OSUDE I STRAH

"Prošla sam pakao heroina"

Kada je u 17. godini postala zavisnica od droge, Sandra M. je oboljela od hepatitisa C, a zatim zaradila i virus HIV-a. Svoju bolest nikada nije krila, a danas se sa osmjehom sjeća svih koji su je u tom periodu napustili
98 pregleda 14 komentar(a)
hiv, Foto: Shutterstock
hiv, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 04.04.2019. 21:38h

Mnogo puta se pokazalo da nesreća ne dolazi sama. Nakon smrti majke koja je bolovala od leukemije, dvanaestogodišnja Sandra M. iz Niša ostala je sa ocem. Ona je bila buntovna, željna svega novog, otac suviše popustiljiv i blag, a ulice i parkovi puni dilera i narkomana. Sasvim dovoljno za jedan mladi život, željan dokazivanja u starijem društvu. Prvi put je sebi ubrizgala heroin u 17. godini, a nekoliko mjeseci kasnije „zaradila” toksično oštećenje jetre, a zatim i hepatitis C.

“Naivno i u neznanju, nekako  sam  imala plan da se provodim i sve probam dok  sam  mlada, a kasnije ću uredno završavati školu, fakultet, udati se…Međutim, to baš ne ide tako. Umjesto mene, heroin je preuzeo kontrolu nad mojim životom. Poslije saznanja da imam hepatitis C, svake godine  sam  radila test na HIV, koji je uvijek bio negativan. U to vrijeme HIV je za mene i ljude u mom okruženju bila neka bolest iz američkih filmova, koja meni ne može da se desi. Međutim, u 23. godini saznala  sam  i da  sam  HIV pozitivna!, počinje svoju priču Sandra, sada 38-godišnja žena.

Doživotna borba

Mada ne zna tačno kako se zarazila, naša sagovornica priča kako je dijelila igle i špriceve s prijateljima, a bila je i u vezi sa zaraženim momkom.

“U mom stanu, od posljedica heroina, preminuo je moj drug, a ja  sam  završila u pritvoru u ljeto 2000. godine. Tamo  sam  imala desetak dana visoku temperaturu, pa je zatvorski ljekar predložio da mi se, pored ostalih analiza, uradi i test na HIV. Međutim, za vrijeme boravka u pritvoru nisam dobila rezultate niti me je ko pozvao da mi ih saopšti. Osuđena  sam  na godinu dana zatvora i puštena da kod kuće čekam poziv za izdržavanje kazne. Pošto je bio upucen u moje zdravstveno stanje, advokat mi je preporučio da se javim u Institut za javno zdravlje u Nišu. Ljekar mi je samo rekao da treba da razgovaramo i ja  sam  znala da se radi o najgorem”, iskrena je naša sagovornica.

Dugo i neizvjesno liječenje

Uputili su je na liječenje u Beograd, u Kliniku za infektivne i tropske bolesti, jedini medicinski centar koji je u to vrijeme zbrinjavao oboljele od HIV-a.

“Na klinici  sam  ostala dvadeset dana i tek tada vidjela i druge bolesnike, koji godinama žive sa HIV-om. Tada  sam  počela da vjerujem u borbu i shvatila da smrt ne mora biti jedini ishod. U mom slučaju smjenjuju se periodi malaksalosti i nemoći, koji traju dva ili sedam dana i nikada ne znam kada će se desiti. Moja terapija podrazumijeva dvije tablete ujutru i tri tablete uveče i besplatna je. Problem je što kod nas nema ljekova novije generacije, a organizam se poslije izvjesnog vremena zasiti svih kombinacija ljekova koje mi ljekar prepiše, to jest razvije rezistentnost. Za sada postoje četiri nova lijeka, ali za svega šest odsto oboljelih kojima su potrebni. Ali, obzirom kakva je situacija u zdravstvu, zadovoljna  sam  i ovim što imam”, ističe Sandra.

Osuda i strah okoline

Dok mnogi kriju svoju bolest u strahu od osude i diskriminacije, Sandra je uvijek otvoreno pričala o svemu.

“Rekla  sam  svima od čega bolujem. Ko god da me je pitao kako  sam , odgovorila bih da ne znam jer  sam  saznala da imam HIV. Reakcije ljudi su bile različite, od pitanja da li se šalim, do potpune nevjerice. Sada kada se toga sjetim, nisam znala da ću na taj način ljude dovesti u nezgodnu situaciju - da ne znaju kako da reaguju. Pojedinci koji su mi do tada bili prijatelji počeli su da me izbjegavaju, valjda su mislili da će se ružno pričati o njima ako im dođem u kuću. Danas na sve to gledam sa osmjehom jer razumijem ljude i njihov strah od nepoznatog. Moj današnji partner je zdrav i ja imam njegovu potpunu podršku, dok za rodbinu to ne mogu da kažem. HIV je bio moje obilježje, ali i moj najveći saveznik u borbi protiv heroina. Četiri godine poslije saznanja da  sam  oboljela bila  sam  uključena u program liječenja zavisnosti, a svoje iskustvo  sam  podijelila i sa studentima medicine. Već 11 godina živim bez potrebe za heroinom, što je uspjeh, jer narkomanija je strašna bolest, meni gora i od HIV-a. Moja najveća greška u životu upravo je to što  sam  počela da uzimam heroin”, uvjerena je Sandra M.

 Načini  prenošenja HIV-a

Osoba zaražena HIV-om može prenijeti virus drugoj osobi isključivo na sljedeci način:

- putem krvi, i to najčešće narkomani razmjenom igala iIi špriceva, a rjeđe prilikom tetoviranja, pirsinga ili transfuzije;

- nezaštićenim polnim kontaktom jer se virus nalazi u sjemenoj tečnosti i vaginalnom sekretu, i prenosi preko sluznice usta, vagine, rektuma;

- sa inficirane majke na bebu tokom trudnoće, porođaja ili dojenja