Nakon ovako zanimljivih i inspirativnih izlaganja dopustiću sebi da sa Vama podijelim neka razmišljanja o našoj današnjoj temi, prije nego Vam pročitam jedan književni pogled na dukljanskog kneza.
Istorija i poezija su prostor u kojem (i) danas živi dukljanski knez Vladimir. Sa takvim ličnostima nikada nije sasvim jasno gdje se završava istorija, a gdje počinje poezija, odnosno literatura uopšte. Ili je ustvari nužno i nemoguće razdvojiti to dvoje: niko ne zna tačnu granicu između istorije i književnosti. Možda je u slučaju dukljanskoga kneza koji nas je evo i danas okupio, ta razlika još maglovitija i nejasnija.
Jedan razlog za to je svakako - davnina. Govorimo o knezu koji je živio u X i početkom XI vijeka, prije više od jednog milenijuma, dakle. S druge strane, i sama njegova politička i kulturološka pozicija potvrđuje da on nije bio nikakav periferni evropski feudalac, već ličnost uronjena u najelitniji duh svoga vremena.
Smatran je blaženim već u vrijene nastanka Ljetopisa popa Dukljanina. Pavle Mijović naglašava da ga Mavro Orbin, “prvi od naših pisaca” naziva svetim. Važan momenat koji se, nekom opasnom inercijom, često previđa: knez Vladimir je i centralni istorijski simbol ekumenističke težnje i tradicije na ovom prostoru - on je jednako pripadao i katolicima i pravoslavnima, premda je, naravno, ta podjela (1054. godina) formalno došla tek nakon njegove smrti, godine 1016.
Književni / istorijski izazovi u sagledavanju davne prošlosti unekoliko su slični.
Idealizacija i prikazivanje prošlosti načinima savremenosti samo su neke od uobičajenih zamki i poezije i istorije. Knez Vladimir u našu povijesnicu unosi jedan šekspirijanski siže, tragičnu ljubavnu priču dostojnu najboljih evropskih pisaca toga vremena. Vladimir i Kosara svojom pričom nadilaze i politički i istorijski kontekst kome pripadaju.
Pitanje koje bi nama današnjima moralo biti interesantno je - Zašto je motiv kneza Vladimira u crnogorskoj literaturi pretvoren u književni motiv tek u drugoj polovini XX vijeka? Zašto je tako izazovan temat čekao moju generaciju? Ključne književne ličnosti crnogorskog moderniteta (Lalić, Zogović, Đilas, Sijarić) su iz sjevernog dijela Crne Gore, tako da je južni dio bio prepušten “naknadnom otkrivanju”. Izuzetak je Đurovićeva “Dukljanska zemlja”, koja makar imenom i njegovom simboličkom upotrebom upućuje na najstariji sloj crnogorskog bića. Sklon sam da i u tom detalju prepoznam neke od razloga za inertnost povodom ovog književnog motiva.
Ali, pogledajmo kakve sve političke i dvorske intrige priča o Vladimiru nosi - on se pokušavao snaći u jednom osjetljivom političkom trenutku snažne tenzije između Vizantije, preciznije Romejske imperije pod tzv. Makedonskom dinastijom koju simbolizuje surovi vasileus Vasilije Bugaroubica, pobjednik nad Samilom kod Belasice 1014. godine, Samuilovog uspona u Makedoniji i emancipatorskih pokušaja vizantijske periferije gdje se, prirodno, tenzije u centru pokušavaju iskoristiti za veći stepen nezavisnosti. Na prelazu iz X u XI vijek ovo je jedna od najvažnijih političkih priča u Evropi. Veliki filozof istorije Arnold Tojnbi smatra da je Vasilijev obračun sa Bugarima početak kraja Vizantije. Osvjetljavanje svih tih procesa je obaveza istoričara - piscima pripada teži dio posla - dokučiti kako takva stvarnost djeluje na pojedinca, na pojedinca koji treba da djeluje u svom vremenu.
Dukljanski knez Vladimir i danas, u politički jednako komplikovanim okolnostima, spaja svoj narod sa susjedima i bliskim narodima. Na pitanje - što nam danas govori knez Vladimir? - možda je baš to odgovor. Govori o potrebi za razumijevanjem među ljudima i među religijama. Zašto kult Vladimirov nije podloga za zajedničke projekte sa susjednim državama i narodima? Vjerujem da treba djelovati u tom pravcu.
Knežev princip žrtve ostaće izazov i za neke nove književne interpretacije. Time će dokazati i svoju živost i trajanje u poeziji. On upravo odabirom žrtvovanja slijedi jednu hrišćansku filozofiju života, primjerenu vremenu u kojem je živio.
Prije nego završim, dopustite jednu opšteslovensku vizuru i opservaciju: naš Vladimir je savremenik ruskog kneza Vladimira (980-1015) značajnog jer je Ruse uveo u hrišćanstvo. Dakle - takva je bila Evropa toga vremena - dok je dukljanski knez branio i utvrđivao hrišćanstvo, ruski knez je svoj narod tek uvodio u Hristovu vjeru.
Na kraju, dopustite da se vratim onome u čemu se najbolje i najprirodnije osjećam - literaturi. Kao ključnom krivcu za povratak dukljanskog sloja u modernu crnogorsku svijest, pripada mi i da Vam pročitam pjesme o Vladimiru i Kosari i Vladimirovom krstu...
(Izgovoreno na skupu u CANU posvećenom knezu Vladimiru)
Bonus video:
