KNJIŽEVNA KRITIKA

Novi roman Miraša Martinovića: Vješto izbjegnute uobičajene zamke

Miraš Martinović ima vlastiti način pisanja proze, koristeći arheološki postupak, tako da njegova djela predstavljaju svojevrsne stvaralačke eksperimente
68 pregleda 0 komentar(a)
Miraš Martinović
Miraš Martinović
Ažurirano: 06.08.2016. 16:41h

Miraš Martinović je kao pisac romana Drugoga sunca luče bio pred dvostrukim izazovom: takmičiti se sa onim koji svime upravlja i koji stoji na presto nebesni i, drugim, napisati roman u kome će Njegoš biti glavni književni lik, istorijska i duhovna veličina koju je skoro nemoguće transponovati u roman, estetski uspjelo i originalno umjetničko djelo.

U tome stvaralačkom podvigu književnik Miraš Martinović je zadivljujuće uspio i ostvario skoro nemoguće - napisao je ne samo roman o Njegošu, nego je i ovome velikanu omogućio da u njegovom svijetu sazda roman o sebi.

Petar II Petrović Njegoš, vladar i vladika, crnogorski Homer i jedan od najvećih pjesnika evropskog romantizma, mislilac, nacionalna personifikacija i duhovna metafora Crne Gore i danas je aktuelan, svevremen. Interesovanje za njegov život, književno djelo i filozofsku misao ne jenjava ni kod nas ni u svijetu.

O njemu je toliko pisano i napisano, tako da je iz toga akumuliranog znanja nastala njegošologija kao posebna nauka, a skoro sve što je o njemu pisano ušlo je u voluminoznu bibliografiju na našim i stranim jezicima. Ali to je nauka. I kako onda da neko urizika i upusti se u umjetničku obradu Njegoševog života, lika i sudbine.

Pored umjetničkih obrada njegoševih djela, pozorišnih, filmskih, muzičkih i likovnih, bilo je i pokušaja da i on sam, kao državnik, pjesnik i čovjek, bude predmet umjetničke obrade: Gojko Šantić Ja, Rade Tomov, Slobodan Tomović Potonja ura Njegoševa itd...

Ali, niko se u tom pogledu nije toliko umjetnički i estetski uzvisio i stvaralački uspio kao Miraš Martinović u svome romanu Drugoga sunca luče.

Jedan sam od rijetkih povlašćenih svjedoka nastajanja romana Miraša Martinovića o Njegošu, u nekoliko njegovih faza i varijanti rukopisa. Prvobitni naslov romana je bio Sjećanje i smrt, koji je u narednoj varijanti bio pojačan podnaslovom Njegoš se sjeća i sam postaje sjećanje, dok na kraju roman sam nije izabrao konačni naslov Drugoga sunca luče, kao fragmenat rečenice iz Vladičine “Bilježnice”: “Čovjek je umno zrno, bačen u prozračnu brazdu vremena, no besmrtnost njegovu sazrijevaju drugoga sunca luče.”

Tako je nemoguće postalo moguće. Roman Miraša Martinovića Drugoga sunca luče je izuzetno složeno djelo i formom i sadržinom, vrlo inspirativno za književno-kritičko promišljanje i estetsku ocjenu. Žanrovski ga nije lako odrediti. Po meni, u pitanju je polifoni roman, ipak roman, uz svekolike moguće dileme. Uslovno bismo ga mogli nazvati: roman poema; roman sjećanja i umiranja; roman snoviđenja; roman mozaik; roman testament; saga o duši. U stvari roman, danteovska Božanstvena rapsodija, rađena između ostalog po principu višeglasja, kontrapunkta. Ili, labudova pjesma, jer labud umire pjevajući i pjeva umirući. U strukturnom pogledu roman je sazdan od 74 manja segmenta, podijeljena na 11 ciklusa, koji su međusobno odijeljeni graničnicima, u stvari tekstovima iz Njegoševog libra ili “Bilježnice”, naročito stilizovanim i tehnički istaknutim, a imaju funkciju metafizičke ravni, pod opštim nazivom Lučama pisano. Ima ih 9 i nose numeričko-simboličko značenje. Sve pričice u knjizi, kao fragmenti sjećanja, koji čine svijet romana, njegovu cjelinu, kao i cjelinu Njegoševa života i književnog lika, imaju sadržajnu vrijednost i svoje mjesto u romanesknoj strukturi, ali i simbolička značenja.

