ZAPIS O SLICI

O Van Gogovom autoportretu sa odrezanim uhom: Strašne strasti ljudske duše

Na ovom autoportretu je sve nekako sapeto; lice izraženih jagodica, unakaženi dio glave prekriven zavojem...
375 pregleda 0 komentar(a)
Van Gog, Foto: Www.ibiblio.org
Van Gog, Foto: Www.ibiblio.org
Ažurirano: 04.04.2019. 21:35h

Kada bi se koncipirala jedna izložba koju bi sačinjavali autoportreti velikih umjetnika od renesanse do modernog doba, bila bi to galerija zanimljivih stvaralačkih osobnosti.  Te bi slike, osim likovnoestetskih specifičnosti svakog od zastupljenih umjetnika, ukazivale ili otkrivale i one psihološke odnosno karakterne crte njihovih personalnosti. U nizu tih autoportreta posebno bi se izdvajao onaj Vinsenta van Goga naslovljen „Autoportret s odrezanim uhom“. Izraz koji bi u punom smislu odgovarao značenju ovoga djela je “tragično“. “Autoportret s odrezanim uhom“ je uznemirujuće platno, koje nam prikazuje nezadovoljnog i poraženog umjetnika, koji je u trenucima očaja i duševnog rastrojstva, nakon svađe sa Gogenom,  unakazio sebe odsijecajući sopstveno uho. Premda ima bizarnosti u potrebi da slikar sebe naslika nakon surovog akta samokažnjavanja, autorova dirljiva iskrenost u potrebi da sebe tako predstavi, daje slici snagu spontanosti i autentičnosti izraza.

Možemo samo zamisliti koliko bi ovo djelo izazvalo nerazumijevanja i prezira kod, na primjer klasicističke strogosti jednog Engra koji bi bio zgranut nad Van Gogovim autoportretom zbog nekorektnog crteža, sirovog i agresivnog kolorita i vulgarne neposrednosti. Međutim, ono što nadilazi klasicističku  strogost Engrovog načina slikanja, jest upravo neposredna snaga umjetničkog izraza, koju emanira Van Gogov autoportret. 

Istinska drama jedne tragične osobnosti otjelotvoruje se u jedinstvenom slikarskom izrazu. Na ovom su se platnu tragika i beznađe sami naslikali. Stoga slikarstvo u ovom slučaju, nije samo odraz očaja jedne umjetničke sudbine, nego je ujedno i snaga kojom se nadvladava beznađe i pobjeđuje bol. Van Gogovu glavu obavija bijeli bolnički zavoj koji pokriva ranu unakaženog mjesta, mjesta na kojem je ostala šupljina što vodi u tamu Vinsentove lobanje, u pomračenu svijest slikarevog bića. Promatrajući slikarevu zamotanu glavu pomišljamo kako taj bijeli zavoj ne skriva samo ranu, bezumni čin samounakazivanja, već se čini da je ta bijela tkanina na Vinsentovoj glavi i zbog toga što Van Gog više ne želi slušati svijet oko sebe. Dovoljno mu je da ga samo promatra. Znao je to činiti kao niko prije njega. Jedan drugi umjetnik, takođe duševni bolesnik, iskreni obožavatelj i branitelj tragičnog Holanđanina, Antonen Arto, u svom čuvenom djelu “Van Gog ubijeni samoubica“ navodi:  “Van Gog je bio jedna od onih priroda koje u svakoj prilici nadmoćnom pronincljivošću vide dalje, beskrajno i opasno dalje od neposredne i prividne činjenične stvarnosti... Van Gog se ustrajno predavao jednom od onih mračnih alhemijskih postupaka koji su kao tvar izabrali prirodu, a kao lonac ili kotao za taljenje ljudsko tijelo“. Nijesu samo psihološki izrazi likova na njegovim portretima i autoportretima ili uznemireni ritmovi zemlje i neba u pejzažima, boje i mirisi ubranih perunika i suncokreta na mrtvim prirodama, nego su i obični, profani predmeti - stolica, cipele, sto ili krevet izražavali osobitosti Van Gogove uznemirene duše. Čini se da su ti predmeti ujedno i simboli njegove tragičnosti, sakramentalije njegovog očaja. Možda je i svoje odrezano uho koje je odnio nekoj prostitutki na dar, mogao naslikati. Možda mu je taj odrezeni dio sopstvenog tijela mogao postati slikarskim motivom. Vjerujemo da bi taj morbidni aranžman mrtve prirode s odrezanim uhom takođe nosio onu uznemirujuću atmosferu, onu tragičnu životnost kakvu je Vinsent van Gog davao mrtvim stvarima što ih je odabirao za motive svojih kompozicija. Ta se pretpostavka temelji upravo na jačini posebnog psihološkog stanja u opštem duševnom košmaru izbezumljenog slikara, koje je uzrokovalo neobične postupke u njegovom životu i u njegovoj umjetnosti. 

Kada gledamo slike nekog umjetnika, rijetko se kad događa da odmah pomislimo i na njegov život. Tragične sudbine su imali Karavađo, Goja, Modiljani ... ali kad promatramo Van Gogova djela nameće nam se misao o njegovom životu, a neke od njegovih slika poistovjećujemo s raspoloženjem i duševnim stanjem njihovog autora. Van Gogov život i njegova umjetnost tako su isprepletene i povezane u gusto neraskidivo tkanje tragične sudbine, da čine specifičnu cjelinu, gotovo fenomen po sebi. Na ovom autoportretu, za razliku od onog sličnog, nastalog iste godine, Van Gog drži lulu u ustima. Ali to držanje lule ne odaje onaj užitak pušenja kao što to nonšalantno čini samosvjesni genije realizma, Gustav Kurbe na svom autoportretu. Van Gog čvrsto drži lulu zubima i stisnutim usnama. Dim sagorjelog duvana ne iščezava u blagim prozračnim tragovima, nego se stvrdnjava i grči polukružnim potezima žutog pigmenta. Užareni duvan u usijanoj luli, sagorijeva kao što su sagorijevale Vinsentove rasplamsale strasti. Sve je u slici usklađeno na vangogovski način. Ovdje se manifestuje ono što je slikar smatrao suštinom slikarstva koje treba da izrazi “strašne strasti ljudske duše“. Njegov pogled zelenoplavih očiju oivičenih crvenilom očnih kapaka (cijela je slika u komplementarnim odnosima boja) otkriva čudnovatu  mješavinu ravnodušnosti i rastrojenosti, izbezumljenosti i fiksacije, razočaranja i nesigurnosti, straha i beznađa... Na ovom autoportretu je sve nekako sapeto; lice izraženih jagodica, unakaženi dio glave prekriven zavojem, nabijena kapa sa grubim krznom čiji se tamnoplavi rub spušta do Vinsentovih obrva, teški, glomazni, grubo krojeni zeleni kaput, visoko zakopčan s dignutom kragnom, sve to nalikuje oklopu čija je površina uznemirena kratkim i energičnim potezima kista, što nagovještava nadolazeću nepodnošljivu unutrašnju dramu koja će se ubrzo i definitivno okončati pokušajem samoubistva, a dva dana nakon toga, 29. jula 1890. i Van Gogovom smrću.

Nastojanja da se stilski odredi Van Gogovo slikarstvo i danas izmiču konačnoj prosudbi. U kojoj je mjeri to djelo impresionističko, postimpresionističko, a koliko ekspresionstičko? Kako se njegovo slikarstvo teško podvrgava estetskim definicijama određenog stila, tako i njegova duševna poremećenost izmiče preciznoj medicinskoj dijagnozi. Možda će nam ipak za određivanje njegove umjetničke osobnosti prije pomoći medicina nego likovna teorija.

Profesor Kraus 1941. objavljuje u jednom holandskom naučnom časopisu opširnu analizu Van Gogove bolesti, upozoravajući na nemogućnost potpunog određivanja dijagnoze, pa donosi iskaz koji se čini jedino  mogućim i koji određuje Van Gogovu umjetničku i medicinsku specifičnost: “U svojoj umjetnosti ništa manje nego u svojoj bolesti on je bio individualist“. Individualizam je sigurno onaj najprikladniji termin za njegovu osobnost i u životu i u slikarstvu. Van Gogova osobna drama i tragična sudbina umjetnika oslikavaju se svom neposrednošću tragovima bolne istine, što pomiješana sa slikarskim pigmentom, tvori ovaj neobični autoportret. U njemu se dodiruju i prepliću dva osobna poraza, s početka i s kraja njegovog života, zanesenog propovjednika i razočaranog slikara.