Kao jedan od najizvođenijih srpskih kompozitora, Isidora Žebeljan predstavila je svoje stvaralaštvo na ovogodišnjem KotorArtu u crkvi Sv. Duha. Pažnju međunarodne javnosti autorka je privukla operom “Zora D”, nakon čega je počela da dobija porudžbine institucija i muzičkih festivala u svijetu, kao što su Venecijansko bijenale, Festival u Bregencu, Dženezis fondacija iz Londona, Univerzitet u Kentu, Opera iz Gelzenkirhena. Komponovala je za brojne ansamble kao što su Bečki simfoničari, The Academy of St. Martin in the Fields, Gudački kvartet Brodski, Oktet Berlinske filharmonije, Holandski kamerni hor, a njena djela izvode se po Evropi, Izraelu, Dalekom istoku i u Americi. Godine 2006. izabrana je za člana Srpske akademije nauka i umetnosti, a 2012. za člana Svjetske akademije umjetnosti i nauka. Na Don Brankovim danima muzike orkestar je izveo kompozitorkina djela kao što su “Čudo u Šarganu”, “Leons i Lena”, “Umbra”, “Ej, dušo”, “Tri kozja uveta”, “Mišolovka”, “Suze su OK” i dr.
Ovog ljeta, veoma ste aktuelni u Crnoj Gori. Pored učešća na KotorArtu, predstavili ste se i operom “Dve glave i devojka” u Budvi i Herceg Novom. Izvođenje ovog djela krenulo je iz Subotice. Kako je publika primila operu?
Publika je veoma dobro reagovala na predstavu: smijala se, komentarisala, aplaudirala. Za mene nema ništa uzbudljivije od ovako žive reakcije publike. Ona potvrđuje i ushićuje smisao komponovanja.
Crnogorska javnost je posebno zainteresovana za operu zbog učešnja Ramba Amadeusa. Zašto ste odlučili da u operu uvedete neoperski glas? Da li se na taj način, upotrebom naturalizovanih glasova, opera približava prosječnom čovjeku, tj. izmješta iz „elitnog“ okruženja koje joj je do 20. vijeka isključivo pripadalo?
Rambo Amadeus u operi ne pjeva. On igra ulogu nijemog Proroka. Opera je opera, između ostalog i zbog operskih glasova, a mjuzikl je žanr u kojem se pjeva prirodnim glasovima. Nikada nijesam bila pristalica približavanja umjetnosti bilo kome. To je zato što vjerujem, a za to imam i dokaze, da svaka dobra umjetnost djeluje na sve ljude otvorenog srca. To dalje znači da istinska umjetnost nema nikakav problem u dejstvu na publiku, pod uslovom da je publika bez predrasuda. Daću vam jedan svjež primjer sa izvođenja naše predstave na trgu u Budvi. Pošto je izvođenje bilo zamišljeno tako da nema posebnog prostora niti sedišta za publiku, svi prolaznici i gosti okolnih kafića i restorana bili su dobrodošli kao publika. Među prolaznicima koji su ostali da slušaju operu do kraja zateklo se i nekoliko mladića romske nacionalnosti, među čijim precima najvjerovatnije nije bilo nikoga ko je ikada slušao operu. Mladići su, primijetivši scenu i muziku, stali kao ukopani i otvorenih usta pratili predstavu do kraja. Ovde se dogodilo da se ljubav iz predstave prelila na otvorena srca ovih mladića. Kao u Fickaraldu.
Na KotorArtu su izvedena u najvećoj mjeri Vaša scenska djela. Da li se može reći da je scenska muzika, u najširem poimanju, omiljeno polje Vašeg kompozitorskog djelovanja?
Na koncertu u Kotoru izvedene su većinom koncertantne svite iz mojih muzika pisanih za pozorište. Tačno je da sam puno pisala scenskih djela, što operskih, što pozorišne ili filmske muzike. Ali ne bih mogla da potvrdim da je to omiljeno polje mog rada. Prije bih rekla da su mi sva muzička polja omiljena, pod uslovom da se ravnomjerno smjenjuju. Recimo opera, pa orkestarska muzika, pa kamerna, pa pozorišna, pa solistička itd. Zapravo, volim muziku u svakom obliku.
Svi festivali doprinose razvoju kulture i kulturnog turizma. U čemu prepoznajete značaj festivalаa umjetničke muzike? Ko tu najviše dobija, a ko gubi?
