“Koliki god visok zid podigli, bez obzira na to koliko strogo isključujemo strance, ma kako menjali istoriju tako da nam odgovara, samo ćemo naškoditi sami sebi”, upozorava pisac Haruki Murakami, dobitnik ovogodišnje nagrade za književnost “Hans Kristijan Andersen”.
Japanski pisac rekao je na dodjeli nagrada da “kao što svaki čovek ima svoju sjenku, tako je ima i svako društvo i nacija. Ako ima svijetlih, sjajnih stvari, one mogu da daju ravnotežu mračnoj strani. Ako ima pozitivnog, sigurno će naspram njega biti i negativnog”.
“Ponekad skrenemo pogled sa sjenke, sa tih negativnih stvari, ili na silu pokušavamo da eliminišemo te aspekte, jer ljudi, koliko god mogu, žele da izbjegnu da gledaju svoju tamnu stranu, svoje negativne kvalitete. Međutim, da bi statua bila stabilna i trodimenzionalna, morate da imate sjenke. Ako ih uklonite, ostaće vam samo iluzija glatkog. Svjetlo koje ne stvara sjenke, nije pravo svjetlo ”, rekao je Murakami.
“Morate strpljivo učiti da živite zajedno sa svojom sjenkom i obazrivo posmatrati tamu koja se nalazi u vama. Ponekad u mračnom tunelu morate da se suočite sa svojom tamnom stranom”.
Murakami je proglašen za dobitnika nagrade “Hans Kristijan Andersen” još prošle godine, ali je nagradu primio tek prethodnog vikenda.
Nagrada od 500.000 danskih kruna pripala je Murakamiju zbog njegove “sposobnosti da hrabro miješa klasičnu umjetnost naracije, pop kulturu, japansku tradiciju, maštoviti realizam i filozofsku diskusiju, zbog čega je dostojan nasljednik Andersenove zaostavštine”, zaključio je žiri.
Pisac, koji se proslavio djelima “Norveška šuma” i “Kafka na obali” svoj govor u Danskoj nazvao je “Značenje sjenki” u čast istoimene Andersenove pripovjetke.
U bajci danskog pisca, čovjek odbacuje svoju sjenku, koja potom poprima ljudski oblik i ubija svog starog gospodara. Murakami je tu priču nazvao “mračnom i beznadežnom” i rekao publici da “nekad duboko u sebi morate da se suočite sa svojom tamnom stranom”.
“Ako to ne učinite, vaša sjenka će dodatno ojačati i vratiće se jedne noći da zakuca na vaša vrata. ‘Vratila sam se’, šapnuće vam”, kaže pisac.
Murakami se u govoru dotakao i svog procesa pisanja, otkrivši da nikad ne planira fabulu, nego počinje od jedne scene ili ideje.
“Dok pišem, puštam da se scena ili ideja kreću svojim ritmom. Drugim riječima, umjesto da koristim glavu koristim ruku da pišem. U tim trenucima više cijenim ono što je u mojoj podsvijesti, nego ono što je u mojoj svijesti”, rekao je on.
Kritičari danas, kao i mnogi čitaoci, “obično čitaju priče na analitičan način”, smatra Murakami. “Toj analitičnoj metodologiji čitanja ih je naučila škola ili društvo. Ljudi analiziraju i kritikuju iz akademske, društvene ili psihoanalitičke perspektive. Međutim, ako pisac pokuša da stvori priču analitično, njena vitalnost će biti izgubljena, jer neće doći do empatije između pisca i čitaoca. Često vidimo da romane koje kritika zakiva u zvijezde, čitaoci i ne vole mnogo, ali u mnogo slučajeva to je zbog toga, što radovi koje zbog analitičnosti kritika smatra izuzetnim, ne uspijevaju da osvoje prirodnu empatiju čitalaca”.
Murakami nije detaljno objasnio svoju izjavu o zidovima i strancima, ali japanski mediji spekulišu da je aludirao na “antiizbjeglički i antimigrantski sentiment u Evropi i ostatku svijeta”.
Kada je 2009. osvojio Jerusalimsku nagradu, izjavio je: “Ako postoji visoki tvrdi zid i o njega se slomi jaje, bez obzira na to koliko je zid ispravan ili kako je jaje u krivu, uvijek ću biti na strani jajeta. Zašto? Zato što je svako od nas jaje, jedinstvena duša zarobljena u krhkom jajetu. Svako od nas se susreće sa visokim zidom. Visoki zid je sistem koji nas primorava da radimo stvari koje obično ne bismo uradili. Nemamo šansu protiv zida: previše je visok, previše mračan, previše hladan”, rekao je na dodjeli nagrade u Jerusalimu.
“Da bismo se borili protiv zida, moramo da udružimo naše duše toplinom, snagom. Ne smijemo da pustimo da nas sistem kontroliše, da određuje ko smo. Mi smo ti koji smo stvorili sistem”.
Bonus video:
