Izložba “Portreti sadašnjosti” švajcarkog vajara, slikara i grafičara Alberta Đakometija, jednog od najistaknutijih umjetnika XX vijeka, otvorena je u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu.
Na izložbi su predstavljena djela koja su nastala poslije Prvog i Drugog svjetskog rata te Španskog građanskog rata. Ona u sebi sublimiraju iskustva tih stradanja, a vuče se paralela s ratovima danas i izbjeglicama iz Sirije, Avganistana, Iraka, djelova Afrike. Postavka je potpuno zatamnjena jer je namjera bila da se stvori osjećaj grobnice, iz koje izlaze Đakometijeve skulpture čovjeka na ivici života i smrti, na ivici egzistencije. Kako bi se naglasio kontrast s današnjim društvom spektala, skulpture su, “Čovjek koji hoda” i osam “Žena iz Venecije”, postavljene na postolje koje podsjeća na manekensku pistu oko koje su na zidu umjetnikovi crteži i litografije. Đakometi, jedan od najvažnijih umjetnika XX vijeka, predmet je mnogih istraživanja, umjetničkih, ali čak i onih medicinskih, psihijatrijske prirode. Malo je toga o ovome umjetniku što je, uprkos njegovoj želji da zaštiti privatni život od javnosti, ostalo nepoznato.
Mnoge su novine u recentnije vrijeme, od Telegrafa nadalje, pokušale da pronađu neke nepoznate podatke o ovom umjetniku, ili barem one manje poznate.
Kao vrlo mlad umjetnik, Đakometi je stvarao u ateljeu u vrlo skromnom dijelu Pariza. Bio je to maleni, tamni prostor, od oko 20 metara kvadratnih. “Planirao sam da se preselim što prije jer je to bio premalen prostor - prava rupa”, umjetnik je rekao jednom američkom novinaru. Ali, ostao je u tom ateljeu cijeli život. Autor knjige o Đakometiju Mišel Pepijat vjeruje da su ove skromne sobe “lišene bilo kakve nade u ljudski komfor” te da je ovaj umjetnik tamo bio najsretniji dok je stvarao, upravo zbog njegove mračne prirode.
Đakometi je šezdesetih napravio nekoliko skica starlete Kristine Kiler, najpoznatije po aferi s ministrom Džonom Profjumom, koja je šokirala britanski establišment.
Na samom početku šezdesetih Frensis Bejkon sreo je švajcarskog vajara u kafiću, tokom svog putovanja po po Parizu. Prišao mu je i rekao koliko cijeni njegov rad. Bejkonu se takođe sviđao životni stil ovog umjetnika, kao i činjenica da je, uprkos bogatstvu, zadržao pomenuti, mali atelje, kao i njegov nedostatak interesa za službena prizanja. Mogu se pronaći i paralele u činjenici da su obojica bili vrlo darežljivi prema svojim prijateljima, te da su u restoranima ostavljali dobre napojnice.
Jedan od čestih posjetioca Đakometijevog studija bio je i Semjuel Beket. Upoznali su se 1937. godine i često su zajedno pili u kafanama na Monparnasu. Beket je rekao o Đakometiju: “Neke su mu se stvari činile nerješivim, ali to ga je pokretalo dalje”. Prema svjedocima vremena, susret se dvojice stvaralaca odvijao većinom u “ugodnoj tišini”. Obojica su, navodno, zalazili u isti bordel.
Pohabani sto, neobični šporet i drvo koje raste iz poda
Kada je Đakometi preminuo, 1966. godine, u njegovom su ateljeu pronađena brojna nedovršena djela. Mišel Pepijat nazvao je atelje “skladištem mnogih neuspjeha” te je zaključio kako se, “ako se gleda količina crteža koje je Đakometi ostavio za sobom, može zaključiti da ruka ovog umjetnika nikada nije mirovala”.
Za razliku od mnogih umjetnika tog perioda, Đakometijev atelje nije imao djela njegovih kolega. Bio je naprosto ispunjem njegovim djelima, materijalima, papirima, modelima, posjetiocima... Američki dirigent Robert Kraft, jedan od najboljih prijatelja Igora Stravinskog, 1965. je opisao kako se namještaj u ateljeu sastojao od “pohabanog stola, starog šporeta neobičnog oblika i malog drveta koje je izraslo iz poda poput srednjovjekovnog čuda”.
Bonus video:
