BARSKI LJETOPIS

Književno veče Zuvdije Hodžića u Baru

Prva književna radionica, kazao je, bila mu je očeva radnja u kojoj su se okupljali mještani i gorštaci
0 komentar(a)
Zuvdija Hodžić, Barski ljetopis, Foto: Radomir Petrić
Zuvdija Hodžić, Barski ljetopis, Foto: Radomir Petrić
Ažurirano: 25.07.2016. 14:22h

Na platou Dvorca kralja Nikole, XXIX Barski ljetopis priredio je autorsko veče akademiku Zuvdiji Hodžiću, poznatom crnogorskom književniku, publicisti i slikaru. Moderator večeri, književni kritičar, publicista i urednik rubrike za kulturu “Pobjede” Vlatko Simunović rekao je da je Hodžić uvažen i poštovan čovjek, i jedan od najvažnijih crnogorskih proznih pisaca druge polovine XX vijeka. On je Hodžića predstavio i kao vrsnog sportistu, nekadašnjeg golmana FK Ivangrad, a potom i nosioca crnog pojasa peti dan u džudou. Simunovićev prikaz Hodžićevog životopisa, od najraniijih dana u rodnom Gusinju koje mu je tokom cijele stvaralačke karijere neiscrpno vrelo insipracije, do pune afirmacije na više polja u Titogradu/Podgorici, književnik je dopunjavao brojnim dosjetkama koje su izazivale smijeh i aplauz e brojne publike. "Gusinje danas svi doživljavaju kao malu varošicu, a nekada je bilo čvorište trgovačkih puteva i karavana iz Peći, Novog Pazara, Dubovnika, Kotora, Bara, Ulcinja… Imalo je 150 radnji, četiri hana, 27 kafedžinica, imalo je i Ali-pašu gusinjskog. Zbog njega zamalo 1878. nije izbio svjetski sukob, kada su odbili da nakon Berlinskog kongresa uđu u Crnu Goru, na račun čega je Crna Gora dobila Bar i Ulcinj. Eto, zbog tvrdoglavih Gusinjana, vi ste ovdje prosperirali", našalio se Hodžić.

Prva književna radionica, kazao je, bila mu je očeva radnja u kojoj su se okupljali mještani i gorštaci, čije je priče kao dječak slušao i pamtio, a potom u izmijenjenoj formi prenosio na stranice svojih priča. Gdje su bila dobra djela, ostavljao je prava imena, gdje je bio loših, mijenjao je i pisao da su akteri došli sa strane… "Ljudi iz Gusinja su bili trgovci, stalno u pokretu i u prilici da porede svoj kraj sa drugima, otuda ovdje nema epskih pjesama kao u Plavu koji je udaljen samo devet kilometara. Gusinjani su bili putnici, morali su imati kolektivne pjesme, lirske, koje se zajedno pjevaju i ne vrijeđaju nikoga", rekao je Hodžić.

Zato što je prvi pisao o nasilnom pokrštavanju muslimana u ovom kraju 1910, došao je na udar prvo svojih kolega, no, na tome im ne zamjera, pripisuje to njihovom neznanju “jer je kod nas bilo mnoge skrivenih strana istorije, prvi ja nisam ništa znao o Božićnom ustanku”. "Književnost nije istorija, ona je istorija i mnogo više preko toga, ono što bi moglo da bude, ono što je možda i bilo, a istorija je samo ono što je bilo. Gusinje mi je kao malo mjesto omogućilo da sagledam kroz njega odlično cijeli svijet, jer se tu jasno vidi ko je dobar, a ko je loš. Ja sad što više lažem, sve mi više vjeruju", opet se našalio Hodžić.

Uvodničarka večeri, urednica književnog segmenta Ljetopisa Mila Čordašević, predstavila je Hodžića kao autora nekoliko knjiga poezije, pripovjedaka i romana od kojih su najznačajniji „Davidova zvijezda“ i „Gusinjska godina“, kao i knjige reportaža i putopisa „Jedan dan života“. "Jedan je od osnivača „Almanaha“ a na književnoj sceni je prisutan od 70-tih godina XX vijeka. Pjesme i priče su mu prevedene na mnoge strane jezike i zastupljene u antologijama kod nas i inostranstvu. Uspješan je crtač, grafičar i ilustrator, objavio je dvije knjige zapisa i crteža. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Živi u Podgorici i redovan je član DANU od 2004.", istakla je Čordašević.

Život bez posla

"Najbolje sam živio kad sam početkom devedesetih ostao bez posla. Zahvaljujući brojnim dobrim ljudima, bolje sam živio tada nego Kundera koji je u istoj situaciji morao da kreči prozore, a ja nisam.

Ujutro zazvoni zvono, na vratima kesa sa 200 dolara - od Danijela Vinceka, Vinka Maljaja, Frana Ljuljđuraja... mnogo ljudi je pomoglo, a tek moji zemljaci", evocirao je Hodžić.