Svaki dobar festival, uključujući i dobar festival umjetničke muzike, jeste fantastična mogućnost da se u jednom periodu i na jednom mjestu dožive sasvim posebni umjetnički događaji. Sakupiti izvrsne umjetnike je, u organizacionom smislu, možda lakše izvodljivo na festivalu nego u okviru obične sezone, jer je za festival nešto jednostavnije skupiti novac - prosto rečeno, festivali su vidljiviji, a samim tim i atraktiviniji za sponzore. Ali najvažnije je da festivali jesu slavlja, radosne proslave umjetnosti, nadahnuća i samog Duha. Na festivalima se uvijek stvori dobra energija, koja se u slapovima preliva na publiku i zato festivale treba negovati, čuvati i ponositi se njima. Jedan od takvih, izuzetnih festivala je i KotorArt.
Pored toga što djelujete kao stvaralac, bavite se pedagoškim radom na Univerzitetu, a takođe ste i akademik u SANU. Kako doživljavate zvanje akademika, odnosno u čemu sagledavate ličnu i profesionalnu odgovornost ove titule?
Odgovornost je uvijek ista, bez obzira na titulu. Ona je naš odgovor na postojanje Drugog, prihvatanje njegove egzistencije koja je u sadejstvu sa našom, to je život u zajednici, komunikacija zbog koje postajemo Ličnost. Zbog Drugih nam je darovana odgovornost i ona je suština postojanja - nije posljedica funkcije, niti institucionalnog djelovanja, ona je naše sporazumijevanje sa Drugim, naš ljubavlju osnažen odgovor bližnjem koji se odvija pred Bogom. Ali taj odgovor nema oporost prinude, dužnosti ili potčinjenosti, već jedino teži uvećanju ljubavi, uvećanju Boga, teži svetosti, kao totalnoj stvarnosti i istinskom bitisanju.
Buduće umjetnike usmjerili smo da se bave kvazi-kič naukom
Bavite se pedagoškim radom na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu, kao profesorka kompozicije. Kakve savjete dajete mladim kompozitorima u vezi sa njihovim osamostaljivanjem i ostvarivanjem u profesiji?
Da budu istiniti i iskreni u svemu što rade, da se raduju međusobnim uspjesima, da poštuju jedni druge, da pomažu jedni drugima, da se vole, da njeguju ljubav i radost za umjetnost i zbog nje, da u svakoj situaciji budu dobri ljudi (ovo je ipak najvažnije od svega).
Usklađujući programe sa bolonjskim procesom, Fakultet muzičke umetnosti je razradio i treći stepen visokog obrazovanja u raznim umjetničkim, odnosno izvođačkim disciplinama. Kakve su realne potrebe u državi i profesiji za sve većim brojem doktora klavira, kompozicije, solo pjevanja, jer kvote su velike a i broj doktora i doktoranata je sve veći?
To je jedan od najvećih propusta koji je napravljen u okviru tzv. bolonjskih reformi – umjesto da imamo majstorske umjetničke škole, u kojima će umjetnici usavršavati svoja masjtorska znanja i veštine, mi smo buduće umjetnike usmjerili da se bave kvazi-kič naukom, i zato onda nije ni čudo što je gotovo jedini smisao takvog doktoriranja – ispunjavanje forme. Ipak, sve na ovom svetu je, hvala Bogu, u vječitoj promjeni.
Akademici po partijskom ključu
Prije godinu dana javno ste govorili o političkim uticajima u SANU. Da li je neophodno da ova najviša naučna institucija bude depolitizovana, to jest da li je moguće da njeni članovi budu izvan dnevnopolitičkih događaja (naravno ne i da budu nužno apolitični)?
Nije problem u tome da li su njeni članovi, pojedinačno, aktivni u dnevnopolitičkim događajima ili su potpuno van njih - uostalom, to je institucija koju sačinjavaju izuzetni pojedinci i bilo bi potpuno blesavo očekivati da se akademici, po principu konsenzusa, međusobno slažu u bilo kom stavu, a naročito političkom.
Problem nastaje onda kada se na aktivnosti SANU reflektuju dnevnopolitički trendovi, a ne kvalitet. Dakle, na primjer, problem je ako se u SANU biraju simpatizeri SNS-a ili DS-a itd., kao da je to osnovni kriterijum, tj. da se u određenom političkom trenutku za akademike biraju ljudi koji imaju poželjnu političku i ideološku podobnost, a ne djelo iza sebe.
Bonus video:
