Elena Ferante je pseudonim italijanske književnice koja je autor niza kritičarski hvaljenih i komercijalno uspješnih romana o životima dviju prijateljica u Napulju u drugoj polovini 20. vijeka, koji su proteklih godina postali svjetski literarni fenomen.
U digitalnom svijetu koji se pretvorio u globalno selo teško je sačuvati tajne pa i one koje se tiču književnosti. Na primjer, nije dugo trebalo da se sazna da su krimići objavljeni pod imenom Robert Galbrajt koji prate avanture istražitelja Kormorana Strajka, zapravo, nastali iz pera megapopularne Džoan Rouling i da je spomenuti Galbrajt zapravo tek pseudonim. Čini se da su prošla vremena kada je bilo moguće sačuvati svoju anonimnost iza literarnog pseudonima što je još prije stotinjak godina manje-više uspjelo B. Travenu, misterioznom autoru “Blaga Sijera Madre” i drugih hitova koji su opisivali surovi život u Južnoj Americi početkom 20. vijeka.
Danas bi vjerovatno odavno na internet procurila elektronska pošta koja razotkriva Travenov pravi identitet pa je zato još i veće čudo što je kroz nekoliko desetljeća Elena Ferante uspjela da sačuva svoju privatnost i pravo ime od radoznale javnosti. Jedino što o njoj znamo su hvaljeni romani o prijateljstvu Elene Greko i Rafaele Cerulo te povremeni intervjui koje pisanim putem daje za jedan medij iz države u kojoj se objavi prevod njenog romana i koji se većinom bave pisanjem i književnošću. Uprkos tome ili baš zbog toga, Elena Ferante je ove godine imenovana za jednu od sto najuticajnijih ljudi na svijetu u izboru poznatog američkog nedjeljnika “Tajm” jer njene knjige - koje Ferante smatra jednim velikim romanom koji izlazi u više tomova - nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, a često izazivaju i opsesivno obožavanje.
Ono oko čega su svi saglasni jest da je Ferante iz Napulja te da u njemu i živi što je i sama autorka potvrdila u nekoliko intervjua. Ovaj grad je ključno mjesto radnje za romane Elene Ferante, a napuljski mentalitet, običaji i pravila značajno u priči romana utiču na sudbine dviju prijateljica. Prva knjiga pod pseudonimom Elena Ferante objavljena je 1992. godine, a u međuvremenu su snimljena i dva filma po romanima ove spisateljice, ali međunarodni fenomen Ferante je postala tek prije nekoliko godina kada su konačno četiri romana o Eleni i Rafaeli prevedena na engleski jezik, za što je zaslužna En Goldštajn. Ferante je godinama polako sakupljala obožavatelje širom svijeta, dok se u Italiji žestoko spekulisalo o tome ko se zapravo krije iza pseudonima.
Jednu teoriju ponudio je romanopisac i profesor psihologije na Univerzitetu u Pizi, Marko Santagata, koji je detaljno analizirao “Napuljske romane” i zaključio da je autorka morala neko vrijeme da živi u Pizi, ali da se odselila oko 1966. godine. Uporedio je onda koje su žene iz Napulja studirale u Pisi i došao je do zaključka da je Elena Ferante zapravo napuljska profesorica Marčela Marmo koja je porekla Santagatovu teoriju. To je učinio i italijanski izdavač Elene Ferante, tako da misterija spisateljičinog pravog identiteta i dalje nije uvjerljivo razjašnjena.
Iz korespondencije koju je Ferante vodila sa svojim izdavačem, ali i na osnovu rijetkih intervjua može se zaključiti kako je riječ zaista o ženi, ali i majci, koja uz pisanje književnih remek-djela vodi manje-više stabilnu građansku egzistenciju. Ferante je u nedavnom intervjuu za njemački nedjeljnik “Špigl” potvrdila da njena porodica zna za njen međunarodni spisateljski uspjeh, ali i čuva njenu tajnu. Uostalom, Ferante smatra da “knjige, kada su napisane, više nemaju koristi od svojih autora”, te kaže da bi prestala objavljivati ako bi se saznalo njeno pravo ime i prezime.
Ferante je nevoljnost da otkrije svoj pravi identitet obrazložila riječima kako se onda uz knjige prodaje i “cijela osoba autora, sa svim iskustvima i osjećanjima” što ona po svaku cijenu želi da izbjegne. Ali, baš zato što je tako uspješno tajnovita već decenijama, Ferante je i stalno u fokusu medija, naročito italijanskih, koji su već pomalo opsjednuti time da otkriju osobu iza pseudonima. Milioni čitatalaca i čitateljki širom svijeta očarani su knjigama Elene Ferante koja i dalje uspješno ostaje misterija. Ali, njene knjige i ljubav koju pobuđuju zapravo potvrđuju da je Ferante u pravu; njen pravi identitet u suštini je nevažan. Knjige su same po sebi više nego dovoljne, kao i ono malo što o ovoj velikanki književnosti iz Napulja znamo - žena, majka, književnica.
Pravila muškog prijateljstva su komplikovana za žene
U manje od deset knjiga koje je Ferante objavila, kao kuriozitet ističe se slikovnica iz 2007. u kojoj se na tridesetak stranica teksta i ilustracija pripovijeda o “Plaži noću”, kako glasi naslov ovog izdanja.
Inače se tematski Ferante ponajviše bavi životom žena u patrijarhalnom društvu i u svojim romanima i u svojim intervjuima ističe važnost pristupa obrazovanju kao sredstvu ženske emancipacije.
“Muškarci mogu biti divni prijatelji i nesvjesno na ženu prenijeti pravila muškog prijateljstva. Ali, ponašaju se koa sveznajući i često objašnjavaju kako bi drugi ljudi trebalo da žive. Žene ne gledaju kao ravnopravne, pa ne mogu drukčije nego se postavljati kao zaštitnici ili filteri prema svijetu u odnosu na žene. Kod žena ne postoje odavno okoštala pravila u prijateljstvu, one često znaju svašta da ubace u prijateljstvo”, izjavila je Ferante u jednom intervjuu u vezi sa svojim interesovanjem za odnose među ženama.
Do sada se srela uživo samo sa izdavačima i svojim agentom
Malobrojni koji znaju pravi identitet Elene Ferante zasad uspješno drže jezik za zubima. Riječ je o izdavačkom i bračnom paru Sandru i Sandri Ozola Feri kojima se autorka 1991. godine predstavila pismom u kojem ističe kako će “od svih vaših autora biti ona koja vas najmanje gnjavi; poštedjeću vas i vlastite prisutnosti”. Ipak, 2005. upoznali su se i lično, a Ferante je licem u lice susrela i njena agentica Klementina Liuzi. Niko od njih zasad nema namjeru da progovori.
Bonus video:
