IN MEMORIAM: MILJENKO JERGOVIĆ O SLOBODANU NOVAKU

Novakovi romani su autentična povijest epohe

Novakova četiri romana i kvaziromana, a uz njih i “Tvrdi grad”, ona neobična zbirka novela, u izdanju zagrebačke Zore iz 1961. godine, knjige su koje nas drže uz hrvatski jezik i njegovu suvremenost
52 pregleda 0 komentar(a)
Slobodan Novak (Art)
Slobodan Novak (Art)
Ažurirano: 30.07.2016. 15:38h

Umro je Slobodan Novak. Akademik Slobodan Novak, kako će izaći u našim priprostim novinčugama i na takvim istim portalčinama, a da o dalekovidnicama i ne govorimo.

Tamo će golotrbe hostese izlagati svoja ravnomjerno osunčana torza, objavljujući njegov smrtni čas, dok će im se u očima vidjeti da nemaju pojma o komu govore, i zašto govore, i što je to uopće učinio tako važno da mu je mjesto u programima komercijalnih televizija, gdje nijedan njegov roman nije spomenut nikad, i gdje za hrvatsku književnost ima mjesta tek kada umre njezin najveći, skoro i jedini do danas preživjeli pisac.

A na HTV-u? E, tamo akademika Novaka već bolje znaju, i sjećaju ga se. Ali od njihovog je sjećanja bolje nesjećanje. Oni ga, naime, pamte po tome što im je, vjeruju, bio politički istomišljenik, dok o njegovim romanima znaju ono što piše na mjesnoj wikipediji ili što su čuli od drugih svojih političkih istomišljenika, koji su se o Novakovu književnom djelu također obavijestili preko svojih istomišljenika.

Nemoguća rasprava

U javnom i građanskom smislu bio je mrzovoljan čovjek, jakih svjetonazorskih uvjerenja. Takve su trebali i s jedne i s druge strane rova. Jedni da se njime posluže kao zastavom. Drugi da ga učine krpom. Takvo je bilo vrijeme, a onda je postalo još mnogo gore. Iako, u određenom smislu, bolje. Nije više bilo rata, niti je više bilo drugih, ali se jezik sveo na kletvu i psovku. Tako se govorilo i o Slobodanu Novaku: kletvom i psovkom. Uz onu hinjsku i snishodljivu opasku da pisca valja odijeliti od njegova djela. Ili bi ga se uzveličalo, sve uz podsjećanja na druženja s njim i intervjue, na njegovu otvorenost i tolerantnost. Sve ne bi li se tako parazitiralo na njegovome javnom značaju, ne bi li se po prašnjavom putu kupio sitniš koji mu ispada iz šupljih džepova.

Nastojao sam šutjeti o javnoj i građanskoj osobi Slobodana Novaka. Razlog je bio važan i neotklonjiv: kao romanopisac i novelist, kao pisac hrvatskoga jezika, bio je toliko veći i važniji od onog što je bio kao građanin, što je govorio u svojim intervjuima i pisao u svojim novinskim tekstovima, da ovo drugo naprosto ne bi moglo doći na red. Na kraju, već dugo su mi teško na želudac padali oni mjesni pisci, pače istaknuti lokalni prozaisti, pjesnički klasici i akademici, koji su kolumnizirali na temu Novakova moralnoga i društveno-političkog lika. Način na koji su oni to radili činio je nemogućom svaku raspravu o Novakovu paradoksu.

Osim toga, oni isti bavili su se i mojom javnom i književnom likvidacijom, bacali su me sa svojih pendžera, uz vrlo opasne potvore, sve me preporučujući svojim tobožnjim političkim protivnicima za odstrel - to je, doista, hrvatska specifičnost: ljevičari koji desničarima za manjak patriotizma denunciraju one koji im se ne svide - tako bi mi bedasto bilo da se oko Novaka nađem na njihovoj strani.

Općenito, bilo bi bedasto da se oko njega nađem na bilo čijoj strani. Sâm sam čitao njegove romane, pa što će mi onda neko društvo za zauzimanje stavova? Osim što ga nisu čitali, nemaju baš ni nekoga dara za čitanje.

Četiri romana

Ali čemu sad ovaj svadljiv ton u priči o njegovoj smrti?

Ne znam, možda i zato što mi se čini da bi sentimentalni ton, pun posmrtnih počasti i pogrebnog tajanstva dok đonovi tonu u vlažnu ilovaču, bio nepriličan u slučaju ovoga pisca.

“Izgubljeni zavičaj”, “Mirisi, zlato i tamjan”, “Izvanbrodski dnevnik” - u onom famoznom izdanju Teke, čitan u Sarajevu ljeta pred rat, i na kraju “Pristajanje”, roman koji je najavio kao posljednji svoj, i štampao ga 2005, kad je već prevalio osamdesetu, to su knjige koje stoje na onom dijelu police gdje su naslovi i svesci koji se čitaju ispočetka, kad god nema ničega novog, ili još bolje i češće, kad god se dogodi ono u glavi što čitatelja priječi da čita išta drugo osim ono što je dobro, tačno i cijelo, išta što je genijalno.

