Najdramatičniji primjer spone između Olimpijskih igara i (ekstremističke) politike, pored nacističke Olimpijade u Berlinu, svakako predstavlja tragedija na Ljetnjim Olimpijskim igrama 1972. godine u Minhenu, kada je grupa palestinskih terorista, pripadnika ekstremističke organizacije Crni septembar, ubila jedanaest izraelskih sportista, te je ovaj tragični događaj zasjenio olimpijska nadmetanja. Pored ovog primjera miješanja političkog ekstremizma i sporta, moguće je navesti još čitav niz događaja koji svjedoče o nemogućnosti razdvajanja politike od sadržaja Olimpijskih igara.
Krajem 1979. godine, Sovjetski Savez je izvršio invaziju na Avganistan, što je izazvalo buru negodovanja na Zapadu. Olimpijske igre u Moskvi 1980. održane su u izuzetno napetoj situaciji u međunarodnoj politici, a kao posledica sovjetske invazije na Avganistan mnoge države su odlučile da bojkotuju OI. Tadašnji američki predsjednik Džimi Karter predložio je bojkot Ljetnjih Olimpijskih igara, što su Predstavnički dom Sjedinjenih Američkih Država i Senat usvojili.
Vlada Margaret Tačer je isto tako usvojila prijedlog o bojkotu, ali britanski Nacionalni olimpijski komitet nije pružio saglasnost, tako da su takmičari iz Ujedinjenog Kraljevstva ipak učestvovali na OI u Moskvi. Tako je pitanje odlaska ili bojkota Olimpijskih igara u Moskvi postalo jedno od najvažnijih pitanja međunarodne politike te godine. Bojkot Igara podržalo je 49 zemalja, a od jačih sportskih sila, pored SAD, bile se Japan, Kanada, Zapadna Njemačka, Kenija, Turska I Norveška, te su u njihovom odsustvu na Igrama te godine najveći broj medalja osvojili takmičari iz Istočne Njemačke i Sovjetskog Saveza. Interesantan je podatak da je većina američkih profesionalnih sportista glasno protestvovala protiv Karterove odluke o bojkotu Igara, izjavljujući da su „taoci Carterove vlade.“
Naredne Ljetnje Olimpijske igre održane su u Los Anđelesu, ali je sportski spektakl i ovoga puta bio propraćen brojnim političkim i ekonomskim tenzijama. Pored toga što je Sovjetski Savez odlučio da na američki bojkot prethodnih OI odgovori istom mjerom, bojkotu se pridružilo šesnaest zemalja koje su bile saveznice SSSR-a, ali neočekivano nije I Rumunija, a takođe, ni Kina I Jugoslavija. Iz sasvim drugih razloga Igre su bojkotovali Iran, Libija i Albanija.
Bojkoti OI u Moskvi (1980) i Los Anđelesu (1984) predstavljaju najdrastičnije primjere politizacije olimpizma i njegove zlouptrebe u hladnoratovskoj borbi svjetskih sila, zbog čega se ove OI više pamte po političkoj instrumentalizaciji događaja, nego po sportskim ostvarenjima na njima.
Nakon pada Berlinskog zida i okončanja Hladnog rata, nova geopolitička stvarnost nastavlja sa preoblikovanjem Olimpijskih igara. Na Ljetnjim Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. nekadašnji Sovjetski Savez nastupa pod nazivom Zajednica Nezavisnih Država. Albanija je prvi put nakon 1972. i bojkota četiri Olimpijade učestvovala na Igrama. Pored toga, pojavljuje se niz novih zemalja, poput Estonije, Letonije i Litvanije, kao i Slovenije i Hrvatske, koje su godinu dana prije Barcelone 1992 proglasile nezavisnost. Osuda međunarodne zajednice zbog uloge SR Jugoslavije u ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini presudno je uticala da jugoslovenski sportisti, u pojedinačnim sportovima, učestvuju bez državnih obilježja, dok u ekipnim sportovima nijesu učestvovali.
Događaji koji su se odigrali tokom prethodnih nekoliko godina jasno govore da političke tenzije još uvijek predstavljaju neizbježnog pratioca olimpijskog spektakla, a naročito u razdoblju političkih i ekonomskih nestabilnosti kao što je rani XXI vijek. Rat između Rusije i Gruzije povodom Južne Osetije vođen je upravo u vrijeme održavanja Ljetnjih Olimpijskih igara u Pekingu 2008. godine, dok su Zimske Olimpijske igre u Sočiju 2014. održane u napetoj atmosferi zaoštravanja političkih odnosa između Rusije i zapadnih zemalja.
Sve ovo pokazuje da je svaki veliki međunarodni sportski događaj, a Olimpijske igre su najveći događaj te vrste, potencijalno praćen političkim skandalima, tenzijama i sukobima, a sasvim je izvjesno da će ovo i u budućnosti ostati karakteristika međunarodnih sportskih manifestacija. Novi sukobi na svjetskoj političkoj sceni u tom se smislu mogu posmatrati kao borbe političkih elita za učešće u tokovima kapitala, koji je globalizovan, a o čijoj prožetosti rječito govori savremeni Olimpizam.
Neizostavno se nameće nekoliko pitanja: da li u okvirima međunarodnog sporta, određenog neoliberalnom ideologijom, još ima mjesta za sport kao igru?
Da li se sport može osloboditi politizacije i prekomjernog, neukusnog uplitanja politike u sportka dešavanja kako na nacionalnom, tako i međunarodnom nivou?
Da li je utopija vjerovati u pobjedu politike igre nad igrom politike, u pobjedu sporta, pobjedu slobode?
Bojkoti OI u Moskvi i Los Anđelesu predstavljaju najdrastičnije primjere politizacije olimpizma.
Da li se sport može osloboditi politizacije i prekomjernog, neukusnog uplitanja politike u sportska dešavanja.
Sponzor izvještavanja iz Rija
Bonus video:
