Sibir, sedamdesete godine 20. vijeka.
„Pravi muškarac“ – podučavao je otac, bivši amaterski bokser i vozač kamiona, Aleksandra Aleksandroviča Kareljina, „mora biti fizički jak, imati čvrst karakter, svoj stav o bilo kom pitanju i – kratku frizuru!“
Koliko puta se prisjetio tih savjeta dok je od Seula do Atlante, od Stokholma do Sidneja, sa pobjedničkog postolja slušao sovjetsku, a zatim i rusku himnu na olimpijskim igrama, svjetskim i evropskim šampionatima? Ili je najveći rvač grčko-rimskim stilom u istoriji češće vraćao slike svojih natčovječjih treninga, tokom kojih je satima prevaljivao kilometre prteći sibirski snijeg, a zatim veslao po lokalnom jezeru, sve dok mu ruke ne bi prokrvarile?
„Prvo, bez obzira o kom takmičenju se radilo, bilo to Evropsko prvenstvo ili Olimpijske igre, bilo mi je teško da povjerujem da se sve to dešava momku iz azijskog dijela Rusije. Na drugom mjestu, bio sam ponosan što sam član najjače rvačke reprezentacije na svijetu.“
Taj pozamašan komad isklesanog sibirskog stijenja, visok 193 centimetra i težak 130 kilograma, moderni Herkul, „Aleksandar Veliki“ , „Ruski King Kong“, „Ruski medvjed“, u cijeloj karijeri nadjačan je svega u dvije (!!!) borbe. Pobjeda je bilo – 887.
„Za rvanje bih dao i svoju nogu“
Rođen u Novosibirsku 19. septembra 1967. godine, gorostasnošću predodređen da uspije (na rođenju je težio 6,8 kilograma!), već do tinejdžerskog uzrasta isprobao se u boksu, dizanju tegova, odbojci, košarci, skijanju...
Dok mu kao trinaestogodišnjaku pažnju nije privukao i na strunjači zadržao trener rvačke sekcije pri Elektrotehničkom institutu Viktor Kuznjecov. Nastao je tandem koji je u naredne dvije decenije iskovao bezbrojna odličja plemenitog sjaja.
Početne etape zajedničkog puta uspjeha bile su pune prepreka. Na prvu ozbiljnijih razmjera naišli su dvije godine kasnije kada je Kareljin na juniorskom takmičenju polomio butnu kost.
„Mama je plakala. Spalila je moj triko i insistirala da ostavim rvanje. Kada sam se oporavio, znao sam da neću napustiti sport za koji bih dao svoju nogu.“
Bogomdanu građu tesao je i natapao hektolitrima i hektolitrima znoja. Zbog nadljudske snage, zapadni mediji su ga osamdesetih godina prozvali „Eksperiment“, spekulišući da je proizvod sovjetskih naučnih eksperimentama.
„Treniram svakog dana svog života onako kako drugi nikada nisu trenirali nijednog“ – kratko je odgovorio na optužbe.
A rivale nije pobijeđivao samo zahvaljujući ogromnoj fizičkoj snazi.
„Usavršili smo jedinstven rvački stil“ – objasnio je jednom prilikom Kuznjecov. „Aleksandar je vrlo pametan i vrijedan čovjek, u stanju da prepozna slabe tačke svog rivala. Ta kombinacija daje izvanredne rezultate.“
A kakve je rezultate tek postizao! Od 1982. godine kada je počeo da se takmiči, preko 1985. kada je osvojio zlato na Svjetskom juniorskom prvenstvu (već tada se takmičio u superteškoj kategorij), do 1987. i šampionata SSSR-a nije znao za poraz. Prvi put u karijeri primat je morao da prizna tadašnjem svjetskom i evropskom prvaku Igoru Rostorockiju.
Poraz mu je ubrizgao dodatno motivaciono gorivo. U maju naredne godine, u norveškom Kolbotnu proslavio je prvi veliki internacionalni uspjeh u seniorskoj karijeri – titulu kontinentalnog šampiona.
Četiri mjeseca potom, kao debitant pojavio se na Olimpijskim igrama u Seulu, otvorenim dva dana prije svog 21. rođendana. Iako za rvačke standarde još nedovoljno rutiniran, u grupi je nepokolebljivo upisao četiri ubjedljive pobjede.
U finalu se sreo sa Bugarinom Rangelom Gerovskim i 45 sekundi prije kraja gubio 3:1. Onda je primjenio zahvat koji će istorija rvanja upamtiti kao „Kareljinovo dizanje“ – rivala teškog gotovo 130 kilograma koji je ležao potrbuške na parteru uhvatio je, podigao visoko, prebacio i oborio na leđa. Trijumf za prvu zlatnu olimpijsku medalju.
Poraz koji je rasplakao Rusiju
Narednih 12 godina mijenjao se naziv reprezentacije za koju je nastupao (do 1991. godine Sovjetski Savez, 1992. godine na Evropskom prvenstvu u Kopenhagenu i Olimpijskim igrama u Barseloni Zajednica Nezavisnih Država, a od 1993. godine Rusija), ali su njegovi rezultati bili konstanta – pobjede i samo pobjede. Zlata i samo zlata. Uz Seul još dva olimpijska (Barselona ’92. i Atlanta ’96), 12 evropskih i 9 svjetskih.
Ni rivali, ni neizbježne povrede nisu mu mogli ništa. Tako je 1993. godine u Stokholmu ugrabio svjetsku titulu, iako su mu već u uvodnoj borbi polomljena dva rebra.
U Budimpešti krajem marta 1996. godine tokom Evropskog prvenstva povrijedio je desni grudni mišić. Uz jake bolove, trijumfovao je na turniru, nakon čega je odmah morao na operacioni sto. Doktori su prognozirali da neće moći da se služi desnom rukom makar nekoliko mjeseci.
U julu je slušao rusku himnu na Olimpijskim igrama u Atlanti, pobijedivši u finalu Amerikanca iranskog porijekla Mata Gafarija.
„Rvati se sa njim je kao da se rvate sa King Kongom“ – bio je impresioniran Gafari, koji je dodao da u svojoj sobi drži poster Kareljina.
I tako, takmičenje za takmičenjem, trijumf za trijumfom, sve do 27. septembra 2000. i finala Olimpijskih igara u Sidneju. Šest godina unazad nije izgubio nijedan jedini poen na međunarodnim strunjačama. U finalu ga je čekao ne posebno inspirativan protivnik – Amerikanac Rulon Gardner, koga je prethodno lako savladao u grupnoj fazi Svjetskog prvenstva u Vroclavu (6:0). Ali...
Ni Herkul nije (bio) svemoćan. U prvom minutu druge runde, sudije su nakon pregleda snimka i vijećanja, primjenjujući pravilo koje je bilo usvojeno tek koji mjesec ranije, dodijelile poen Gardneru. Jedini u borbi. Svi pokušaji Rusa da se rezultatski vrati, odbili su se o zid odbrane gromade iz Vajominga.
Posljednjih pet sekundi Kareljin se odmakao od protivnika, iscrpljen stavio ruke na kukove i pognuo glavu priznajući poraz.
„Makar polovina Rusije je zaplakalo tog trenutka“ – pričao je kasnije jedan njegov prijatelj.
Njegov pogled na postolju pri dodijeli odličja, leden, bolan, a iskren, kao kada velikom djetetu otmete omiljenu igračku, ostao je upamćen kao jedan od najemotivnijih u istoriji Igara...
Bila je to posljednja borba u sportskoj karijeri Aleksandra Kareljina.
„Rvanje me naučilo da budem častan“
Aleksandar Aleksandrovič Kareljin ostao je vjeran Novosibirsku, najvećem gradu u Sibiru, udaljenom od Moskve 3300 kilometara. Na poziv Vlarimira Putina uključio se u politiku i od 1999. godine je poslanik ruske Dume. Tri godine kasnije, stekao je diplomu doktora fizičke kulture. Nosilac je ordena Heroja Ruske Federacije. Svjetska rvačka federacija (FILA) ga je proglasila za najboljeg rvača grčko-rimskim stilom u 20. vijeku.
„Rvanje me je naučilo da se ne bojim rada, da budem častan u odabiru sredstava koja će me dovesti do cilja, odgovoran i uporan“ – kazao je nedavno.
Prijatelji ga opisuju kao talentovanog i emotivnog čovjeka, ljubitelja poezije i klasične muzike. U srećnom braku sa Olgom ima troje djece. Srednji sin Ivan (1994) bavi se rvanjem grčko-rimskim stilom.
Sponzor izvještavanja iz Rija
Bonus video:
