DRAGAN K. VUKČEVIĆ, NOVI PREDSJEDNIK CANU

Otvoreni za sve koji imaju što reći

Zato je za mene suštinsko pitanje u današnjem trenutku Crne Gore: Da li je svima u Crnoj Gori Crna Gora jedina kuća?
284 pregleda 12 komentar(a)
Dragan K. Vukčević
Dragan K. Vukčević
Ažurirano: 03.09.2016. 07:15h

Mjera jedne riječi je razumijevanje vremena u kome se ona saopštava i na koje se odnosi. A razumijevanje je suočavanje uma sa problemima koji stoje pred njim.

Moje viđenje Crnogorske akademije nauka i umjetnosti u sadašnjem trenutku vezano je za tri međusobno povezana aspekta. Prvi se odnosi na mjesto Akademije u mreži njoj srodnih međunarodnih institucija, drugi na položaj i ulogu Akademije u crnogorskom društvu i državi i treći na suočavanje sa suštinom poziva naše akademije u vremenu kome pripadamo. Pomenuti aspekti su tri lica istog problema.

Sa zadovoljstvom mogu konstatovati da je Crnogorska akademija nauka i umjetnosti u proteklom periodu povećala učešće i podigla svoj ugled u međunarodnoj naučnoj i umjetničkoj zajednici. Pokazatelji rečenoga su: brojni sporazumi potpisani sa srodnim instutucijama, naučni skupovi koje smo organizovali sa njima, projekti koje zajedno ostvarujemo, kao i publikacije koje predstavljaju svjedočanstvo o tim aktivnostima.

Ova činjenica govori u prilog ne samo međunarodnom ugledu Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, već i afirmaciji Crne Gore kao države u međunarodnoj zajednici.

Analizirajući ovaj aspekt aktivnosti naše akademije, da se zaključiti da su njen ugled i značaj utoliko značajniji ako se zna činjenica da CANU po svojoj veličini spada među manje akademije u Evropi i svijetu. Vjerujem da će se ovaj trend afirmacije naše akademije, a preko nje i države Crne Gore, u narednom periodu nastaviti. Želim da istaknem i činjenicu da je veliki doprinos ovome dao akademik Momir Đurović, koji je u ovom periodu obavljao dužnost predsjednika CANU.

Nažalost, na unutrašnjem planu, koji se odnosi na mjesto i ulogu Crnogorske akademije nauka i umjetnosti u crnogorskom društvu i državi, stvari su znatno drugačije od našeg položaja u međunarodnoj zajednici. I to se da potvrditi činjenicama. Brojni sporovi sa drugim institucijama, medijsko prećutkivanje aktivnosti u Akademiji, nefinansiranje pojedinih djelatnosti, kao i nizak nivo povjerenja građanstva u Akademiju, prema istraživanjima javnog mnjenja, uvjerljivo potvrđuju činjenicu da su naše mjesto i uloga u društvu i državi drugačiji od zakonskog određenja položaja i uloge Akademije.

Ovakvo stanje nameće potrebu preispitivanja sopstvene aktivnosti kao i analizu odnosa drugih prema nama. Jedno je jasno - ovakvo stanje ne ide u prilog ni Akademiji, ni crnogorskoj državi. Zato vjerujem da pravi put za prevladavanje ovakvog stanja jeste odgovor na pitanje: Šta je poziv Akademije u našem vremenu? Nadam se da je odgovor na ovo pitanje relativno jednostavan. On se sastoji u činjenici da naša institucija treba svojom aktivnošću da odgovori svom imenu. Tačnije, ona treba da bude crnogorska i da bude akademija.

Znam da je to jednostavnije saopštiti nego razumjeti i da ga je lakše razumjeti nego ostvariti. Ali, naša je obaveza i odgovornost da to pokušamo.

Šta znači ako se za jednu instituciju, u ovom vremenu, kaže da treba da bude crnogorska? Po mom dubokom uvjerenju, to crnogorsko izvire ne samo, i ne prvenstveno, iz nacije, već iz države. Time se ne umanjuje značaj nacionalnog, već se ističe značaj državnog. Država treba da bude starija od partija i viša od nacija koje je čine. Isticanje državnog je potreba da se zaštiti i odbrani kuća u kojoj postojimo. To je izraz zasnivanja građanskog pristupa, znak racionalnog opredjeljenja i pokazatelj težnje ka cjelovitosti. Država postaje krov pod kojim gradimo svoje živote i oblikujemo svoju duhovnost. Tom krovu i toj kući smo dužni i odgovorni, i kao pojedinci i kao instutucije. Zato je za mene suštinsko pitanje u današnjem trenutku Crne Gore: Da li je svima u Crnoj Gori Crna Gora jedina kuća? Drugo bitno pitanje je: Šta je to akademija? Po mom uvjerenju, akademija je mjesto umnosti, razboritosti i poštovanja drugog i drugačijeg. Ona to može biti ako se više okreće ka dva problema - problemu kontinuiteta i problemu identiteta.

Pitanje kontinuiteta odnosi se na opstanak, trajanje i razvoj društva i države u kojoj postojimo. U osnovi odgovora na ovo veliko pitanje mora stajati racionalan odnos prema prošlosti, poštovanje velikih tekovina Evrope i razumijevanje globalnog svijeta. Nije to lako sagledati niti je jednostavno postići u državi u kojoj se osjećanje dugo stavljalo iznad razuma, a mit bio važniji od racionalnog diskursa. Naše kolektivno pamćenje nam jasno svjedoči da smo imali hrabrosti da, čuvajući svoj opstanak, odbranimo sebe od drugoga. Imali smo, ponekada, i snage da kroz čojstvo sačuvamo drugoga od sebe. Ali, rijetko kada smo posjedovali razboritost da sačuvamo sebe od sebe samih. To upadljivo odsustvo razboritosti u našoj prošlosti poziva na potrebu da institucije, pod čijim krovovima se oblikuje duhovnost Crne Gore, razvijaju kod sebe osjećaj odgovornosti za svoju ulogu i poziv. Ja, u današnjem trenutku, u Crnoj Gori ne vidim značajnijeg mjesta od Crnogorske akademije nauka i umjetnosti za afirmaciju takvog pristupa.

Druga velika tema vezana za naš poziv jeste pitanje identiteta. Ono se odnosi na pitanje naše osobenosti, sopstvenosti, prepoznatljivosti. Identitet je jedno od lica ideje ravnoteže u vremenu. Lica za kojima tragaju i pojedinci, i grupe, i čitava društva, i njihove države. I ovdje, uz sve uvažavanje lica pojedinačnih identiteta, onaj koji se tiče države Crne Gore je značajniji i na neki način krovni identitet u našem vremenu. Iz njega bi trebalo da izviru i ostali identiteti koji se javljaju na različitim spratovima društvenog života i duhovnosti.

Time ne želim da umanjim značaj nijednog grupnog identiteta, bez obzira na to da li se on odnosi na nacionalno, religijsko ili etničko. Želim samo da istaknem činjenicu - ukoliko ne budemo afirmisali identitet crnogorske državnosti, svaki od ovih posebnih i pojedinačnih identiteta počeće da gubi svoj temelj i težiće rastakanju crnogorskog društva.

U traganju za tim identitetom neophodno je sagledati svu složenost i slojevitost crnogorskog društva, njegove prošlosti i savremenosti. Traganje za tim identitetom je, u stvari, traganje za svojevrsnom ravnotežom. Nju nije lako postići, a lako ju je narušiti. Možda nam, u tom traganju, pojavljivanje „Oktoiha“, prve štampane knjige na Slovenskom jugu, može biti od koristi. Tadašnji vladar Crne Gore štampao je riječ koja mu je dolazila sa Istoka mašinom kupljenom na Zapadu. Time je onima koji će, u svom vremenu, biti na njegovom mjestu, ostavio zavještanje - samo se u ravnoteži velikih civilizacija, ideja i pokreta, na čijim obalama i danas postojimo, može tražiti rješenje za ono o čemu nas današnje vrijeme propituje.

Dužnost na koju me birate nosi mnogo više odgovornosti nego ovlašćenja. Zato mi se nameće pitanje kako da ono o čemu sam govorio ostvarimo. Vjerujem da je put ka tome popločan principima otvorenosti, umnosti, učenosti i trpeljivosti. Potrebno je da Akademiju otvorimo za sve one koji imaju šta da kažu svome vremenu, da dozvolimo da se njihova umna i razborita riječ čuje pod krovom naše kuće i da budemo trpeljivi za drugog i za drugačije. To je odlika pojedinaca i institucija koji imaju sigurnost u sebe i koji vjeruju u svoj poziv. Jedino tako možemo da odgovorimo izazovu vremena i da budemo ono što se od nas očekuje.

(Iz govora održanog na Izbornoj skupštini CANU, 19. jul 2016)

Preporučujemo za Vas