„Plivanje nije sve u životu. Pobjeđivanje jeste“ – izgovarao je svoju sportsku i životnu mantru, opijen uspjehom, dok mu je na grudima blistalo sedam zlatnih minhenskih olimpijskih medalja.
Mark Špic, najveći plivački heroj vremena kada nisu plivali hi-tech poliuteranski kostimi, već ljudi.
Čovjek čiju je sliku imao pred očima Majkl Felps u Pekingu 2008. godine, dok je pomjerio granice ljudskih mogućnosti i u Vodenoj kocki osvajao osam zlata...
Treniran da bude pobjednik
Rođen u Modestu, nedaleko od kalifornijske obale Tihog okeana, 10. februara 1950, Mark Špic je – zvuči kao fraza, ali je istinito - naučio da pliva praktično čim je prohodao.
I dok je još sricao prve naučene riječe, bilo je jasno o kakvom se talentu radi.
„Trebalo je da vidite tog dječarca dok juriša da uskoči u okean. Trčao je kao da namjerava da izvrši samoubistvo“ – pričao je kasnije Markov otac Leon o godinama koje je porodica provela na Havajima (1952-1956), gdje je budući olimpijski šampion svakodnevno uživao na plaži Vaikiki.
Prelaskom u Sakremento 1956. godine Mark je ozvaničio ljubav prema plivanju počevši da trenira u lokalnom klubu, imajući na umu riječi svog oca da je najvažnije da bude prvi.
Nije trebalo dugo da prođe pa da i Sjedinjene Države čuju za kalifornijsko čudo od djeteta - prije nego što je napunio dvocifreni broj godina, već je bio vlasnik 17 državnih i jednog svjetskog rekorda.
Naredna stepenica bio je prelazak u elitni Plivački klub Santa Klara, gdje je 14-godišnjeg dječarca dočekao trenerski maestro Džordž Hejns.
„Njegovi treninzi su bili zabavni. Nikada nismo radili dva puta istu vježbu. Znao je kada treba da nas „nagazi“, a kada su nam potrebni lakši treninzi“ – objašnjavala je decenijama kasnije dvostruka olimpijska pobjednica Dona de Varona Hejnsove trenerske metode.
Koje su umnogome odgovarale Špicu – 1967. godine prvi put je njegovo ime uneseno u knjigu plivačkih rekorda i to u rubrici „400 metara slobodnim stilom“, a iste godine na Panameričkim igrama osvojio je pet zlatnih medalja.
Iako tinejdžer, pred Olimpijske igre u Meksiko Sitiju 1968. godine gromoglasno je iscrtao cilj – šest odličja najsjanije boje.
Nije, ipak, još dovoljno sazrio, a pritisak favorita ga je slomio.
Bilo je to najočiglednije u finalu trke na 200 metara delfin koju je, iako u ulozi važećeg svjetskog rekordera, završio kao posljednji.
Dvije zlatne medalje u štafetama, srebro na 100 metara slobodnim stilom i bronza na istoj dionici otplivanoj delfin stilom, nisu utolili glad za uspjesima...
Ispisivanje istorije
Porazi ga nisu pokolebali, a karakter pobjednika isplivao je na površinu.
Upisao je Indijana univerzitet, gdje je trenirao pod nadzorom još jedne trenerske legende Džejmsa Doka Kaunsilmena.
U naredne četiri godine osvajao je studentska prvenstva kao od šale, obarao svjetske rekorde, dobijao prestižne nagrade...
I krajem avgusta 1972. godine stigao u Minhen, na svoje druge Olimpijske igre u karijeri, u životnoj formi.
Suptilnom igrom sudbine, prvo na programu je bilo finale na 200 metara delfin, isto ono u kojem se osramotio četiri godine ranije.
Da li će izbrisati meksički košmar? – pitanje je lebdjelo nad minhenskim bazenom neposredno pred početak trke.
Potvrdan odgovor je stigao dva minuta kasnije – Špic je pobijedio sa dvije sekunde prednosti nad drugoplasiranim Geri Halom, usput oborivši svjetski rekord.
Led je probijen, a legendardni brkovi i „spido“ kupaće gaćice postali su zaštitni znaci Igara.
Istog dana u štafeti 4 x 100 metara slobodnim stilom u društvu Kinsele, Tajlera i Gentera, doplivao je do još jednog zlata i rekorda.
Uslijedili su dani strasti, slave, zlata, rekorda...
Nizale su se u pobjedničkom transu trke: 29. avgusta 100 metara slobodno, dva dana kasnije 100 delfin, štafete 4 x 100 slobodno i 4 x 200 slobodno, pa 3. septembra 100 metara delfin i narednog dana 4 x 100 mješovito.
Svaku trku Špic je pozlatio, u svakoj pomjerio granicu snova...
Ostala je priča da isprva nije htio da nastupa na 100 metara slobodnim stilom, plašeći se poraza.
„Ako se takmičiš u šest trka i pobijediš u svakoj, bićeš heroj. Ako se takmičiš u sedam trka i izgubiš u jednoj, bićeš gubitnik“ – rezonovao je.
No, kao da je čuo savjet vječito preduzimljivog Del Boja „ko ne reskira, ne profitira“.
Uskočio je i tada u bazen i...
Sportska planeta nakon Minhena i Špica više nikada nije bila ista.
Povlačenje
Da li zbog terorističkog napada tokom OI u Minhenu, u kome su nastradali i dragi ljudi, da li zbog toga što je opijen olimpijskim nektarom izgubio motiv da se takmiči, tek Špic se nakon Minhena povukao iz plivanja.
Imao je svega 22 godine. Posvetio se šou-biznisu, snimao reklame, bio glavni protivkandidat Rodžeru Muru – ako je vjerovati legendi - za dobijanje uloge Džejms Bonda, kasnije se okrenuo berzanskim poslovima, trgovini nekretninama... I trošio novac i godine.
Pred Olimpijske igre u Barseloni 1992. od filmskog producenta Bada Grinspena dobio je ponudu tešku milion dolara – trebalo je samo da se kvalifikuje na olimpijski turnir.
Učestvovao je na američkim kvalifikacijama, iako 41-godišnjak otplivao na nivou najboljih dana, ali nije uspio. Vremeplov još nije izmišljen...
Šesnaest godina kasnije, ljut zbog nesporazuma sa organizatorom Igara, nije bio u Pekingu da uživo posmatra Felpsa, kako ga istiskuje iz istorijskih knjiga.
Ipak, neposredno nakon takmičenja u Ledenoj kocki od srca je čestitao modernom heroju, poručivši da je postao najveći olimpijac u istoriji.
Jedan je Felps. Ali, jedan je i Špic. Minhen se ne zaboravlja...
Bonus video:
