FENOMEN ELENA FERANTE

Dubina ženskog svijeta dobija stvarni glas

Prva rečenica: ‘Jednog aprilskog popodneva, odmah poslije ručka, suprug mi je objavio da me želi napustiti’
89 pregleda 0 komentar(a)
Napulj 1964 Bruno Barbi
Napulj 1964 Bruno Barbi
Ažurirano: 22.10.2016. 09:04h

London, 2013, mračni februar. Nesanica, bole kosti od vlage, zime i vjetra, još će mi alarm zvoniti u 6:45. Mogu popiti tabletu za spavanje, prošvercovanu iz Crne Gore, ali neću, šta ako je popijem i ne zaspim, nastavim ležati u krevetu s tek napola uspavanim mozgom? Napokon, odluka: jednostavno ću prihvatiti da se te noći neću naspavati. Čitaću, možda i pisati.

Pored uzglavlja: knjige koje sadržajem ne zadovoljavaju trenutno stanje duha, ukus i poriv. Previše akcije, foliranje (ublažen izraz), ili bez ikakve akcije, zastarjelo; ili predebela knjiga, 800 stranica sitnog fonta.

Uzimam Kindle. Vidim da je neko, ne ja (znači - muž) naručio nekakvu knjigu Days of Abandonment. Uz romantični naslov, još i preslatko ime autorke - Elena Ferrante. Ljutim se, mrštim, ovo je za mene naručio, preko narudžbi šalje mi poruku da treba pisati bestselere, a samo su ljubići ili krimići bestseleri… Ta Ferrante sigurno ima 25 godina, piše o svojim vršnjakinjama koje se ubijaju shoppingom i potragom za idealnim partnerom.

Da, da, priznajem, i ja povremeno potpadnem pod vlast osude i klasifikacije ženskog pisanja. Ali liječim se.

E baš da vidim. Počinjem tu Elenu, njene Dane Napuštanja, ili Zaborava kako su nedavno prevedeni u Hrvatskoj.

Prva rečenica: ‘Jednog aprilskog popodneva, odmah poslije ručka, suprug mi je objavio da me želi napustiti.’

Čvršće se uhvatim Kindlea, uvećam slova.

"Uradio je to dok smo pospremali sto; djeca su se, kao i obično, svađala u susjednoj sobi, pas je drijemao pored radijatora, tiho režeći u snu. Muž mi je rekao da je i sam zbunjen, da ga to iscrpljuje, čini nezadovoljnim, da je imao i trenutke kukavičluka. Onda je dugo pričao o naših petnaest godina braka, o djeci, priznao da ni meni ni njima nema što zamjeriti...’

Ovaj ritam i direktnost kazivanja ostaju isti do kraja knjige. Prikazala mi se nova Elena Ferrante: vidjela sam je, kao s leđa, kako sjedi za velikim radnim stolom i piše olovkom po papiru, širokom slovima, kosim rukopisom, a iz njenog srca, preko srca olovke, riječi samo cure, cure. Nju zaista nije bilo briga šta će čitaoci misliti o njenoj knjizi. Ona je pisala samo za sebe.

Čitala sam je do jutra. Bila sam gladna toga, dugo gladna, gladna još od Duras i njenog ‘Ljubavnika’. Hvatala sam se svakavih knjiga, da utažim glad za pričom koja će me ponijeti u tajanstvenu šumu ženskog svijeta - svijeta divnih vještica. Koristim ‘vještica’ kao suprotnost ‘princezi’, a sve je to isto, svaka princeza u sebi ima vješticu, i obrnuto, to nam dugo niko u knjigama nije rekao. Nisu vještice samo Grdane iz Trnoružice. Kod Duras, vještica je i ‘četrnaestogodišnja Trnoružica’; kod Ferrante, to je i majka od Trnoružice; i jedna i druga imaju svoj svijet o kojem muškarci ne znaju mnogo, jer su i muškarci, kao i mi, podignuti na literaturi velikih muških pisaca koji su na svoj način vidjeli ženu: izvana, ne iznutra.

Kod Ferrante priča teče kao da je samim žlijezdama dala glas, pa mi vidimo ono što te žlijezde (najsenzibilniji organi) vide i osjećaju; vrelo organizma izliva se pred nama. Dubina ženskog svijeta dobija stvarni glas. I to nije nježni glasić. Zato, valjda, od James Wooda, koji je u New Yorkeru prvi ushićeno promovisao Elenine knjige, do današnjih kritičara sa naših prostora, svi za stil ove spisateljice kažu da je ‘brutalno intiman’. Meni se ta fraza ne sviđa. Zašto ‘brutalno’? Ona jednostavno sjedne i piše. I dalje je tako vidim. Nimalo nepromišljena nije joj bila ta odluka da uzme pseudonim - samo je tako, znajući da će njeno pravo ime ostati neotkriveno, mogla otvoreno pred nas iznijeti svoj istinski identitet, ispisujući proživljene, promišljene doživljaje ženskog bića u odnosu na muškarca, na porodicu, brak, zajednicu, usamljenost, povrijeđenost, sebičnost, brigu, nebrigu ili brižnost.

U Kindle storeu našla sam još njenih knjiga, do tada prevedinih na engleski jezik, i sve ih kupila. Prevoditeljica na engleski jezik, Anne Goldstein, zadržala je u engleskim rečenicama duh italijanskog jezika, iako napuljski dijalekat, srećom, nije prevodila nijednim dijalektom engleskog. Ferrante iz knjige u knjigu sve bolje piše. Čini se kao da nema urednika: struktura je linearna, ponegdje neuredna. Smatram tu neurednost veličanstvenim nedostatkom kojeg, ipak, sve manje ima u svakom sljedećem romanu.

‘Moja genijalna prijateljica’, prva je knjiga napuljskog kvarteta, koji pripovijeda o odrastanju dvije djevojčice iz istog ‘kvarta’, o njihovom prijateljstvu od dječijeg, iskrenog, ‘same protiv svih’ odnosa, preko intelektualnog, takmičarskog, natrag do zaštitničkog, podržavajućeg, pa zavidnog, odaljavajućeg, zatim opet bliskog... sve kroz prizmu godina i decenija u kojima se mijenjao taj kvart, vlast u zemlji, čitav svijet; godina podjela na komuniste i fašiste, razvoja korupcije, stvaranja klanova i napuljske kriminalne organizacije, muškog i porodičnog nasilja, ženske borbe za prava. Kroz te sam knjige opet proživjela i moje mediteransko djetinjstvo.

Osim prijateljstva Lenu’ Greco i Lile Cerullo, Ferrante priča o sudbinama drugih stanovnika napuljskog kvarta koji je njihov cijeli svijet, do te mjere da ni more nisu vidjeli dok nisu dovoljno odrasli da sami pređu put kroz Napulj do mora, prolazeći pritom i kroz bogatije, na kraju bogataške krajeve, u kojima će neki od njih kasnije i živjeti.

Pada mi na pamet moja prijateljica, engleska književnica, koja se usudila pisati o bliskom ženskom prijateljstvu, i na kraju odustala - svi su je agenti i izdavači savjetovali da taj duboki odnos dvije žene pretvori u ljubavni. To je privlačnije za tržište, rekli su joj, lakše za prodati.

Od zakona tržišta, da ostane vjerna sebi, Elenu Ferrante, izgleda, štitilo je njeno lažno ime. Izdavači nisu računali na ovakav proboj djela misteriozne književnice, pa joj nisu ni određivali zaplet, žanr ni mogući rejting. Kada je popularnost počela rasti, neki su ‘dobro upućeni’ tvrdili da to piše muškarac. Smiješno. Kako to da za Benksija niko nikada nije tvrdio da je možda u pitanju žena? Ili barem muškarac-crnac? Zapravo, ja nikada nisam poželjela da se pseudonimi strgaju, otkriju ‘prava lica’. Uvijek imam svoje lice za anonimne umjetnike.

Pročitala sam svih sedam Eleninih knjiga, tj. sve romane koje je do sada napisala. Sada su se, zbog šire popularnosti, pojavile još dvije ‘forsirane’ knjige - dnevnik o njenom pisanju i duža pripovijetka-izvedenica iz ‘Izgubljene kćeke’ - jednog od njenih ranijih romana. Ja čekam onu sljedeću knjigu koja se stvarno broji: novi roman, formu s kojom se njen način pripovijedanja savršeno poduara.

To jest, ako uspije nastaviti da piše sada kada je nezajažljivoj mašineriji uspjelo da otkrije pravo ime autorke. Da, u pitanju je žena, malo starija. Nije ni muškarac, ni bivša Miss Universe. Mada, i dalje se potpuno ne odustaju od one površne tvrdnje da je sve te knjige možda pisao muškarac: procjenjuje se da ponekad suprug od književnice uzme pa joj dopiše djelove knjiga. Javnost se i dalje teško miri s tim da tako široka i duboka sloboda u pisanju može doživjeti planetarni uspjeh, a da potiče od žene, ponekad ushićene, često otvoreno ljute, koja čak naizgled uživa u svom bijesu i frustracijama. Nadam se da je ‘senzacionalnim otkrićem’ neće natjerati da obuzda stil. Mada, Ferrante je iz sebe već ispisala Napulj, odnosno svjetove naših odrastanja. Zbog nje, ja sam tražila i našla još njoj sličnih, snažnih žena pisaca: Marinu Šur Puhlovski, Ljudmilu Petruševsku, Luciu Berlin.

Meni sasvim dovoljno.

Preporučujemo za Vas