Novakova četiri romana i kvaziromana, a uz njih i “Tvrdi grad”, ona neobična zbirka novela, u izdanju zagrebačke Zore iz 1961. godine, knjige su koje nas drže uz hrvatski jezik i njegovu suvremenost, ali i uz jedno vrijeme, ono kojim je Novak bio do kraja opsjednut u svojoj prozi, uz pedesete, šezdesete i sedamdesete godine prošloga stoljeća. On je, uz Ranka Marinkovića, pisac jedne epohe, kojoj su njegovi romani jedina autentična i tačna povijest.

Bjeline teksta

Ali to je, možda, i manje važno. Ono što je važnije i svakako začudnije u atmosferi je njegove proze. Po tome usporediv je samo s Vladanom Desnicom. 

Spavaće sobe njegovih kamenih kuća, umiraonice besmrtnih baba, portuni, kalete, prolaze među kućama, trajekti za otoke, izmjene godišnjih doba, zuj ljeta, sve je kod njega bilo u zvuku, boji i mirisu tačno, a da se zvuk, boja i miris nisu trebali opisati ni imenovati.

Ako ste čitali Slobodana Novaka - a ne lažite ako niste - ako ste ga čitali mnogo puta, pokušajte prepričati njegovu priču, ili po sjećanju ponoviti njegov opis, i naći ćete se pred čudom njegove, a onda i vlastite imaginacije: ono čega se sjećate iz Novakovih romana, toga tamo uopće nema. Ili, bolje rečeno, ima ali nije izgovoreno. Neizgovoreni pasaži, bjeline u njegovu tekstu, sugestivniji su od koječega drugog napisanog. Magija te proze u njenoj je apsolutnoj sugestivnosti, u načinu koji je neponovljiv.

Najbliži su mi bili “Mirisi, zlato i tamjan”. Pa je došlo ljeto “Izvanbrodskog dnevnika”, koje će potrajati sljedećih pet-šest godina, ustvari sve do kraja rata. “Izgubljeni zavičaj” jednom sam poslije čitao u istom, dugom dahu s Kišovom “Baštom, pepeo” i “Ranim jadima”. Reminiscencija, sjećanje, nostalgija, važne su i opsjedajuće teme obojice pisaca. Razlikuju se u biografijama, ali jednako su opori u svojim nostalgijama. Bolno otekle žlijezde zaušnjaka, takva su istinska djetinjstva. I strah, mnogo stvarnoga i pripisanog straha.

A onda je 2005. došlo “Pristajanje”. Euforično sam pisao o toj knjizi, još jednom u nizu najboljih romana Slobodana Novaka, i samo sam na jednom mjestu, sasvim iz stilskih razloga, načinio opoziciju između Novakova književnog i građanskog lika. Bijesno mi je, uvredama uzvratio, osporivši mi, uglavnom, svako pravo, osim, eventualno, onoga da i dalje dišem, i svaku egzistentnost, osim one, eventualno, da i dalje pripadam svijetu zajedničke faune.

Naravno, nije mi moglo biti drago - prvenstveno što u tom času takvo što nisam očekivao: ipak sam ga hvalio, divio mu se.

Ali niti sam branio svoja prava, niti sam se založio za vlastitu ljudskost - to se ne radi, o ljudskosti se govori samo na primjeru drugoga, braniti svoju ljudskost isto je što i zagledati se, i to bez zrcala, u vlastita leđa - samo sam još jednom ponovio da je Slobodan Novak za mene književni genij. A za ovo drugo me nije briga.

I to nije nekakav hinjeni izraz velikodušnosti ni širine. Ni prema kome ne bi trebao biti tako velikodušan da ga puštaš da te vrijeđa i tretira kao psa, uličnog psa koji je greškom dolutao preko državne granice.

Veličina pisca

Ali kada bih Slobodanu Novaku išta zamjerio, i kada ne bih imao razumijevanja za njegovo građansko postupanje prema svakome, pa onda i prema meni, učinio bih grdnu štetu sebi, jer bih podigao zid od neprobojnog stakla između sebe i onih važnih knjiga koje čitam kad god mogu čitati samo nešto što je genijalno. A događalo mi se, nije da i to nije, da me pisci odaleče od svojih knjiga. Novaku to nisam mogao dopustiti. Ili bolje rečeno: sebi to nisam mogao dopustiti.

Književnost na kraju i na početku pripada onima koji čitaju. S njome je tako u globalnom i u partikularnom smislu. Slobodan Novak pisac je onih koji danas čitaju njegove romane i novele.

Je li mu do toga bilo stalo? Nisam siguran. Ne vjerujem da je dumao nad svojom posmrtnom slavom i da se zanosio (književnim) životom poslije života. Takvo što ne tiče se samo veličine pisca.

Važnija je, vjerojatno, veličina književnosti. One mjesne, nacionalne. A s njome danas Slobodan Novak ne stoji dobro. Mrtvi se čitatelji ne broje. Samo živi.

Preporučujemo za Vas