Povod za razgovor sa Bosiljkom Pušić su dvije knjige: roman “Balada o Itani” (JP Kulturni centar Bar, 2016) i knjiga sjećanja “Hvatač snova ili nekad bilo u Herceg Novom, OKF, 2015).
Vi ste nedavno objavili najnoviji roman naslovljen „Balada o Itani“. Možete li nam reći nešto podrobnije zašto se roman tako zove?
Vi znate da se terminom balada, prema teoriji književnosti, označavaju lirsko-epska djela sa tužnim završetkom. A ovaj roman je upravo takav: tužna epska istinita priča sa lirskim elementima. Svako poglavlje romana započinje mojim stihovima koji su uvod u ono o čemu će to poglavlje govoriti.
To je neka vrsta prologa kakve su imale antičke drame.
A Itana, kakvo je to neobično ime?
To je staro crnogorsko ime i u ovom slučaju ime autentične osobe - Itane od Velestova koja udajom za Radovana Stevovića odlazi u Kobilji Do.
Da li su svi likovi u romanu autentični?
Nijesu. Polovina likova je autentična a drugu polovinu sam domaštala. Bilo mi je potrebno da štivo o Itani postane živo, da junaci u njemu dišu, da se raduju i tuguju, da plaču i da se smiju - jednom rječju da budu uvjerljivi, živi i da događaji budu isprepletani sukobima kako bi radnja dobila na tenziji.
Otkuda vama podaci o Radovanu Stevoviću i Itani?
Kada je dr Sofija Kalezić - Đuričković došla u moju kuću sa namjerom da prikupi podatke o meni za svoju naučnu knjigu o ženama piscima u Crnoj Gori počela je priča i o njenom đedu Radovanu Stevoviću koja se nadovezala na moje objašnjenje o čemu govori moj roman „Stimadur“. Ispostavilo se vrlo brzo da se moj život sa životom njene babe Itane dodiruje. I njen i moj muž su bili hapšeni po Ibeu. Doduše ja sam u to vrijeme imala samo 12 godina i igrala se još uvijek lutkama. Do moje porodice je stizao tamni eho „informbiro, informbiro“ čije značenje nam nije bilo poznato, ali smo shvatali da je to nešto vrlo opasno pošto su pohapšeni neki maturanti, profesori i direktorka gimnazije u Jagodini. Itani je i sin, gimnazijalac, bio uhapšen i umro je u zatvorskoj bolnici na pragu svoje mladosti.
Ja sam u tekstu „Nešto kao uvod“, na početku romana, napisala da sam istinitu priču o Itani i njenoj patnji za rano preminulim sinom, Miloradom, opisala iz želje da tog mladića vratim u život makar i na taj način.
I na dan promocije knjige u Baru, 28. juna ove godine, dogodilo se nešto veoma čudno. Na kraju književne večeri prilazili su posjetioci da im kupljeni roman potpišem. Jedna žena je stidljivo oklijevala dopuštajući drugima da je preteknu. Kada je najzad ostala sama i pružila knjigu na potpis šapnula mi je: “Meni je danas rođendan!”
“Čestitam! Napisaću vam na knjizi čestitku.”
A onda je prošaptala još tiše.
“Rodila sam se istoga dana kada je umro Milorad.”
Protrnula sam i zanijemila. Zar je moguće da se podudario datum prve promocije moje knjige koja ima nemjeru da „vrati u život“ Milorada sa datumom njegove smrti?!!
Da li ste se za pisanje romana služili samo usmenim kazivanjem Sofije Kalezić?
U velikom dijelu da. Kada sam napisala osamdesetak strana svoje knjige, sukcesivno ih šaljući na uvid Sofiji Kalezić da ne bih u nečem važnom omanula, ona se prisjetila da je njen đed ostavio rukopis životopisa svoje žene i svoga otkucan na pisaćoj mašini a pod naslovom „Biografija jedne žene“. Tada sam sačekala da ona taj đedov rukopis kompjuterski sredi i da mi ga pošalje kako bi moja priča imala armaturu i jasne koordinate između kojih bi bilo logično, jasno i uvjerljivo moje spisateljsko kretanje.
Kada sam dobila taj rukopis shvatila sam da se razlikuje u hrološkom redu kazivanja od Sofijine priče pa me je koštalo mnogo truda i neprospavanih noći da svoj rukopis prilagodim autentičnoj priči Radovana Stevovića. Onda je Sofija Kalezić građu, koju je sredila, objavila pod istim naslovom koji joj je dao njen đed, Radovan Stevović, a moja knjiga je ostala nedovršena više mjeseci pošto me je u radu presjekla smrt moga supruga. Tek poslije više mjeseci mogla sam da se vratim pisanju i dovršim započeti roman o Itani.
I tako sada postoje dvije knjige o Itani.
Književnik, filozof i esteta, Borislav Jovanović, je u recenziji za vaš roman rekao da je on palimpsest.
Da. Nijesam znala šta taj izraz znači i uplašila sam se da označava neku vrstu plagijata. Ali kada sam objašnjenje našla na internetu veoma sam se obradovala jer je to bio veliki kompliment za mene pošto označava pergament sa koga je izbrisan prethodni tekst i napisan novi.
Da li tako nešto postoji u cjelokupnoj literaturi svijeta da je neko pisao knjigu prema već napisanoj?
Postoji. I to baš kod nas. Kaluđer Domentijan je napisao biografiju o svetom Savi a Teodosije ju je prepravio tako da je Jovan Skerlić, mnogo vjekova kasnije, zaključio proučivši ih „da ni kamen na kamenu nije ostao isti“.
Vi ste prošle godine objavili jednu dragocjenu knjigu o istaknutim ljudima koji su nekada boravili u Herceg-Novom?
Da. Knjiga se zove „Hvatač snova“. Osam godina je ona „čučala“ u kompjuteru jer sam oklijevala da je objavim pošto sam pišući o Ćopiću, Andriću, Laliću i ostalima pisala i o sebi, o tome kako sam njih doživjela i šta su mi značili. Bojala sam se da je objavim da ne bi ispalo kako se samohvališem. Pa iako nije promovisana, čak ni u ovom gradu, sretaju me ljudi i hvale knjigu a meni je i to dovoljno. Ako knjiga ima bar jednog oduševljenog čitaoca ona je ispunila svoju misiju.
Zar ne mislite da su čitaoci prikraćeni za jednu kvalitetnu knjigu ako im se na nju ne ukaže bar kroz neki intervju sa autorom a naročito preko promocija?
Svakako da ostaju prikraćeni za informaciju koja bi ih dovela do dobre knjige, ali nije moje da jurim novinare niti je moje da moljakam arbitre u kulturi da mi organizuju promocije. Ja stojim iza svojih knjiga makar one bile „pod koritom“ kao Pepeljuga. Najbitnije mi je da budu objavljene. A poslije? Važnije mi je mišljenje onih rijetkih čitalaca, koji znaju šta je šta, još draže kada dolazi i od potpuno nepoznatih ljudi, telefonom ili mejlom, nego aplauzi u holovima i salama od onih koji čak nijesu knjigu ni vidjeli a kamoli je pročitali.
Pišete li sada što?
Upravo sam započela novi roman.
Može li se znati o čemu je i kada će biti gotov?
Ne volim da pričam o knjizi na kojoj radim. Neka bude tajna o čemu je. A kada će biti gotov - ne mogu da znam. Zavisiće od moje psihičke kondicije.
Poezija, romani i slikanje
Bosiljka Pušić, doajenka crnogorske književne scene u toku više od četiri decenije književnog rada napisala je osam zbirki poezije, četiri zbirke pripovijedaka, devet knjiga za djecu i devet romana.
Rođena je u Ćupriji, 1936. U Jagodini je završila gimnaziju, a studije književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu.
Udajom se seli u Herceg Novi gdje je radila kao profesor književnosti u srednjoj školi.
Susreti i druženja sa znamenitim ljudima; književnicima i slikarima su imali veliki uticaj na njen književni put. Na podstrek velikog estetičara i književnog kritičara Branka Lazarevića počinje da piše poeziju koju objavljuje u mnogim tadašnjim književnim časopisima.
Po odlasku u penziju Bosiljka Pušić počinje i da slika. Do sada je imala 15 samostalnih izložbi, tridesetak grupnih i izlagala na tri međunarodne žirirane izložbe. Bila je učesnik više likovnih kolonija. Bosiljka Pušić je dobitnica brojnih književnih nagrada među kojima su i Zmajeva počasna nagrada za 2003. godinu, te nagrada „Živojin Pavlović“. Živi u Herceg Novom.
Bonus video:
