STANJE UMA

Kad rak okrene život naopačke...

Strah, strijepnja, tuga, panika, bespomoćnost su osjećanja sa kojima se onkološki pacijenti svakodnevno bore. Kako prihvatiti saznanje o bolesti? Samo ako vjerujemo da se možemo izliječiti
318 pregleda 0 komentar(a)
žena, kancer, Foto: Shutterstock
žena, kancer, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 13.10.2016. 06:21h

Saznanje o dijagnozi karcinoma jedna je od stvari koje život preokrenu za 360 stepeni. Nakon ovih riječi, koje u svojoj ordinaciji, manje ili više oprezno, izgovori ljekar ništa više ne može biti isto. Sve male brige, koje tako predano brinemo iz dana u dan, sliju se u jednu ogromnu, po prvi put opravdanu brigu - brigu za sopstveni život. Šok je uvijek prisutan, kako kod oboljelih tako i kod članova njihove porodice, ali on brzo nestaje. Ono što je opasnije i skoro uvijek prisutno jeste niz psihosocijalnih problema koji prate liječenje.

Hospitalizacija koja se događa ubrzo nakon saznavanja dijagnoze, još je jedan stresogeni faktor koji može da se doživi, a potom kod većine slijede hirurški zahvat, hemioterapija i zračenje. Ove intervencije su van čovjekovog dotadašnjeg iskustva, te nije neuobičajeno da dovedu do anksioznosti, konfuzije, strahova, ponekad čak i depresije. Osjećaj da je život završen u tim trenucima je toliko realan, da pacijent teško može da povjeruje da ipak može preživjeti.

Kako pobjeći od smrti?

Nemoguće je, od smrti se ne može pobjeći. Ali, ona se ne mora desiti svakom onkološkom pacijentu, to je važno uvijek imati na umu. Psihološka podrška osobama sa dijagnostikovanim malignitetom podrazumijeva širok dijapazon intervencija koje imaju samo jedan cilj - prihvatanje bolesti i traženje načina za dalje funkcionisanje. Stres je normalan u ovim situacijama i može da se javi u bilo kojoj fazi bolesti. Uobičajeni simptomi su pretjerana zabrinutost u vezi zdravlja, bijes, hostilnost, poteškoće sa spavanjem, misli o bolesti i smrti, gubitak apetita, dekoncentrisanost. Ono što najviše utiče na pojavu velikog stresa prilikom suočavanja sa dijagnozom kancera jeste donekle utemeljeno vjerovanje da je riječ o bolesti koja neminovno dovodi do smrtnog ishoda. Međutim, ono što se prije ili kasnije mora uvidjeti jeste da maligna bolest nije isto što je nekad bila. Medicina je toliko uznapredovala da se zahvaljujući prevenciji, pravovremenoj dijagnostici, liječenju i rehabilitaciji, u visokom procentu uspješno liječi.

Kada prihvatimo - počinje borba

Za žene koje su oboljele od raka dojke bolest nije počela doktorovim riječima sa početka teksta. Njihov strah počinje kada shvate da sa njihovom dojkom nešto nije u redu - kada primjete promjene, opipaju kvržicu...Mnoge će nekoliko nedjelja nakon što primjete promjene “zabiti glavu u pijesak” i ćutati o svom saznanju. Ali, to je greška. Tih nekoliko nedjelja biće pakao za njih i samo će izgubiti dragocjenu snagu koja će im trebati u periodu nakon dijagnostikovanja bolesti.

Suočene sa rakom, mnoge žene su sklone da poriču tu činjenicu. Mnoge imaju osjećaj nepravde i osjete veliku ljutnju. Ljute se na život, Boga, univerzum, druge ljude, pa na kraju i na sebe samu. Preispitivanja: “Zašto baš meni to da se desi?, “Zašto nisam više vodila računa o sebi“, „Zašto sam se razboljela“, dovode do osjećaja krivice i tuge. Tuga može odvesti ženu u depresiju, usamljenost i duboku patnju. Samo saznanje o bolesti za sve žene predstavlja veliki šok koji za sobom nosi ogroman strah. Strah od toga šta će se dalje dešavati, strah od smrti, od bola, terapija, budućnosti...

Depresija je povezana sa osjećajem bespomoćnosti. Ona odražava stav da šta god žena pokušala da uradi - neće uspjeti, jer je u susretu sa rakom bespomoćna. Prepuštanje takvim osjećanjima dovodi do pasivizacije osobe, a ako to stanje duže traje, može da prouzrokuje ozbiljne probleme.

Negativne emotivne reakcije na rak mogu biti izuzetno jake i burne i često mogu predstavljati veći problem u liječenju, od same fizičke bolesti. Kada se kao reakcija na rak, kod oboljele žene javi depresija, treba obavezno potražiti pomoć stručnjaka. Kada žena prihvati činjenicu da je oboljela od raka, kao svoju realnost, ona počinje i da se bori, da razvija strategije borbe protiv bolesti i dobija nadu i vjeru da će u toj borbi i uspjeti.

Psihoterapija kao dio liječenja

Rezultati istraživanja pokazuju da je vjerovatnoća preživljavanja veća kod pacijentkinja kod kojih se primjenjuju i psihoterapija i hemoterapija, nego kod onih gdje se primenjuje samo ova druga metoda. Ono o čemu je važno da se pitaju pacijentkinje koje su odlučile da se suoče sa bolešću je svrha njihove bolesti, čemu im ona služi, šta im je donijela u životu, a šta odnijela, da li žele da žive, da li imaju dovoljno ljubavi u životu, kako su živjele u posljednjih par godina prije pojave bolesti. Poenta traganja za odgovarima na ova pitanja leži u preuzimanju odgovornosti za sebe i svoj život, i aktivno učestvovanje u liječenju.

Autor je psiholog

Tekst je preuzet iz besplatnog dodatka "O zdravlju", koji četvrtkom izlazi uz "Vijesti"