„Teofilo Stivenson“ – saznajemo iz odrednice Sportskog leksikona Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža iz Zagreba, „kubanski reprezentativac u boksu; trostruki olimpijski pobjednik 1972, 1976. i 1980. u teškoj kategoriji; prvi na Prvenstvu svijeta 1974, 1978. i 1986. u istoj kategoriji.“
I, to je u redu. Jer, sport se prevashodno izražava mjerljivim kategorijama i prikladno predstavlja faktografski: brojkama i podacima.
Ipak... Od njihove suvoće, predstava kubanskog bokserskogkKolosa u ringu dojmljivije bi se dočarala Rilkeovim stihovima iz pjesme Panter:
„Povitljiv korak njegov, pun čvrstine/ liči - dok uskog kruga mjeri luk -/ na igru snage okolo sredine/ u kojoj vlada silne volje muk“.
Prvi nokaut
Najbolji amaterski bokser svih vremena rođen je 29. marta 1952. u Las Tunasu, u centralnom dijelu Kube, u porodici imigranta sa Sent Visenta. Otac, Teofilo Stivenson Paterson, i sam se u mlađim danima bavio plemenitom vještinom.
Prvo boksersko iskustvo kasniji šampion stekao je u – školi.
„Imao sam 12 godina i težio oko 60 kilograma“ – pričao je o svom doživljaju.
„U školi je postojao učitelj koga smo poštovali, ali koji je često tukao učenike. Jednog dana dok sam se igrao u učionici, uzeo je lenjir i ošinuo me. Počeo sam da plačem, postiđen pred djevojčicama koje su mi se smijale. Učitelj je bio težak makar 90 kilograma, ali sam ga udario. Podigao je ruku, želeći da mi uzvrati, a ja sam ga ponovo udario – ovog puta u stomak – nakon čega je pao.“
Prvi nokaut u Stivensonovoj karijeri.
Boks je postao njegova strast i zanimanje dvije godine kasnije, kada je počeo da trenira pod nazorom Džona Erere. Uvodni koraci u kategoriji do 71. kilograma nisu bili sigurni i ohrabrujući – od 20 borbi izgubio je 14.
Nije posustajao.
Stasavao je, razvijao se, usavršavao vještinu, da bi 1968. kao 16-godišnjak osvojio nacionalnu juniorsku titulu u teškoj kategoriji. Kada je godinu kasnije nokautirao Nansija Karilja, predstavnika Kube na Olimpijskim igrama u Meksiko Sitiju (1968), znalo se da je spreman za velika djela. Tada je i zapao za oko Rusu Andreju Červonjenku, koji je po nalogu SSSR došao u Havanu, oformio „Esculeo de Boxeo“ („Školu boksa“) i, zajedno sa trenerom Alsidesom Sagarom, postavio temelje kubanskog bokserskog stila.
Titula na Prvom šampionatu Centralne Amerike u Havani (1970) i bronzana medalja na Panameričkim igrama u kolumbijskom Kaliju (1971, jedini poraz doživio od Amerikanca Dvejna Bobika u polufinalu), promovisali su ga u prvog kubanskog teškaša i nesumnjiv izbor za Olimpijske igre u Minhenu 1972. godine.
Kao 20-godišnjak Stivenson je otišao u Bavarsku po sticanje iskustva. Vratio se sa zlatom.
Sve borbe okončao je nokautom. U prvom kolu oborio je Poljaka Ludvika Denderisa poslije tridesetak sekundi. U drugom se revanširao Bobiku prekidom u trećoj rundi, dok je u polufinalu desnim direktom poslao na pod domaćeg takmičara Petera Husinga.
Nije ni morao da boksuje za zlato – Rumun Jon Alekse je zbog povrede odustao.
Tek kasnije je otkrio da je na cijelom turniru nastupao povrijeđene desne ruke.
„Kada bi me doktori i treneri pitali da li me boli, samo bih rekao 'ne'.“
Kuba je u Minhenu osvojila još dva zlata, po jedno srebro i bronzu, postajući bokserska velesila. Stivenson je izrastao u nacionalnog heroja, simbol revolucije, miljenika predsjednika komunističke oaze u Karipskom moru Fidela Kastra.
Prvi poslije Papa
U narednih 14 godina, na velikim planetarnim takmičenjima, Olimpijskim igrama u Montrealu (1976) i Moskvi (1980), Svjetskim prvenstvima u Havani (1974), Beogradu (1978) i američkom Rinu (1986) devetnaest puta je izlazio u ring.
Devetnaest put su mu sudije nakon borbi podizale ruke, u 13 navrata poslije nokauta. Jedini poraz na najvećoj sceni doživio je od Italijana Franćeska Damijanija 1982. godine na Svjetskom šampionatu u Minhenu. I svih tih godina, uporno je odbijao da pređe u profesionalce (na Kubi profi boks je zabranjen još ranih 60-ih, nakon komunističke revolucije).
„Momak visok 196 centimetara, težak 107 kilograma, sa širokim, moćnim ramenima, dubokim grudima i dugim, mišićavim rukama“ – opisivao ga je američki magazin Sports ilustrejtid.
Gibak, a stamen, masivan, a brz, Stivenson je uz Mađara Lasla Papa i svog kubanskog nasljednika Feliksa Savona, jedini bokser u istoriji sa tri olimpijska zlata. Nadmašio bi i taj podvig samo da Kuba, poput većine ostalih komunističkih država, nije bojkotovala Olimpijske igre u Los Anđelesu 1984.
Okačio je rukavice o klin 1988, u svojoj 36. godini, neposredno prije Igara u Seulu, još jednih na kojima njegova država nije učestvovala.
„Vjerovatno sam mogao da nastavim da se borim“ – rekao je o svom povlačenju. „Ipak, sport ima različite faze. Rasteš, razvijaš se i postaneš šampion. Bio sam šampion i odlučio sam da je vrijeme za druge zadatke“.
Najsrećniji čovjek na svijetu
Po okončanju karijere, kao idol nacije, jedno vrijeme je obavljao funkcije u bokserskoj federaciji, i bio neka vrsta neformalnog ambasadora Kuba. Po mjerilima karipskog ostrva, imućan, po kriterijuma Zapada – siromašan.
U maju 2011. posjetio ga je novinar američkog internet sajta SB Nation, koji je opisao da trostruki olimpijski pobjednik živi u nemaštini.+
„Nikada nisam zažalio zbog toga što sam odbio novac“ – kazao je bez dvoumljenja Stivenson o svojoj odluci da ostane na Kubi. „Ja sam najsrećniji čovjek na svijetu.“
Teofilo Stivenson umro je 11. juna 2012. u Havani od posljedica srčanog udara.
Kubanski državni mediji prenijeli su da je „kubanska sportska porodica potrešena odlaskom jednog od najvećih svih vremena“.
Ljubav Kubanaca jača od novca
Nakon osvajanja titule u Montrealu 1976. dobio je ponudu od promotera Boba Aruma i Dona Kinga, koji su drmali profesionalnim ringom, da se bori sa velikim Muhamedom Alijem sa pojas svjetskog šampiona. Odbio je.
„Šta je pet milion dolara u poređenju sa ljubavlju osam miliona Kubanaca?“ – bilo je njegovo obrazloženje.
Sponzor izvještavanja iz Rija
Bonus video:
