Suđenje za ubistvo učiteljice Stane Božović: Pričalo se da ima milion eura

"Čitav život radim pošteno. Nisam poznavao Stanu. Pričalo se u čitavom Ulcinju da ima bogatstvo vrijedno oko milion eura..."
202 pregleda 4 komentar(a)
Viši sud, Podgorica, Foto: Savo Prelević
Viši sud, Podgorica, Foto: Savo Prelević
Ažurirano: 17.09.2016. 06:51h

Ulcinjski cvjećar Goran Đurišić (51), kazao je juče da nema veze sa ubistvom učiteljice u penziji Stane Božović (67) u ulcinjskom naselju Meterizi, septembra 2015.

Pred krivičnim vijećem sudije Vladimira Novovića u podgoričkom Višem sudu, ispričao je da je profesionalni cvjećar, da sezonski tokom godine uposli oko 150 radnika, a među njima i državljane Albanije.

“Nemam ništa sa ovim slučajem. Čitav život radim pošteno. Nisam poznavao Stanu Božović. Čuo sam, pričalo se u čitavom Ulcinju, da ima bogastvo vrijedno oko milion eura”, kazao je Đurišić.

U optužnici tužiteljke Ljiljane Lakić piše da je Đurišić počinio krivično djelo razbojništvo sa smrtnim ishodom. Objašnjava se da je 14. septembra 2015. godine, zajedno sa Ardian Pjetrom i maloljetnim Albancima P. A. (16) i P. A. (17), upotrebom sile od Stane Božović oduzeo novac. Navodi se da su je udarali i vezali selotejp trakom i tako je usmrtili.

Prema istim navodima, Ardianu je izložio plan u kome je konstatovao da Božovićeva u kući ima 350.000 eura, nakon čega je angažovao dvojicu maloljetnika.

Piše da je maloljetnicima nabavio rukavice i selotejp traku, te dok su oni tukli staricu, on je čuvao stražu, a zatim ih je taksijem prebacio do granice Albanije.

Đurišić je ispričao u svojoj odbrani da je angažovao radnike da rade u njegovom rasadniku.

„Toga dana poveo sam ih da rade. Ja sam sjedio u kacelariji i na kompjuteru igrao igrice. Radili su do 19 sati. Tokom rada, dva puta sam im donosio hranu u 11 sati i između 16 i 17 sati. Pozvao sam taksi, ali je tek došao oko 19:40 časova. Ova dva radnika pitala su me da ih povedem u naselje Materize, jer nisu znali srpski jezik da razgovaraju sa gazdom. Od toga mjesta gdje su izašli, a zove se Vojna karaula, ja sam se pješice vratio. Svratio sam kod komšije Naima. Da sam sjedio kod njega mogu da potvrde i dva čovjeka, koja su prošla oko 20:20 časova i javili mi se. To su Leonardo Bataljaku i Nenad Nikić. Ova dva moja radnika su se vratila oko 20:45 časova i rekli da hoće da idu u Albaniju, ali da nemaju para. Pozvao sam taksi i kada je došao, rekao sam da nemam kod sebe novac, već da ću mu sjutra platiti i da njih poveze do granice sa Albanijom”, kazao je Đurišić.