Uvodna priča nosi naslov Zavjet i početnu rečenicu romana: Ja sam se rodio sa zavjetom, što asocira sudbinsku predodređenost i neko više pozvanje dok sjećanje glavnog junaka počinje snoviđenjem. I tako redom idu priče o dva sunca, na granici dva svijeta, a oba su velika misterija. U ovome ciklusu posebno mjesto ima fragmenat Sa tablica duše, na kojima su mojsijevsko-njegoševski zapisi lučama pisani. U cijelom romanu ždralovi imaju osobito mjesto, u doslovnom i simboličkom značenju. Oni odlaze, a Pustinjak cetinjski ostaje. Kad se vrate njega neće biti. I tako se nižu sjećanja, sjećanje za sjećanjem, sastavljajući mozaik jednog velikog ali tragičnog čovjeka, sudbinsku kvadraturu kruga.

Pisac se koristi postupkom ukrštenih misli - autentučno Njegoševih i svojih, odnosno njegovog književnog lika pod tim besmrtnim imenom. Za razumijevanje romana važna je i autorova uvodna napomena: “Riječi izgovorene i predsmrtnim časovima, došaptavane iz vječnosti i misli zahvatane iz pamćenja, pretočene u rukopis ove knjige nastavljaju da žive.” Iz autorove stvaralačke alhemije riječi i promagline jezika nastao je ovaj jedinstveni roman. Mogli bismo pomisliti da se radi o Njegoševoj romansiranoj biografiji, prepjevavanju onoga što su o njemu saznali i kazali nauka i filozofija. Međutim, to nije Njegoš iz nauke, istorije, već književni lik, živi Njegoš na potonjoj uri. Ovo je roman, a ne istorijski traktat o Njegošu. U njemu nije samo autor u potrazi za Njegošem, već Njegoš sam za samim sobom. Dok su kroz naučne tekstove drugi o njemu govorili, ovdje on govori o sebi. To je Njegoš sam sobom! Istina koja emanira iz romana nije naučna već književna, umjetnička, živa živcata. Hegel je kazao da je „umjetnost ideja u čulnom obliku“ ili „oduhovljena čulnost“. Upravo ono u čemu je autor romana Drugoga sunca luče zadivljujuće uspio.

Između ostalog, iako ovo djelo ima i odlike istorijskog romana, njegov tvorac je napravio svojevrsnu, ali opreznu, destrukciju istorije u njenom tradicionalnom smislu, svodeći je na sjećanje, u kome zbivanja teku i skucesivno i simultano, više po vetrikali nego po horizontali. On se vrlo vješto oslobodio tereta istorije kroz umjetničku transpoziciju, odnosno kroz Njegoševo sjećanje. Moć sjećanja vraća unazad i sve oživljava. Njegoš se sjeća cijelog svog života, onoga što mu se dešavalo ili dešava i na javi i u snu. Preko sjećanja se ostvaruje povezanost vremena i postiže njegovo jedinstvo.

Kod starih Grka sjećanje je personifikovano kroz boginju Mnemosine koja je majka devet muza. Ona sve čuva u sjećanju, sve što je bilo i spasava od zaborava. I u ovome romanu zaborav je tablica na kojoj sjećanje ispisuje svoj trag, ostavlja pečat i tajne znake. Roman Drugoga sunca luče nastao je i iz sjećanja i iz podsvijesti. Prošlost u sjećanju oživljava fragmentarno. Po tom principu fragmentarnosti sklapa se i mozaik Njegoševog života i sudbine, kao osobeni amalgam sjećanja i njegovih misli, kroz jedinstvo vremena. Takođe, u romanu postoji i osobena uzajamna veza između sjećanja i zaborava, u ljudskom životu, između ljubavi i smrti. Zahvaljujući sjećanju, ono što je prošlo vječno je prisutno, što sugeriše i autor romana. Kod njega je odstupanje od stvarnosti, od istorije diskretno, ali vidljivo. On vrlo znalački uvodi fantastične elemente u roman, dajući razmah svojoj moćnoj imaginaciji. Veliki je izazov napisati roman o Njegošu, a ne iznevjeriti ono estetsko, dostići umjetničku visinu dostojnu teme koja ga je, pored toliko drugih, sama izabrala. Pisac je uspio da prođe sve Scile i Haribde, da izbjegne sve zamke. U svome stvaralačkom postupku koristio se sa više pripovijednih tehnika. On duboko ponire u Njegošev život i ličnost, njegovu složenu sudbinu državnika, pjesnika, duhovnika i mislioca, u njegove tajne i krajnja pitanja ljudskog postojanja uopšte. Roman je Luča u kome je Njegoš glavni junak, čovjek od krvi i mesa, a ne samo njegova duša kao iskra, kao zrno umno, čiju besmrtnost u vremenu sazrijevaju drugoga sunca luče.

Miraš Martinović ima vlastiti način pisanja proze, koristeći arheološki postupak, tako da njegova djela predstavljaju svojevrsne stvaralačke eksperimente. Ali roman Drugoga sunca luče se razlikuje od svih njegovih objavljenih romana. Kroz naratorovo kazivanje rečenice naviru kao lava, iz sjećanja, sna i nesvjesnog. Znanje se preobrazilo u nešto novo, u estetsko tkivo romana, koje je pisac prerađivao više puta, zgušnjavao. Fascinira stil kojim je ovo djelo pisano, više lirski nego epski, jezik koji je nezamućen, kao rijeka koja teče kroz vrijeme i vjekove crnogroskog postojanja i trajanja. Djelo je sazdano na više ravni - psihološkoj, istorijskoj, egzistencijelnoj, simboličkoj, metafizičkoj, i nadasve ontološkoj. U Njegoševom liku, na predsmrtnoj uri, kao i za života, vodi se strašna borba. U njemu se, u istoj ličnosti, bore državnik i pjesnik, vladika i mislilac, diplomata i čovjek, kao i sa onim oko njega, pustinjom, čamotinjom, gladnim godinama, izdajama, zaostalošću. I najviše sa sobom!

Na kraju ostali su samo sjećanje, san i more, bunilo, na granici dva svijeta. Njegoševa predsmrtna ispovijest kroz samotni dijalog sa sobom, kroz monolog, san i sjećanje. Roman Drugoga sunca luče završava tamo gdje je nauka stala. Iza njegove granice su poezija i muzika. Očito je autorovo estetsko shvatanje svijeta i muzički doživljaj. Kao refreni su simbolika ždralova i njihova pjesma, zvuk zvona, pjesma labudova, snovi i snoviđenja, javljanje vile kao njegove Beatriče i lijepe Flore, koja ga prati kao inkarnacija ljepote. Cijeli roman je u stvari samotni dijalog Njegošev sa sobom i Bogom, na razmeđu dva svijeta, na potonjoj uri. On ne strepi pred neizvjesnošću drugoga svijeta i onoga što ga tamo očekuje - jer je ljudsko sjećanje iznad svega, uprkos proticanju.

Miraš Martinović je stvorio veliko i izuzetno djelo koje zahtijeva ozbiljniji književno-kritički i teorijski pristup.

Preporučujemo za Vas