Kraj jezera jedna kuća mala/ tu je ona dragog čekala/ obeć'o je da će doći/ i da će joj prsten doneti Zvonko Bogdan, "Kraj jezera jedna kuća mala" Uzeh da listam Prostorni plan posebne namjene Nacionalni park Skadarsko jezero/ Prednacrt plana (imam Knjigu 2: Analitičko dokumentaciona osnova i stanje na terenu - i Knjigu 3: Plan - Knjigu 1: Opšta dokumentacija - nemam - još uvijek nije u mom posjedu). I to bez neke jasne namjere - čisto informativno. Neko voli da lista novine - ja volim da listam prostorne planove.
I pade mi na pamet čuveni lajn koji izgovara Ilija Čvorović (Danilo Bata Stojković) u filmu "Balkanski špijun" (Dušan Kovačevič & Božidar Nikolić, 1984.) — Halo Smiljka! Nek' ide Đura, nek' blokira aerodrom!
Nije šala - na osnovu stanovitog iskustva u tumačenju planske dokumentacije (koje je relativno skromno, priznajem, ali daleko od toga da je zanemarljivo), kao da osjećam da je tu negdje - u tih nekoliko stotina strana pomenutih knjiga, upotpunjenih sa desetak karata - skriveno nešto što bi u dogledno vrijeme moglo da eksplodira - i da zauvijek poremetiti prilike u granicama NP Skadarsko jezero - kao i same te granice.
Bojim se da je na obalama Skadarskog jezera počelo da se dešava ono što se već desilo u Budvi. Znam i da su ambicije nekolicine najviših CG dužnosnika i njima bliskih ljudi - ambicije koje se vrlo nevješto umotavaju u oblandu opšteg interesa - jednostavno nezajažljive - i da nema toga plana i toga zakona koji tim ambicijama mogu stati na put. Planovi i zakoni ne služe tome, upravo suprotno - planovi i zakoni idu ruku pod ruku sa tim ambicijama. I kad bi me neko pitao čemu onda bilo kakav angažman - ako su izgledi da će uroditi bilo kakvim plodom ravni nuli - rekao bih...
OK, rekao bih da moram ozbiljno razmisliti o svemu tome...
Dakle, naš aktuelni društveno-politički trenutak je u tolikoj mjeri opterećen svakovrsnim disbalansima - ili neuravnoteženim stanjima - da opšta atmosfera definitivno ne pogoduje bilo kakvom obliku planiranja - a pogotovo ne planiranju na duže staze. Ponekad mi se čini da mi, kao društvo, ne priznajemo budućnost - živimo od danas do sjutra, čekajući da se nešto desi - niko ne zna što - i da je smisao života upravo u tom čekanju. Kada bismo znali što čekamo - podrazmijeva se da bismo se prethodno morali potruditi da se to nešto stvarno desi - morali bismo da to nešto isplaniramo - ali onda ne bi bilo te jedinstvene neizvjesnosti - a draž je u neizvjesnosti itd.
Kako bilo, svjedoci smo dubokih društvenih raslojavanja u CG - i sasvim je izvjesno da to naše nekakvo sjutra - koliko god da su dame i gospoda planeri verzirani - ogromnoj većini građana neće mirisati na ruže. Ako uzmemo da je prostorno planiranje, tamo gdje je sreće, uz sve ostalo i jedan od najvažnijih mehanizama regulacije prostornog razvoja - iza kojega bi, po definiciji, trebalo da stoji cijelo društvo - onda se nameće zaključak da je odgovorno planiranje prostora u kojem će se neminovno desiti to naše zajedničko sjutra - nemoguća misija.
Ovdje je opšti ili javni interes u tolikoj mjeri degradiran - odnosno podređen partikularnim ili posebnim interesima - privatnim interesima - da to nikako ne sluti na dobro. Najvišim državnim zvaničnicima je odavno prešlo u manir da posebne interese po svaku cijenu guraju pod opšti interes - zanemarujući pritom činjenicu da opšti interes nije rezultanta svih posebnih interesa - već polazište, kamen temeljac svih odgovornih politika - i da politička ravnoteža, po definiciji, počiva upravo na prepoznavanju, razumijevanju, promociji i protežiranju opšteg interesa.
"Kvalitet odluka i njihova šira ili uža društvena relevantnost suštinski zavisi od kvaliteta planske komunikacije i interakcije", pišu Ksenija Petovar i Miodrag Vujošević ("Koncept javnog interesa i javnog dobra u urbanističkom i prostornom planiranju"), "pa su stoga njene karakteristike jednako važne za konstituisanje javnog interesa. Javni interes nije prosti zbir niti rezultat pojedinačnih interesa, već postoje drugi suštinski uslovi u definisanju pojma javni interes, a naročito je značajna uloga planske komunikacije za konstituisanje javnog interesa iz interakcije individualnih".
Javnost je, u pravilu, nezainteresovana za procese izrade i usvajanja planske dokumentacije - osim u slučajevima kada stavovi obrađivača ne idu na ruku tzv. sitnosopstveničkom interesu, ili prijete da ga ugroze. Naručioci, nosioci i obrađivači planova, u pravilu, ne čine ništa - ili čine vrlo malo - kako bi podstakli stvarno interesovanje javnosti - posebno stručne - što je donekle i razumljivo, pogotovo sa stanovišta ekspeditivnosti. U posljednje vrijeme se ipak osjećaju stanoviti pozitivni pomaci u tom pravcu - ali treba priznati da je situacija još uvijek predaleko od ružičaste.
Kako bilo, planirati se mora - kako znamo i umijemo - i planski dokumenti se moraju usvajati. U kontekstu razvoja, urbanističko i prostorno planiranje nije isto što i industrija teških građevinskih mašina i opreme - pa da u jednom nevjerovatnom istorijskom trenutku jednostavno nestane sa ekonomsko-razvojne pozornice. Bilo kakav plan je bolji od nikakvog - što voli da naglasi i gospodin Branimir Gvozdenović, ministar održivog razvoja i turizma - i u pravu je. Problem je, međutim, što usvajanje planske dokumentacije implicira intervencije u prostoru koje nisu adekvatne - odnosno nisu sasvim u skladu sa opštim principima održivog razvoja (Vlada Crne Gore je 7. jula ove godine usvojila Nacionalnu strategiju održivog razvoja do 2030. godine - ali taj dokument, koliko vidim, još uvijek nije dostupan za preuzimanje sa adrese mrt.gov.me).
Drugovi komunisti su, bez obzira što su i oni osjećali jak poriv da valorizuju (posjetite me da vam jednom pojasnim što se tačno krije iza pojma valorizacija), ostavili sasvim dovoljno prostora pogodnog za valorizaciju svojim najboljim sinovima - i kćerima, naravno - a veliko je pitanje hoće li ova vladajuća garnitura ostaviti narednim generacijama bilo što osim teškog mamurluka.
Dakle, namjeravam da ispratim, u mjeri u kojoj mi to ostale obaveze budu dozvoljavale, proces izrade i usvajanja PPPN NP SJ - i u to ime, u ovoj fazi, imam par dobronamjernih primjedbi.
Prezentacija Prednacrta PPPN NP Skadarsko održana je Ministarstvu održivog razvoja i turizma 3. oktobra. Bio je ponedeljak - i čitava stvar je krenula, kažu ljudi, tačno u 11.00, kako je i bilo predviđeno. Nisam prisustvovao prezentaciji, jer sam u to vrijeme - pa sve do 16.00 - morao biti na drugom mjestu, zbog ranije preuzetih obaveza. Da je, kojim slučajem, prezentacija bila zakazana u 17.00 - rado bih se odazvao pozivu da prisustvujem i sigurno bih serijama pitanja doprinio tom jedinstvenom događaju.
U to ime, molio bih kompletnu ekipu koja stoji iza PPPN NP Skadarsko jezero, da prezentacije ubuduće zakazuje u 17.00 - van standardnog radnog vremena - kako bismo mogli da prisustvujemo i mi koji radimo do 16.30 - a jezero nam je na srcima jednako kao i onima koji ponedeljkom, od 11.00 pa nadalje, nemaju fiksnih obaveza.
To bi bila prva primjedba - o ostalim primjedbama u nekom od narednih brojeva.
Bonus video:
