Enciklopedije se obično doživljavaju kao djelo nekog kolektivnog, impersonalnog uma. Pisanje enciklopedija i leksikona obično je skupni posao kojeg radi neka vrsta „politbiroa“, i to tako da kolektivni gremij prvo odredi popis članaka, potom im udijeli duljine, rasporedi ih po autorima, da bi gotovi članci na koncu prošli rigoroznu redakturu. K tomu, leksikografski je diskurs strog i formulaičan poput onog novinske vijesti. U leksikonskoj natuknici- kao u sonetu- kompozicija postoji prije teksta, a svaka se subjektivnost nastoji istrijebiti pesticidom.
Naravno, postojale su enciklopedije koje su napisali pojedini autori. Ali, već se gotovo stoljeće podrazumijeva da leksikon ne može napisati pojedinac - a, ako bi i mogao, trebao bi to biti netko u srcu mainstreama, sveučilišni profesor kojem na raspolaganju stoje nepresušne knjižnice i akademski alati.
„Leksikon filmskih režisera“ kojeg je napisao i objavio crnogorski filmski kritičar Aleksandar Bečanović knjiga je koja je fascinantna već i samo zbog toga što krši sva ova podrazumijevana pravila. Riječ je o 900 stranica debelom leksikonu koji obrađuje 280 svjetskih redatelja i više od tisuću njihovih pojedinačnih filmova. No, taj leksikon nije napisao neki impersonalni kolektivni gremij - ispisao ga je jedan čovjek. Taj čovjek nije ni sveučilišni profesor, niti sjedi za katedrom i nad velikom bibliotekom u nekom središtu akademskog i filmskog života. Čovjek koji je napisao „Leksikon filmskih režisera“ čak je i fizičkim smještajem čovjek s margine. Živi u Baru, nevelikom lučkom gradu na granici Crne Gore i Albanije. Po građanskoj je profesiji filmski kritičar podgoričkog lista „Vijesti“.
Ipak, oboružan torrentom, internetom, te nezajažljivom filmskom strašću, Bečanović je iz svoja četiri zida načinio filmofilski pothvat koji - mislim - ne bi bio kadar svladati ni najveći filmofilski erudit južnih Slavena Ante Peterlić. Napravio je knjigu na gotovo tisuću strana u kojoj do najiscrpnijih detalja analizira opuse stotine režisera, počevši od pionira nijemog feljtonskog filma, preko staljinističkih i nacističkih propagandnih filmaša, pa do majstora talijanskog horora ili japanske „pinku“ pornografije.
U formalnom smislu, Bečanovićeva je knjiga leksikon. U njemu je po abecednom redu od Alexandra Aje do Andreja Zulawskog poredano 280 režisera. Svaki je od njih dobio uvodnu bilješku koja varira duljinom. Tomu su pridodane i kratke, esejističke bilješke o važnijim filmovim svakog od njih.
Bečanovićeva knjiga- međutim - daleko je od svake ideje neutralne leksikografske objektivnosti. Bečanovićev očito uzor je morao biti utjecajni britanski kritičar David Thomson koji od 1975. do danas kroz desetak izdanja redovno dopunjava svoj „A Biographical Dictionary of the Film“, svojevrsni privatni leksikon koji nije napisan neutranim leksikografskim stilom. Umjesto toga, Thomson niže vrednosno obojene, sugestivno napisane mini-eseje.
I Bečanovićev leksikon je takav, duboko osobni leksikon. Bečanović se ni ne trudi odraditi nužne biografske podatke jer ih, kako ispravno uočava, danas svak nađe na Wikipediji. Bečanovićev leksikon umjesto objektivne neutralnosti temeljno reflektira autorov osobni ukus. Tako u knjizi ima strašno puno horora, počevši od talijanskih horora 70-ih, preko Hammerovih horora do japanske strave. Bečanović evidentno voli Japance, pa su u leksikonu uvrštena čak 33 japanska redatelja, često s vrlo produbljenim analizama. Bečanović je iscrpno prorešetao klasični holivudski studijski film, komercijalne režisere 80-ih i 90-ih. Kinematografije staljinističkog SSSR-a i Hitlerove Njemačke obrađene su izrazito iscrpno. Ima tu od autora sovjetskih mjuzikla, pa do - recimo - zloglasnog tvorca „Židova Suessa“, Veita Harlana. Činjenicu da je Harlan snimio taj grozni anisemitski film znaju naravno svi, no -znamo li išta o njemu kao režiseru, o drugim filmovima koje je radio? Bečanović se potrudio i o tome informirati, i analizirati i te filmove.
Bečanović voli i provocirati. Tako ne samo da u knjizi ima niz režisera treš poetika koji su u međuvremenu postali polukult (od Eda Wooda do Russa Mayera), nego u uvrštava i niz prezrenih štancera komercijalne kinematografije 80-ih, od Tonyja Scotta do Adriana Lynea. Takvu sklonost žanrovskom i B-filmu Bečanović će poantirati i time što je u leksikon uvrstio i režisera koji kao biografska osoba ne postoji. Natuknicu je, naime, dobio i Alan Smithee, pseudonim koji se od 70-ih u Hollywodu koristi kad režiser od stida ili nezadovoljstva ne želi punim imenom potpisa film. „Režiser“ Smithee Bečanoviću služi kao povod za poticajni esej o ideji filmskog autorstva, te mijenama Hollywooda.
Bečanovićeva knjiga, ukratko, najinformativnija je i najbogatija tamo gdje autor poput speleologa pulpa luta hodnicima nijemog horora, talijanskog gialla, sovjetskog mjuzikla i japanske pornografije. Bečanović - međutim- nije novožanrovski tupson koji voli samo filmove s krvi i pištoljima. U knjizi postoje vrlo upućeni i afektivno napisani dijelovi o autorima eksperimentalnog filma ili istaknutim režiserima žestokog art-filma poput Hou Hsiao Hsiena, Tarra, Guya Maddina, Bressona ili Sokurova.
Kao što je upadljivo čega u knjizi ima mnogo, tako je jednako upadljivo i ono čega nema. Bečanović ne iskazuje nikakav interes za kinematografije južne hemisfere i trećeg svijeta. Tako u istom leksikonu u kojem su 33 japanska autora nema ni jednog iranskog, ni indijskog (čaj ni Satyajita Raya), niti i jednog iz matične Kine (čak ni Zhang Yimoua). Cijelu latinsku Ameriku predstavlja samo Čileanac Jodorowsky. Bečanović upadljivo ne voli autore realističkih, „kitchen sink“ poetika. Na takve se nerijetko obrušava formulacijom „zamorni realizam“, pa se time valja može objasniti što u leksikonu nema nekih po meni nezaobilaznih autora poput Mikea Leigha, braće Dardenne ili Frearsa. Od odsustava, politički je međutim najupadljivije odsustvo autora iz bivše Jugoslavije. U leksikonu nema čak ni Makavejeva i Aleksandra Petrovića. Ono je očito svjesno, jer Bečanović u predgovoru veli kako bavljenje jugoslavenskim redateljima prepušta kritičarima koji za to imaju „veći teorijski i sentimentalni interes“.
Znači li to da je Bečanović u leksikon uvrstio samo filmaše koje voli? Nipošto! Jedan od najzanimljivijih aspekata knjige crnogorskog kritičara je njegova stalna potreba da se svađa s kanonom, da preispituje „neupitne“ klasike, te da sa strašću juriša na kumire. Bečanović tako ne može smisliti Chaplina i o njemu piše kao o manipulativnom sentimentalistu. Obrušava se na De Sicu za kojeg drži da ga je sud vremena opravdano pregazio. Ima nisko mišljenje o Tarantinu, za kojeg smatra da pravi gore filmove nego što su radili pulp autori na koje se citatno vezuje. Jako je rezerviran prema Johnu Hustonu, za kojeg drži da je režiser hinjenog nekonformizma. Kod nekih redatelja Bečanović je „sektaš“. Davidu Fincheru, recimo, voli samo prve filmove, a mrzi „Fight Club“. Za Kautnera smatra da je bolje filmove radio u nacizmu nego u demokraciji.
Bečanović je - ukratko- kritičar strasnog i pokatkad sektaškog ukusa, čovjek koji ili intenzivno voli ili intenzivno ne voli, a često ne voli svari koje ja, recimo, volim. Međutim, ta ostrašćena pristranost na čudan način u Bečanovićevoj knjizi prestaje biti mana, a postaje vrlina. Jer, Bečanović je najzanimljivi kad je zapaljen, kad s vojujućom žestinom brani manjinsko miljenje, polemizira s „građanskim“ ukusom ili liberalnim mainstreamom. Ta želja da se ide uz dlaku mainstreamu očituje se i u političkom sloju filma. Bečanović s borbenom žestinom brani umjetničku veličinu ideološki ostraciranih fimaša poput Leni Riefenstahl. Koji put se čini da Bečanović lakše prihvaća da je netko staljinist ili fašist nego da je liberal, a „politička korektnost“ i „liberalni humanizam“ u njegovom su Leksikonu najčešće - uvreda.
„Leksikon filmskih režisera“ Aleksandra Bečanovića je, ukratko, knjiga koja vas može uzrujati, koju možete mrziti, s kojom se možete satima svađati kao što sam se ja s njom svađao dok sam je čitao ne puštajući je iz ruku. No, ta knjiga je svejedno kolosalna. U njoj - za početak - ima više toga i više o svemu tome nego i u jednoj sličnoj knjizi izašloj na jezičnom prostoru bravetine sa sočivicom. Ta je knjiga plod enormnog rada i znanja. To je knjiga na koju se filmofil ima razloga opetovano vraćati. K tomu, ta je knjiga napisana strasno, drsko, zanimljivo, svađalački, kao zbir kritičarskih tekstova koji pozivaju na raspravu i nova gledanja.
(Jutarnji list)
Galerija
Bonus video:
