Etika političkog angažovanja i spektakla

Pisac sučeljava dvije tradicije ukorijenjene u kineskoj kulturi: gaomijsku operu i čin pogubljenja
0 komentar(a)
Mo Jen, Foto: B92.net
Mo Jen, Foto: B92.net
Ažurirano: 11.09.2016. 18:18h

“Smrt na sandalovom kocu”, roman kineskog pisca Mo Jena, dobitnika Nobelove nagrade za književnost 2012. objavila je Laguna. Ovo je roman koji postavlja teška pitanja o umjetničkom transponovanju traumatičnog nasilja, o cijeni političkog angažovanja i etici političkog spektakla. Roman “Smrt na sandalovom kocu” događa se u vrijeme tzv. Bokserskog ustanka (1897-1901) koji je buknuo u kineskoj provinciji Šandung protiv uticaja zapadnih sila i hrišćanskih misija. Glavna junakinja bezuspješno pokušava da spase oca, znamenitog pjevača lokalne opere i jednog od vođa ustanka, od sporog i bolnog umiranja poslije nabijanja na sandalov kolac, a kaznu treba da izvrši njen svekar, proslavljeni dželat iz Gaomija. Pisac sučeljava dvije tradicije ukorijenjene u kineskoj kulturi: gaomijsku operu kao važan dio kineskog kulturnog nasljeđa i sâm čin pogubljenja, opisan izrazito teatralno, što ističe svu surovost i tamu ljudskog uma. Prepletom ta dva vida „umjetnosti“ koje će se na kraju romana stopiti u jednu pozorišnu predstavu, Mo Jen ukazuje na tamne i svijetle strane kako društva, tako i čovjekove prirode.

“Smrt na sandalovom kocu” kako ocjenjuje “Njujork tajms” je bez sumnje iskrivljena, ali istovremeno i veoma istinita slika kineske stvarnosti. U tom smislu, on se svrstava u čuvenu tradiciju književne fantastike stvarane u autoritarnim društvima, gdje spadaju, recimo, Mihail Bulgakov ili češki književni velikan Bohumil Hrabal. Mačja opera je simbol kineske tradicije u romanu isto koliko i umjetnost surovog pogubljenja, a na kraju romana te dvije vrste teatra se stapaju u jedan: operski pjevač Sun Bing, osuđenik nad kojim se izvršava kazna, tokom egzekucije pjeva svoju posljednju ariju.

Pravo ime Mo Jena je Guan Moje, a književni pseudonim na kineskom znači „onaj koji ne govori“. Rođen je 1955. u seljačkoj porodici. Roditelji su ga, iz predostrožnosti, naučili da ne govori kada je van kuće. Zbog toga je izabrao ovakav pseudonim, Mo Jen, „onaj koji ne govori“. Tokom Kulturne revolucije, 1966. godine, dobio je etiketu „nepoželjnog elementa“ i zbog toga je izbačen iz škole. Njegova porodica je u to doba živjela vrlo teško i siromašno. Radio je u fabrici, a 1976. je ušao u Narodnu oslobodilačku vojsku, a onda se učlanio i u Komunističku partiju. Mo Jen je diplomirao na Vojnoj akademiji umjetnosti i književnosti 1986, a zatim i na Pekinškom univerzitetu. Njegovo seljačko porijeklo i obrazovanje u vojnim okvirima, prilično odudaraju od obrazovanja koje su stekli drugi pisci nadojeni klasičnom književnošću.

Godine 1981. je objavio svoju prvu novelu, “Kiša pada na proljećno veče” i uzeo pseudonim. Kritika je odmah toplo dočekala njegov prvijenac, ali se proslavio romanom “Priče o crvenom sirku” koji je pretočen u film 1986. Mo Jen je dao ostavku u vojnoj službi 1999. gdje je do tada radio u odeljenju za kulturu. Njegove najpoznatije knjiga su “Žabe”, “Umoran od života i smrti”, “Promjena”. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 2012. godine sa obrazloženjem da sa „fantastikom spaja fikciju, istoriju i savremeni trenutak“.

Bonus video: