"BEZ SUVIŠNIH RIJEČI"

O djelu Sretena Asanovića: Minimumom se postiže maksimum

Njegove priče provociraju priču o priči. Tematski različite, one imaju nešto zajedničko - koherentnu strukturu, jednostavnost kazivanja i fabule, bogatui metaforičnost, vješto uvođenje čitaoca u radnju i njegovo još vještije vodjenje i zavodjenje do pred sam kraj
564 pregleda 0 komentar(a)
sreten asanović, Foto: Luka Zeković
sreten asanović, Foto: Luka Zeković
Ažurirano: 16.07.2016. 16:10h

Znajući da „život nije što i poljem proći“, mudri Ivo Andrić zapisao je da bi svakom ko ga proživi, trebalo dodijeliti medalju. Sreten Asanović zna šta je život i kako valja živjeti ako se hoće u priču, u pamćenje, ako se hoće lijepa smrt. Neobičnom sintagmom lijepa smrt kojom je naslovio i svoju najbolju knjigu, Asanović je u duhu crnogorske tradicije iskazao stav da se i smrt mora zaslužiti - životom, kakvim se u Crnoj Gori i živjelo.

U duhu tog etičkog stava je i njegovo književno djelo, nastalo u Crnoj Gori i o Crnoj Gori, zapravo o njenom čovjeku. U ambijentu omeđenom brdima kao suhozidinama, u prostoru nad kojim nemilosrdno gori sunce, na pustom Ćemovskom kamipolju, u kršu i bezvodici, Asanovićevi junaci i likovi žive i traju specifičnim životom, povezani, bolje reći u sukobu s prirodom i okolinom, svedeni na ono što jesu, izvedeni na vidjelo, dovedeni u situaciju da moraju pokazati svoju mračnu ili onu drugu, u svakom slučaju - ljudsku stranu. Sve se urotilo protiv čovjeka - vrijeme i nevrijeme, ratovi, glad, ispucala zemlja, nebo, jata skakavaca što pustoše i sjeme pod skorelom zemljom. Ali se čovjek ne predaje - zato što je čovjek i zna da se mora biti čovjek. Ne žali se na sudbinu ali se i ne miri sa njom, bori se, prkosi, uspravlja, pogotovo kad je suočen sa smrću, a to je i najčešće, kad zna da se ne smije poniziti, obrukati pred svojima i još više - pred drugima, na kraju - i pred sobom.

“Svijet mojih junaka je jug Crne Gore - piše Sreten Asanović - gdje su se na malom prostoru zgusnule neke osobenosti koje svojom jednostavnošću, ogoljenošću, predstavljaju sintezu golog krša, sunca i suve ravnice. Taj ambijent je stvoren za umjetnički transpoziciju, jer je čovjek toga kraja upućen već od ranog djetinjstva da se nosi sa zlom koje ga čvrsne i ljepotom koja prijeti da ubije. Čovjekov senzibilet se tu oštri ne samo u uslovima surovog života već i u komunikaciji sa prirodom, sa teškom jarom kad gore nebo i zemlja, jer je sunce preblizu a zvijezde predaleko. Stare civilizacije, koje su nekad ovdje postojale, kao da nijesu zatrpane zemljom, već su spržene suncem i jedino gdjekoji bedem, a najčešće kamen u listri neke kuće, svjedoče o vremenima koja su prošla i koja je mogao da nadživi samo čovjek zahvaljujući svom pamćenju i upućenosti na sebe samoga.“

U ime tog čovjeka govori pisac, govori Sreten Asanović, duboko poznajući psihologiju i mentalitet čovjeka ovog podneblja, sugestivno dočaravajući atmosferu u kojoj su se “zatekli“ njegovi stvarni i literarni junaci i likovi. Asanović ne premišlja, rečenicama svedenim na najmanju mjeru, svoje junake izvodi na čistac, pokazuje, kazuje i prezentuje umjetničku istinu o čovjeku.

Zato njegovi junaci, ma koliko bili prepoznatljivi kao naši - nose univerzalno značenje, postaju metafora ljudskog ponašanja u egzistencijalno specifičnim siutacijama. Iako nasljednik crnogorske tradicije, Asanović u njenu književnost ulazi kao pisac bez prethodnika i uzora. On je prvi pisac kratke, moderne priče, prvi, najbolji i najdosljedniji “poštovalac“ ove književne forme. Za preko pedeset godina stvaralaštva, neprestano je objavljivao knjige kratkih priča i samo jedan roman - “Putnik“. U toj književnoj formi izrastao je u vrhunskog majstora na bivšem jugoslovenskom prostoru. Mikroskopski fokusirajući pažnju na odabrani motiv, Asanović umije da u “kapljici vidi svijet“, da meastralno, takoreći jednim potezom, da cjelovitu sliku čovjeka u jednom za njega karakterističnom prelomnom trenutku. Kratke i svedene na osnovnu strukturu, Asanovićeve priče izazivaju čitaoca da im se ponovo vraća i da o njima i povodom njih, razmišlja, otkriva njihovu dubinu i višeslojnost.

Njegove priče provociraju priču o priči. Tematski različite, one imaju nešto zajedničko - koherentnu strukturu, jednostavnost kazivanja i fabule, bogatui metaforičnost, vješto uvođenje čitaoca u radnju i njegovo još vještije vodjenje i zavodjenje do pred sam kraj - kad ga iznenadi epilogom kojim, efektno završavajući priču, zapravo je otvara za dublja promišljanja i preispitivanja i svojih i tudjih postupaka. Životna epizoda postaje život. Minimumom se postiže maksimum.

Nema u Asanovićevim pričama suvišne riječi, još manje one koja bi nedostajala. Asanović remeti tradicionalne pojmove i shvatanja o književnoj vrsti zvanoj kratka priča. Smanjujući joj formu i obim, postiže suprotno, proširuje njene sadržinske mogućnosti i značenja. A to mogu samo veliki majstori i umjetnici.

Čitalac, kritičar pogotovu, uvijek je u dilemi koju od priča da izdvoji i njome potvrdi ocjenu o njihovom visokom umjetničkom dometu. Da li da uzme prvu na koju naiđe?

Takav je i njegov roman “Putnik“ - priča ili priče o svjetskom čovjeku Božu Tomoviću, zanimljivo - djelo i zbog iskoraka njegovog autora iz književnog roda kojim je suvereno vladao, metode kojom je životnu gradju transponovao u literarnu, kao i zbog ambijentalnog i tematskog osvajanja novih prostora, prelaska iz mikrokosmosa u makrokosmos.

Autor priča koje su u stvari romani u malom ili mali romani, uspio je da stvori i pravi roman, jedinstven u crnogorskoj književnosti. Sastavljen od četrdesetak posebnih priča, poglavlja koja ničim ne remete njegovu osnovnu funkciju i fabulu ostvarenu čistom realističkom metodom - Asanovićev „Putnik“ što je svojevrsni paradoks, ima jednostavniju, spontaniju i tečniju priču nego što je ima u većini svojih pripovijetki. Arhaiziranim stilom i leksikom Asanović postiže modernost, a Božovim govorom na lješkopoljski način, s greškama u padežima i s mjerom ubačenim romanizmima, maestralno sjenči i slika Božov psihološki lik, neprestano zadržavajući blago-ironični kontetst...

Evo šta je o svom spisateljkom kredu kaže Asanović:

“Zapisujem svoje vrijeme, pokušavam da spasim od zaborava onu malu dionicu koja mi je dopala u vremenu i na zemlji gdje sam čelom pao, tamo gdje je svako osudjen da dijeli sudbinu čovjeka i naroda. Ako to što zapisujem odoli smrti, ako to ne bude samo zvuk koji jedino ja čujem, ako to moje pregonjene sa smrću, makar i ličilo na razgovor sa samim sobom, bude prepoznato na svome tlu a istovremeno dopre i do drugih - onda moj napor neće biti zaludan, onda ja iz svog jedinog života, u pregonjenju sa smrću, izlazim kao pobjednik. Pisac i kad otkriva zlo, i kad vjeruje da ga ima više od dobra - bori se za dobro. On hoće zlo da prevaziđe, da ono izgubi bitku, iako je to često Sizifov posao.“

Nastalo u Crnoj Gori, Asanovićevo djelo ostaje njeno kulturno i nacionalno dobro neprolazne vrijednosti i sjaja. Ono je onaj Zogovićev svetionik koji svijetli dok postoji i postoji dok svijetli. Trajno i neugasivo.