KNJIŽEVNI OGLED

Jedno od mogućih čitanja savremenog CG romana: Muško pismo u doba tranzicije

Nova muška osjećajnost našla je formu kratkog romana da preko njega kanališe osjećajnost i razumijevanje trenutka
145 pregleda 1 komentar(a)
Dragan Radulović (Novine)
Dragan Radulović (Novine)
Ažurirano: 15.04.2019. 14:23h

Pojam tranzicije kao imenitelja za sveobuhvatne promjene koje su se desile u društvima bivših socijalističkih zemalja, podrazumijeva kao opšte mjesto upravo varijablu promjenljivosti jer kako izgleda skoro da i nema društvenog segmenta koji nije doživio preobražaj. Bivše jugoslovenske republike, sada prerasle u samostalne državne zajednice, ne samo da potvrđuju ovo pravilo o obuhvatnosti promjena, nego ga zbog svoje ranije isprepletenosti i sadašnjeg nastojanja da stvore nove kulturne identitete dodatno usložnjavaju i komplikuju. Utoliko se pitanje kontinuiteta i diskontinuiteta, te pitanje istorijskog konteksta u cjelini, postavlja kao krucijalno pitanje svega što se u društvenom životu u njima, u tim novim državama, dešava. Nesumljivo je da su zbog spomenute hiperdinamične društvene scene, kultura u cjelini i književnost ponaosob, dobili poseban zadatak. Zadatak koji se ne sastoji toliko u njihovom direktnom, u svakodnevnici opipljivom i kvantitativno mjerljivom angažmanu, koliko u pedantnom praćenju i uvjerljivoj literarnoj transpoziciji upravo spomenutih procesa društvenih promjena. Kako je na taj izazov odgovorila crnogorska književnost, i posebno crnogorsko muško pismo, biće predmetom ovog mini istraživanja.

Zašto muško pismo?

Razumljivo da ovo pitanje ne bi u ranijem periodu imalo nekog naročitog smisla, pošto je broj žena pisaca bio relativno mali. Tek pojavom spisateljica koje su se u novije vrijeme odvažile da otvoreno i u velikom stilu ukrste mač, ili tačnije, pero, sa svojim kolegama po profesiji, piscima muškarcima, ova sve izraženija igra polova dinamizirala je književno-literarnu scenu Crne Gore, kao uostalom i njenu društvenu scenu uopšte. Osim toga, činjenica da je mačo-patrijarhalna kultura građanskim ratom iz devedesetih godina izgubila poziciju onog ko je stvarno, i uprkos legislativi koja je propisivala suprotno, kreirao društvene promjena, postavila je kao ultimativan zahtjev opstanka važnim prioritetom da se i ova preispita. Muško pismo kao dio opšteg mačo-patrijarhalnog trenda u tom smislu nije bilo izuzetak. Ako ništa drugo, moralo je dobro da izoštri svoju posmatračku lupu i prihvati kao svojevrstan izazov nove, hiperdinamične društvene trendove . 

Aktuelna prozna produkcija crnogorskih pisaca, pošto će o njoj biti riječ, pokazuje da je transformacija moguća, ako ne i da je poželjna kao istinsko osvježenje, kako tematsko tako i stilsko. U daljnjem tekstu neće više biti akcenat na konfrontaciji muškog i ženskog pisma, osim možda sporadično i u drugom kontekstu, pošto je očigledno da se stvaralaštvo crnogorskog muškog pisma udobno smjestilo u, sadašnjom društvenom zbiljom, određene mu koordinate. Čak štaviše, i sudeći po kvalitetu produkcije, pokazuje da se unutar tih zadatosti i limita koje imaju i drugi sudionici aktuelne društvene scene dosta dobro snalazi.  

Istorijski kontekst. Dilema: kontinuitet ili diskontinuitet

Istorijski kontekst, odnosno mizanscen, unutar kog stvara savremeni crnogorski pisac je, kao što rekosmo, tranzicija. 

Njena društvena kompleksnost reflektuje se različito u djelima pojedinih autora, i možda nije loše izdvojiti neke od prepoznatljivih tendencija kad je u pitanju izbor i obrada literarnih tema.  

Vjerovatno je rano dati završnu riječ i ocjenu o tome kako se crnogorski savremeni pisac iznio sa fenomenom tranzicije, koliko duboko je proniknuo u bit društvenih procesa, opisao i oslikao dotad neopisano i neoslikano, pošto su Dragan Radulović, Balša Brković, Andrej Nikolaidis, Ognjen Spahić, Đuro  Radosavović, još uvijek aktivni i uglavnom u životnom dobu kad je moguće očekivati velika, dosada nenapisana prozna djela. Romane, i zašto da ne, velike pozorišne komade. 

Patetika i ironija - paralelni hod 

U ovom dijelu teksta namjera nam je da se osvrnemo na izbor “alatki“ koje upotrebljavaju crnogorski autori da bi obradili izabranu temu i literarno transponovali ono što osjećaju i što u njima kao piscima čuči i tek treba da se u literarnoj formi ispravi. Čini nam se da je najinteresantnije izdvojiti način na koji neki od već spomenutih autora dočaravaju atmosferu ispričanog, pošto je tu razlika među njima najočitija.

Dok su Spahić i Martinović gotovo smrtno ozbiljni, ničeansko, kafkijanski, ili pak rilkeovski uzdignuti u neku vrstu literarne nedodirljivosti, dok prosto lete kroz prostrani okean vazdušni, da se poslužimo Martinovićevim izrazom iz njegovog romana-drame Drugoga sunca luče (st. 15), dotle je jedan Balša Brković, još malo pa zabavan i lagan.

Čitalac u njegovom slučaju dobija na prvi pogled lako probavljive, gotovo felinijevski dirljivo ispričane priče o odrastanju u kojima socijalistički ili tranzicioni begraund, svejedno, uprkos svojoj rudimentarnoj grubosti i institucionalnoj nedovršenosti nije smetnja da se bude human i na nivou krilatice da je čovjek čovjeku samo čovjek i ništa više. 

U svemu je možda najvažnije naglasiti da bi problematiziranje diskursa vlasti - njeno shvatanja kao društveno korisne i samim tim potrebne koherentne sile, naravno, sa stalnim korekcijama i obaveznim nadzorom (Brković), ili pak njeno smještanje među one društve snage koje su obilježene kao dijabolične i predstavljaju vječno, nepopravljivo zlo, za šta ima najviše materijala kod Spahića - dalo odgovor na pitanje zašto je ovako izrazita linija podjele među crnogorskim autorima kad su u pitanju atmosfera i pristup materiji koju kao literate obrađuju.

Čini nam se da je u pojašnjavanju upravo same atmosfere koja provejava kroz djela crnogorskih autora važno naglasiti da postoji neka vrsta uzajamnosti između rodova umjetnosti, nebitno koliko su sami autori svjesni ove činjenice. Spahić je sa svojim detaljnim opisima ružnog, odbačenog, izvraćenog, neka vrsta literarnog Dada Đurića, pored toga što kod njega ima i renesansnog Berninija, kao i još nekih slikara iz vremena baroka, ili pak ovih po vremenu i aktuelnosti poruke mnogo nam bližih, Dalija i Rene Magrita, na primjer. Analogija je tolika da se i iole obrazovanom čitaocu ona nameće sama od sebe. Dalje, zastrašujući je udar koji Spahićevo djelo vrši na naša čula. Kao da nema kraja tepisima vizuelnih i auditivnih bombi opisa svekolikog užasa kojima nas zasipa. 

Brković i Radosavović, na drugoj strani, manje-više uspješno ofiraju sa ironijom kao sredstvom koje dočarava ono što na idejnom planu žele da saopšte, Brković da se kritički osvrne na prethodni period kao što je slučaj sa romanom Plaža Imelde Markos, te pričom Posljednje dobro djelo Josipa Broza (Vijesti, 13. avgust 2016), a Radosavović već u podnaslovu svog Crnogorskog romana, dodaje: “Majci o ovome ni riječi!“, što je svojevrsna ironija, dakako kritika mačo-patrijarhalne kulture koja ima svoje zadate kliše i strogo pozicionirana mjesta kako za oca, tako i za majku. 

Ich/ja forma kao izraz poetske preosjetljivosti, ili samo izraz narcisističke preokupiranosti? 

Većina djela crnogorskih autora napisana je u takozvanoj  ja ili ich formi. Već sama brojnost tako napisanih djela izaziva čuđenje, obzirom na tradiciju prethodnog perioda da roman kao veliko prozno djelo gotovo obavezno uzima treće lice kao pripovjedni oblik, što sugeriše objektivnost i distanciranu poziciju samog pisca naratora. Emotivno i lirsko su se izražavali kroz opise i dijaloge, koji su, ako ne skroz nestali, a ono ozbiljno reducirani i sa drugom funkcijom u romanima novije produkcije. 

Ovo sa ja formom je opšta pojava i neka vrsta zakonitosti ne samo kad je u pitanju crnogorska prozna produkcija, nego uopšte produkcija proznih djela koja se pišu na prostorima gdje se ranije govorio srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik. Bekim Sejranović, Žarko Milenić, Faruk Šehić u Bosni, zatim Ivica  Prtenjača kod Hrvata, da ne govorimo o Goranu Gociću u srpskoj književnosti, izrazili su se i napisali najbolja svoja djela upravo u ovoj formi. Čak ni pisac kalibra jednog Dragana Velikića nije odolio iskušenju da napiše jedno od svojih značajnijih djela u ovoj formi. Tek jedan Miljenko Jergović stoji odlučno na barikadama odbrane romana pisanog u trećem licu. Povremeni otkloni i Jergovićevo pisanje u ja formi nisu ništa drugo nego izuzeci koji potvrđuju pravilo.

Da crnogorski pisci nisu odoljeli opštem trendu pisanja u ja formi, možemo konstatovati bez ograde i zazora. Nova, postmodernističkom bojom obojena muška osjećajnost, našla je formu kratkog romana da preko njega kanališe, kako svoju bujnu osjećajnost, tako i razumijevanje aktuelnog trenutka, napose da iskaže svoje razumijevanje svijeta na koji je naslonjena i u koji uvire. Zbog svega rečenog, razumljiva je upitanost šta se to krije iza tako očite hiperprodukcije djela napisanih u ovoj formi pisanja. Da li se radi o lakšem rješenju kad je u pitanju obezbjeđenje koherentnosti romanesknog štiva i osiguranju njegovog kičmenog stuba, ili je pak u pitanju projekat samorealizacije, pošto je pisanje, notorna je istina, jedan od važnijih oblika upravo samorealizacije, pa se tako i ovako napisan roman očitava kao svojevrsna narcisistička projekcija. 

A možda je skoro romantičarska nemoć da se izađe na kraj sa mastodontom vlasti i turobnom stranom tranzicije, samom piscu tranzicije dala kredibilitet da se izrazi ovako duboko osjećajno. Dovoljno je samo površno pogledati neke od glavnih likova te vrste literature, koji prosto posrću pod teretom doživljenog i sublimnošću osjećanja. Bivši intelligent agent Robert W. Duncan kod Spahića je očit primjer. Martinovićev Njegoš, dobija se utisak, na samrtnu je postelju oboren upravo ovom prenaglašenom osjetljivošću. U prilog tezi o romanu kao narcisističkom projektu govori i jedan detalj. Ne jednom, nego više puta, Spahić opisuje samog sebe, poigrava se vlastitim inicijalima. Naravno, pažljivom čitaocu nije teško pogoditi da se radi o samom piscu, da je to opis piščeve fotografije sa poleđine njegove knjige Hansenova djeca.  (Nova knjiga, Podgorica, 2014.) 

Prošlost, sadašnjost, budućnost. Vremenska i istorijska perspektiva

Iako je, kao što rekosmo, crnogorski pisac tranzicije uglavnom egocentriran, kao što je uostalom egocentriran pisac tranzicije svugdje u regionu, on je ipak na nivou vremena u kom živi. Za razliku od pisca prethodne, socijalističke epohe, ovog koji se nosio sa velikim ideološkim dilemama, u izboru između četništva i komunizma tražio motiv progresa na ovim prostorima, kao što su to radili svaki na svoj način Lalić i Ćosić, ili pak težio da oslika velike istorijske freske kao Krleža što je radio, ili kao što je Andrić u svom velikom opusu nastojao osvijetliti i približiti milionskom čitalačkom korpusu  nekoliko istorijskih epoha kroz koje su narodi i narodnosti ovog regiona prošli, pisac tranzicije je izabrao osjećajnost visoke voltaže da opiše vrijeme i epohu u kojoj stvara. 

Zvuči pomalo paradoksalno, obzirom na grubost liberalnog kapitalizma koja obilježava tranzicionu epohu u cjelini, da je pisac tranzicije tako i toliko emotivan i osjetljiv. Možda odgovor treba tražiti u samom prestrukturiranju muškarca kao produkta kulturne i socijalne stvarnosti koja se toliko promijenala izbijanjem građanskog rata devedesetih godina prošlog vijeka. Mačoistički model kulture i socijalne zbilje uopšte, koji je sam sebe, kao i dominantnu ulogu muškarca u cjelini, doveo u pitanje, nije poštedio ni pisce muškarce. Stvar je u tome kako se on, pisac tranzicije, snašao u svemu, koja ljudska iskustva je sakupio i literarno obradio. Kad je u pitanju crnogorski pisac tranzicije, važno je reći da je uspio u dvije važne stvari: prvo, uspio je da tematski brevijar proširi, da ga učini više nego raznolikim, pošto tu ima i istorije i aktuelne tranzicione stvarnosti, istina, malo skromnijeg perspektiviranja budućnosti, ali sve u svemu, ocjena je prolazna.

Drugo. U zanatskom pogledu, solidnosti rečeničnog sklopa i stila uopšte, crnogorski pisac, možemo reći, ima dobru prolaznu ocjenu. Čak štaviše, ostvario je uzlete koji su sam vrh zanatskog umijeća. Miraš Martinović i Ognjen Spahić, pedantnošću i ispeglanošću rečenice prednjače u tome. 

Kada bi crnogorski savremeni pisac još malo eksplicitnije uveo neke od savremenih filozofskih, ekonomskih, ili pak relacionih teorija, bez kojih skoro da se ne može razumjeti vrijeme u kom živimo, i pogotovo kad bi odustao od podilaženja onima koji u hitovima i bestselerima traže isključivu potvrdu spisateljskog umijeća, dobili bismo istinski veliku literaturu. Ali, kako rekosmo ranije, većina crnogorskih pisaca tranzicionog perioda još uvijek je u životnom dobu kad je moguće očekivati da će napisati bolja i veća djela od prethodnih, jer ovo je po našem mišljenju vrlo važan put da se izbjegne način pisanja u kom je patetika radi patetike blizu da postane manir, te da se kroz njihova djela obezbijedi kompleksnost stvarnosti sa kojom su se, evidentno je, uhvatili u koštac. Uostalom, ne treba biti na kraju srca i cjepidlačiti do u nedogled, solidnost istraženosti romaneskne građe je sasvim sigurno vidljiva kod jednog Miraša Martinovića i Ognjena Spahića, a tempo tranzicije, pomiješan sa ehom posljednjeg rata, uhvaćen uvjerljivo i literarno raznoliko transponovan kod pisaca poput Dragana Radulovića, Balše Brkovića i mladog Đura Radosavovića.

Jednom dostignuti književni nivo je mjera ispod koje se ne smije ići

Velika literarna imena prethodne epohe - Lalić prije svih, ali i pisci šire jugoslovenske provenijencije -  obavezuju na kvalitet i solidnost obrade upravo izabrane teme, tako da svako čitanje i kritički osvrti imaju pravo da ukažu na jednom dostignuto kao kriterij ispod koga se ne smije ići.

Ruku na srce, crnogorski pisci Ognjen Spahić i Miraš Martinović, prije svih, u pitanjima stila i rečenične prohodnosti, uprkos filozofskoj težini onoga što kao pisci žele da kažu, a što je često vrlo kompleksno, pa i neprohodno, prednjače u ovome.

Čak i jedan Aleksandar Bečanović koji tematski, i uslovno rečeno, porukom, najavljuje neku vrstu diskontinuiteta crnogorskog romana, prihvata kao obavezu da je rečenica prohodna, logički solidno fundirana, naravno ne prihvatajući obavezu da samim tim bude u potpunosti shvaćen i prihvaćen od širih čitalačkih masa.