AMOS OZ U PARIZU PREDSTAVIO ROMAN „JUDA”

Dekonstrukcija najslavnije “izdaje” u istoriji

Kome je bio potreban Judin poljubac i tih trideset dinara? To je apsurdna priča. I to traje više od dvije hiljade godina.
57 pregleda 3 komentar(a)
Amos Oz (novine)
Amos Oz (novine)
Ažurirano: 24.09.2016. 15:13h

Amos Oz je svojim obimnim i značajnim književnim djelom stekao takvu reputaciju da je već duže vremena na listi stalnih kandidata za Nobelovu nagradu. Aktivni je pristalica dvije države - Izraelcima i Palestincima. On je ubijeđeni branilac mira sa Palestincima i razrešenja izraesko-palestinskog konflikta. (Osnivač je pokreta Mir sada 1967). Takođe je i vatreni kritičar usplamtjele izraelske desnice. Izazvao je prošle godine polemiku kada je nazvao jevrejske ekstremiste “hebrejskim neonacistima“, odgovorne za napade na muslimane i hrišćane.

Imala sam sreću da se sretem nekoliko puta sa tim velikanom. Jedan razgovor sa njim mi je omogućio da otkrijem sve ljepote njegovog stvaralaštva i njegovu ljubav prema riječi i jeziku. Njegova knjiga Priča o ljubavi i tami je remek-djelo savremene svjetske literature. Po meni, Oz je jedan od najmarkantnijih pisaca današnjice.

Amos Oz je prošle sedmice bio gost Muzeja umjetnosti i istorije judaizma u Parizu gdje je predstavio svoj novi roman Juda, objavljen kod Galimara, preveden već na 15 jezika. Oz spada u one strane pisce koje francuska i pariska publika veoma voli. Zato nije čudo što je ogromni amfiteatar dotične institucije bio prepun.

U tekstu koji slijedi pisac je izrazio svoje negodovanje na istoriju i ljude, na nepravdu koja se čini jednom narodu zbog izmišljotina vezanih za religiju, protest zbog neriješene političke situacije u svojoj zemlji, gdje nikada ne zna da li će osvanuti.

“Kad budem veliki, htio bih da budem knjiga. To je manje opasno, nego biti čovjek.“

Za Oza „kompromis je život, jer tamo gdje nema kompromisa ima fanatizma. Kompromis nije kapitulacija, nego pokušaj da se sretne druga strana na pola.” Iznio je sve što ga tišti i što bi želio da se ostvari i promijeni.

Saopštio je jednu od važnih crta svoje umjetnosti, neophodne za današnje društvo: “Za mene je svaki roman i svaka priča od vrijednosti, jedna lekcija tolerancije.”

Što je to “izdajnik”?

Tekst koji slijedi je govor pisca pred veoma brojnim auditorijem. Po onome kako se razgovor odvijao, ja sam ga nazvala autointervju. Ovo je prvi put da vidim takav način izlaganja. Pisac je sam predstavio svoj roman u detaljima, vjerovatno što je želio da se što obuhvatnije izrazi:

“Roman se događa krajem pedesetih. To je pledoaje za idejnu debatu da bi se svijet pokrenuo k napretku. U ovom romanu ima mnogo osporavanih stvari koje se nijesu dopale Izraelcima. Tu je nova vizija odnosa među Jevrejima i hrišćanima. Takođe nova perspektiva o antisemitizmu. I nova nekonvencionalna perspektiva o Izraelcima, Palestincima i o stvaranju Izraela.

Knjiga se na hebrejskom zove Jevađelje po Judi Iskariotu. Ime Juda je jedno obično hebrejsko ime kao Marko ili Janko. Moj otac se zvao Juda, moj sin se zove Juda. Na drugim jezicima “Juda“ je vrlo provokativno ime, u Evropi to znači “izdajica“, u bilo kom hrišćanskom rječniku je sinonim “izdajice“. Ako nekog nazovete juda, kao da ste mu pljunuli u lice.

Moja knjiga Juda se odvija u zatvorenom prostoru i sa tri lica: Šmuel Aš, mladi student idealista, Geršon Vald, hendokepirani starac koji je izgubio vjeru u sve i sredovječna Atalija, uvrijeđena, “bijesna na sav muški rod“. Aš je napustio studije i odgovorio na oglas da čuva starog čovjeka invalida, “vrlo obrazovanog“, da mu služi večeru, da mu čita i razgovara sa njim pet sati. Za razliku od Valda, on bi htio da promijeni svijet sa svojim vatrenim diskusijama u kojima evocira religiju i njegovu strast prema Hristu.

U romanu je i jedna revolucionarna misao: šta znači biti izdajnik? Šta znači biti vjeran? Šta je izdajica? Šta čini da se jedan izdajica smatra izdajicom? Gdje je granica između izdaje i vjernosti? I pitanje: ko je izdajnik?

Riječ izdajica me zanima još odmalena. Još od djetinjstva su me nazivali “izdajicom“. Prvi put kad mi je bilo devet godina. Imao sam jednog druga, britanskog ađutanta u Palestini. Djeca su me nazvala izdajicom, a i odrasli. I tako do danas, jer ljudi ne vole moje ideje o Izraelu i Palestini.

Riječ “izdajica“ u mnogim slučajevima je ime koje čini čast onome ko ga nosi. U tom pogledu i ja se nalazim u visokom društvu velikih pisaca iz istorije književnosti, velikih političara u istoriji - najvećih, veliki dio njihovog naroda ih je nazivao “izdajicama“. Ja sam u društvu proroka Jeremije, Abrahama Linkolna, Rabina, Sadata, Tomasa Mana, Solženjicina… Bilo je više slučajeva kada su ljude nazivali izdajnicima, jer su bili ispred svoga vremena. Aš piše da je ponekad izdajnik onaj koji mijenja one koji se ne mijenjaju, koji mrze promjenu ili se nje boje. Meni taj kvalifikativ čini čast.

Priča o Judi - (Judi koji nije izdajica, niti perfidni zločinac, što mu se pripisuje odvajkada) jeste nešto što me osobito zanima. To je priča o trideset dinara i o najslavnijem poljupcu u istoriji. Ta priča me sjekira još od moje šesnaeste godine. Provjerio sam koliko bi to novca bilo danas i ispalo je oko 600 eura. Nije to malo, ali Juda, prema Jevanđelju, nije bio siromašni ribolovac u Galileji, nego bogat: imao je zemlju, sluge, farme, stoku. I zašto bi prodao svoga Boga za 600 eura?

“Juda, prvi, posljednji i jedini hrišćanin”

A ako ga je prodao, zašto je otišao da se objesi?

Ja u to uopšte ne vjerujem. Zašto bi on uzeo novčić da bi poljupcem obilježio i pokazao Hrista kada ga je cio Jerusalim poznavao? Kada su došli da ga uhvate, Hrist nije pobjegao. Kome je bio potreban taj poljubac i tih trideset dinara? To je apsurdna priča. I to traje više od dvije hiljade godina. I milioni Jevreja su umrli zbog te priče. Jer smo mi ti koji smo ubili Boga. Mi imamo novac, mi prodajemo bilo šta za novac. Prema Ašu, Juda je više vjerovao u Hrista, nego što je on sam vjerovao u sebe. Juda je uticao na Hrista da ide u Jerusalim da bude razapet: “Ti ćeš sići sa krsta živ i tada će početi carstvo nebesko. To će biti iskupljenje. To će biti posljednje čudo poslije kojeg neće biti čuda.“ Hrist nije htio, bojao se da ide u Jerusalim. Juda je vidio da je Hrist htio da siđe sa krsta, ali nije uspio i on je tada otišao da se objesi. Kad je Juda otišao da se objesi, Aš piše: „Tako je umro prvi hrišćanin, posljednji i jedini.“

To je apsurdna i strašno loša priča. Izdavači ne bi trebalo da je štampaju. Jevreji su mnogo platili za tu priču: inkvizicije, pogromi, progoni, šoa… Ta priča je Černobil evropskog antisemitizna. Ako pogledamo u slikarstvo - na Tajnoj večeri Jevrej je karikatura sa dugim nosom, trulim zubima… On je tu već u Renesansi.

Kao što je apsurdno kad Isus kaže da “svako može da voli svakoga“, možda je on mislio na nešto sasvim drugo od onog kako je to protumačeno. Ljubav koju Isus propovijeda, prema onome kako je tumačena, jeste nešto sasvim nemoguće.

Kad se ta knjiga pojavila kod nas, izazvala je pravi elektrošok. Rekli su da je to anticionistički manifest, desakralizacija, skrnavljenje. Naravno, da to nije manifest. To je jedna priča. Ne treba čitati romane kao da su manifesti. Kada je Zapad i hrišćanski svijet otkrio to, bio je šokiran. To je kao da doživiš strujni udar visoke voltaže kada pročitaš ovo: “Tako je umro prvi hrišćanin, to je bio takođe i zadnji hrišćanin, jedini hrišćanin.“ Elektrošok koji me lično raduje. Mislim da je stvarno zaslužen, možda će to malo ublažiti taj Černobil antisemitizma. Nadam se da će ta knjiga poremetiti i istisnuti antisemitske klišee. Napisao sam komad kamerne muzike. I nećete poslije koncetra postaviti pitanje kompozitoru da li se identifikuje sa violinom ili katrabasom… Volim ja sve moje junake, ali ne bih glasao ni za njenog. Slažem se ja sa Šmuelom, ali njegovi zaključci nijesu moji. Obožavao sam Ben Guriona koji me hipnotizirao, ali se nijesam uvijek slagao sa njim. Jedan od ciljeva te knjige je da neutralizuje taj Černobil antisemitizma.

Moja tri junaka su u klostrofobičnoj atmosferi cijele jedne zime u maloj kući. Tokom tri mjeseca oni govore i piju čaj. Oni se mijenjaju. Oni mijenjaju jedni druge. I tim povodom Šmuel idealista i Vald pesimista će se uzajamno promijeniti. Konverzacije, diskusije, različita mišljenja pomažu da se ide naprijed. Moji junaci suprotstavljaju razne ideje. Na čitaocu je da ih izabere.

U početku knjige nemaju šta da kažu jedni drugima. Na početku oni su tri razne planete koje se ne vide i ne vole. Tokom zime starac, skeptičan i ciničan, sjeća se kad je bio mlad, na kraju je kao neko ko može da voli. Mladi idealista, Aš, shvata da će i on jednog dana biti star, on se otvara intelektualno i senzualno. Žena koja je mrzjela cio muški svijet, sada spava sa mnogima i misli da su svi ljudi vječiti adolescenti koji neće nikada stasati, da su amoralne individue, da je moralni instinkt kod čovjeka moguć, možda povremeno, kada je njegova seksualna želja ispunjena. Na kraju ona postaje ljubazna, pomalo sa majčinskim osjećanjima. Tokom romana oni se približavaju, a na kraju oni se vole.

Ono što može da promijeni ljude to su drugi ljudi. To može biti ljubav, strah, može biti i veliki pritisak ili nedostatak sigurnosti. Takođe, velika ambicija. Svaka promjena koja se desi, dolazi od upoređenja ili sukoba sa nekim drugim.

Ljudi u ovoj knjizi ne prestaju da govore. Svi ljudi i političari govore svuda, i sa svojim partnerima. I tu se stvari mijenjaju. Istorija je puna ličnosti koje su rekle: “Danas ću učiniti nešto što sam rekao da neću nikada učiniti.“ Poslije ih nazivaju “izdajicama.“ Kompromis je život

Znam da je teško biti prorok u zemlji proroka, pošto je konkurencija velika, ali vidio sam sopstvenim očima kako su se ljudi promijenili. Da mi je neko rekao da će De Gol izvući Francusku iz Alžira, ne bih mu vjerovao, da će Čerčil raskomadati britansku imperiju ili da će Begin vratiti cio Sinaj Egiptu, da će Šaron poslati svoje buldožere da ruše svoje kolonije, nikad to ne bih vjerovao. Sada to nikog ne može iznenaditi.

Ko će pomiriti Izraelce i Palestince ne znam. Znam savršeno jednu stvar: jedan dugi koflikt u istoriji izaziva umor. I jednog dana će reći: nemamo više snage. Dosta! Vidim sve više zamora i kod Izraelaca i kod Palestinaca. Ne govorim o fanaticima. Oni nikad nijesu umorni, ni danju, ni noću. Ali većina naroda nijesu fanatici i oni su umorni. I moja velika nada je da to bude umor kod većine ljudi koji će biti u stanju da izazove promjene.

Ja sam za kompromis, uvijek. Kompromis je život, jer tamo gdje nema kompromisa ima fanatizma. Nemogućnost da se onaj drugi zamisli je izvor svih nesreća. Kompromis nije kapitulacija, nego pokušaj da se sretne druga strana na pola. Ja vjerujem u pokušaj da se prodre pod kožu drugoga. Zamislite sebe da ste na mjesto tog drugog. Ne da se odreknete sebe. Ne da pružite obraz, kako to Isus sugerira. Nego jednostavno da postavite dobro pitanje. Cijelog života sam postavljao sebi to pitanje. Mislim da je to pitanje morala. Mnogo je važnije šta radi Izrael, ako Izrael čini neko zlo, nešto loše, ja ne spavam noću.

Nijesam napisao ovu knjigu kao manifest jednog ili drugog mišljenja koja su tu izražena. Moja profesija je da posmatram ljude kako iznenađuju sami sebe i jedni jedni druge. Treba da postoje kontradiktorne vizije pogleda. Pisac treba da može da se stavi na mjesto drugoga. Treba da je u stanju da opiše sa istim žarom dvije-tri oprečne vizije. Ja sam evolucionista. Ja vjerujem u kompromis. A suprotno kompromisu nije idealizam, nego fanatizam i smrt. Nadam se da ta knjiga pomjeri i poremeti klišee. Moja kritika je uperena je protiv odluke vlade, a ne protiv moje zemlje.

Kako još da vjerujem u mir? A kako je moguće ne vjerovati u mir? Postoji li u istoriji neki rat koji se nikad nije završio? Ne znam koliko će trajati rat Arapa i Izraelaca, ali biće kraći od rata između Njemaca i Francuza. Postoje palestinski Arapi i izraelski Jevreji. Ni Palestinci neće nikuda otići, jer nemaju kud, niti će Izraelci kud otići, jer nemaju kud. Za sada je nemoguće da to bude jedna familija, u neslozi bili bi nesrećni. Treba uzeti tu malu kuću i podijeliti je na dva apartmana, još manja.

Ne vjerujem u multikulturalnu državu. Ne za sada, možda kroz pedeset godina. Izrael i Palestina su prije svega dvije zemlje. Prvo treba da budemo dobri susjedi. Da se pozdravljamo na stepenicama, zatim ćemo pokucati na vrata i tražiti malo soli ili šećera. Zatim ćemo početi da kuvamo zajedno, pa ćemo udružiti troškove, pa ekonomiju i na kraju možda u federaciju i jednog dana ćemo možda ćemo leći zajedno u isti krevet. Suprotno ratu, nije ljubav, nego kompromis. Političari proizvode strah

A zašto većina naroda glasa za partije koje su neprijateljski raspoložene prema kompromisu za mir? Zato što ih plaše? Politićari kroz cijelu istoriju 90% vremena plaše svoje narode. Ono što mijenja istoriju, to su ljudi koji govore: ne plašite se! Naš pacijent je zajednički: izraelsko-arapski i on zna da treba da prođe kroz operacionu salu, on nije zadovoljan, ali zna da mora da izdrži operaciju. Ljekari i hiruzi se plaše, nemaju dovoljno hrabrosti da uguraju toga pacijenta u salu i urade što je potrebno. U dnu srca svako zna šta treba da se uradi. Znate da operaciju treba uraditi, učinimo je i bićemo slobodni. I te ljude nazivaju izdajicama. Opasno je napustiti teritorije, ali još opasnije za Izrael da tamo ostane.

Biblija je za mene beskrajni izvor inspiracije, ali ne kao religiozna knjiga, nego kao knjiga vrhunske književnosti sa kratkim i prekrasnim pričama, malim novelama i čudima. U Bibliji je najljepša svjetska poezija. Svakog dana čitam po jedan mali pasus. Ne da bih razgovarao sa Bogom, nego da bih naučio moj sopstveni jezik - hebrejski jezik. Jedan od ciljeva te knjige je da neutralizuje onaj “Černobil”.

Ako je Hamas spreman da razgovara sa Izraelom o rešenju dvije države, treba odmah razgovarati sa njima.

Nemoguće je uništiti terorizam batinom. Ona je potrebna. I sam sam je imao u životu. Iza svakog teroriste ima jedna ideja. Da bi se ta ideja mogla pobijediti, treba se pojaviti sa još boljom idejom. Najbolja ideja, što se tiče Francuske, jeste da odgovor političkom islamu treba da dođe od strane umjerenog islama. Odgovor svakom fanatizmu treba da dođe od njemu srodnih - i naših normalnih prijatelja.

Ne slažem se sa idejom da postoji sukob između Orijenta i Zapada. Ne, ne. Postoji sukob između fanatizma i čitavog ostalog svijeta. U Parizu postoje antimuslimanski fanatici, fanatici komunisti, fanatici feministi… Nijesu svi jednako opasni. Sve ih pokreće jedna ideja. Obično je to vrlo kratka ideja u nekoliko riječi. Ako se borimo protiv fanatizma, to treba činiti sa mjerom i s privlačnom idejom u isto vrijeme. Što smo više zbijeni, više razgovaramo.

Nemati snove znači umrijeti. Ja vjerujem u male snove. Ja sam protiv monumentalnih snova. Ja sam za ljubav tri, pet, deset osoba. Ja ne vjerujem u univerzalnu ljubav. To je nemoguće. To ne vrijedi truda. Ljubav nije uvijek nježno osjećanje. Ljubav je vrlo rijetki proizvod. Ja sam za popravku. Ne vjerujem da možemo ponovo da se rodimo.

Bije me reputacija opasnog ekstremiste. Nikada nijesam bio radikalan. Ja sam evolucionista. Ja sam čovjek kompromisa. Sa istom sam ženom više od pedeset godina i znam šta znači ta riječ.

Kada je ministar kulture htio da zabrani jednu knjigu, rekao sam:

“Možda je bolje ukinuti studije književnosti iz programa jer svjetska i hebrejska literatura skrivaju mnoge stvari koje deranžiraju i još nijesu košer. Čak je još hitnije da se iz programa povuče Biblija: što se tiče seksualnih odnosa između Jevreja i onih drugih, Biblija je mnogo opasnije od knjige koju hoćete da zabranite...”

Imaginaciju treba probuditi

Ja ne tražim pravdu, nego život, jer život je važniji od pravde. Ja više volim da imam polovinu pravde i život, nego stopostotnu pravdu i smrt.

Imaginaciju treba probuditi svako jutro jer je lijenja. Ako je ne probudimo i ne radimo korektno, život će se sastojati od klišea, političkih, seksualnih, porodičnih, moralističkih, kliše nije samo dosadan, to je i nesreća, mnogo se više nesrećnih slučajeva desi u svijetu zbog klišea nego zbog udesa. Na deset brakova osam se završavaju u katastrofi zbog klišea, sentimentalnih, seksualnih, moralnih. Treba znati živjeti sa nerješivim situacijama.

I danas možemo reći da je Izrael zemlja koja ima sedam miliona stanovnika, sedam miliona šefova država, sedam miliona proroka, sedam miliona mesija. I svi viču i govore, a niko ne sluša, izuzev mene, ja ponekad slušam i tako zarađujem za život. Svakako vam je jasno, upravo po načinu na koji govorim, koliko volim Izrael, čak i onda kad ga ne podnosim. To je zemlja ljudi ispunjenih snovima i rastojanje između sna i košmara je vrlo malo. To je pomalo kao rastojanje između komedije i tragedije...

Zahvaljujući se gospodinu Ozu na intervjuu, ja sam mu se zapravo zahvalila mozda ponajviše na ovoj njegovoj posljednjoj mudrosti o Izraelu kao zemlji sa sedam miliona Mesija, proroka... videći u toj slici sliku današnje Crne Gore sa 600 hiljada mesija i proroka koji viču vječne istine ne samo u snu, nego i na javi.