zaronio u nedostižne sentimentalne dubine. Još dalje je pošao sa izvanrednim ”The Future” (1992) sa kojim njegova muzika i vokal dobijaju ambijentalni karakter. Uslijedila su još četiri dobra albuma (”Ten New Songs”, ”Dear Heather”, ”Old Ideas”, ”Popular Problems”) i ovogodišnji oproštajni album ”You Want It Darker” koji je zbog svojih zdrastvenih problema snimio u dnevnoj sobi gdje se suočen sa svojom smrtnošću posljednji put obratio bogu (bio je posvećen budizmu i judaizmu cijelog života). U pokušaju da iskreno preispita svoja osjećanja, Koen ulazi u koštac sa konfuznim emocijama i prazninom boemskog života, dolazeći često do zaključka da je nelagodnost jedino što zaista prati i povezuje sve ljubavne priče. Međutim ipak se iza iskrivljenih i pervertiranih autorovih stihova otkriva krhka i ranjiva ličnost koja prevashodno želi da pronađe mir sa samim sobom. Kao nostalgičan preludijum za duge i melanholične šetnje kroz prošlost, njegova muzika zvuči kao beskrajno tmurna i zajedljiva suicidalna pripovjest. Zbog toga ne čudi Koenova samoironična izjava da bi njegova izdavačka kuća trebala sa pločama da prodaje i žilete.
Snažna i duboka Koenova muzika je sa srceparajućom poetikom i mračnim životnim pričama primjer najprefinjenije moguće literarnosti u okvirima pop muzike čija fragilnost obuhvata poetičnost tekstova. On je lirsko utočište za sve gubitnike ovoga svijeta, proglas novog romantizma koji se utapa u sanjivoj tuzi našeg tragičnog junaka. Toplina Koenovog šaputavog vokala čija je harizma obuzeta potragom za spiritualnim mirom, i pored svih mračnih stihova, čini se neshvatljivo utješiteljskim: bol kao da nas iskupljuje ostavljajući nadu da se naša lična bezizlaznost neminovno završava nakon što se pjesme privedu kraju.
Stilizovan svijet Leonarda Koena je jedistveni fenomen pop muzike. Nakon Boba Dilana on je otvorio vrata ka mnogo ličinijoj introspektivnoj folk odvažnosti. Jednostavnost forme u kojoj gitara i njegov zamišljeni glas čine samu srž muzike, opčinjava skladom slatkih melodija, gorke ironije, pesimizma i melanholije. Njegove pjesme djeluju istovremeno kao mudrost i žaljenje, večernja samopreispitivanja, usamljena suočavanja sa samim sobom.
I dok je Bob Dilan počeo kao muzičar a sa Nobelovom nagradom postao priznati pjesnik, Koen je krenuo obnutim smjerom. Od sofisticiranog književnika do arhetipa muzičkog genija postao je kantautorska paradigma u popularnoj muzici.
Prevalivši dug put u kojem je bilo brojnih uspona i padova, Koen je uspio da sintetiše romantizam sa spiritualnošću i postigne jedan duboko kompleksan muzički vokabular koji mesmerizuje sentimentalnim eskapizmom i intelektualnošću. Senzualni svijet Koenovih pjesama je melanholija rastrzana između erosa i tanatosa, introspekcija koja je sa jedne strane stroga i opora, a sa druge puna razumjevanja i praštanja. Koen je obuhvatio sve one dileme koje čovjek postavlja pred sobom, preispitujući paradokse kosmosa kroz svoju ličnu priču. Njegov jezik je univerzalan, on se obraća svima, svakoj generaciji koja je do sada postojala i koja će postojati do kraja svijeta: on je esencija onog dubokog ljudskog koda kojeg svi djelimo i okviru koga smo predodređeni da milenijumima patimo, budemo svjedoci tragičnih priča, ali i trenutaka kada tuga i sreća postanu neraskidivo jedno.
Bonus video:
