and this is what it is like or what it is like in words. Carol Ann Duffy, "Words, Wide Night"
Autor idejnog rješenja budućeg - ako-bog-da - Memorijalnog kompleksa oko Rodne kuće Rista Stijovića u Podgorici je arhitekt Aleksa Dajović. Autor je prezentovao rješenje u JU Galerije i muzeji Podgorice 27. juna - i sasvim je izvjesno da u ovom trenutku - ako je suditi po reakcijama na tekst povodom te prezentacije koji je objavljen prošle subote, baš na ovom mjestu (97 fb share, između ostaloga) - postoji veliki broj zainteresovanih koji nisu bili u prilici da prisustvuju pomenutoj prezentaciji. U to ime, apelovao bih na nadležne - u prvom redu na Sekretarijat za kulturu i sport PG, koji oficijelno stoji iza projekta - da se Dajovićevo rješenje prezentuje na Internetu.
Dakle, kad tvrdim da Dajovićevo idejno rješenje zaslužuje pozornost - pozivam se na dva bazična kriterijuma. Prvi bi se ticao obaveze koju Dajović očigledno osjeća prema opusu Rista Stijovića - opusu koji je impozantan i koji u svakom pogledu pripada modernističkoj tradiciji - uz obavezan imperativ vrlo pažljivog usklađivanja arhitektonske intervencije sa tom tradicijom. Na taj imperativ Dajović odgovara apsolutno nenametljivim tretmanom prostora - bez bilo kakvih naznaka potrebe za isticanjem vlastitog autorskog prisustva - te uvođenjem nove, kranje neutralne, neomodernističke forme - galerije - u kojoj će biti izložene Stijovićeve skulpture (te skulpture, u većini slučajeva, odišu snažnom materijalnošću - koja je, najčešće, u čudesnom saglasju sa vrlo svedenom, decentnom plastikom - tako da bi, u kontekstu Stijovićevog opusa, bilo kakav element autorskog upliva sa strane imao poražavajuće efekte).
Kad sam vidio prvi Dajovićev rendering - bilo mi je jasno da je njegov pristup u svakom pogledu odgovara zadatku. Sve ostalo možemo smatrati detaljima. Drugi kriterijum se tiče konteksta podgoričke Stare varoši - što će reći da Dajović zaobilazi sve moguće zamke - uvideći avliju kao ključni momenat parternog rješenja - usput se primarno vezujući za postojeće zidove od lomljenog kamena - kao autentični tipološki elemenat. I to bi bilo, otprilike - sve - mada ova priča nije ni najmanje jednostavna (ne smijem ni da pomislim gdje bi ova priča mogla da odluta - i koliko smo zapravo imali sreće).
Risto Stijović (1894, Podgorica - 1974, Beograd) je, dakle - bio crnogorski i srpski umjetnik, vajar. Svoj jedinstveni stil je izgradio u Parizu, u periodu od 1917. do 1928. godine - dijelom kroz traumatične sukobe sa akademskim establišmentom (Ecole nationale Superieure des Beaux-Arts) - dijelom kroz najrazličitije umjetničke uticaje kojima je bio izložen - a dijelom i kroz jedinstveno iskustvo življenja u vrlo podsticajnoj, kosmopolitskoj sredini.
U vrijeme kada je Stijović boravio u Parizu - centar umjetničkog, intelektualnog i boemskog života nije više bio Monmartr - nego Monparnas - i baš u tom periodu se na Monparnasu dešavala neponovljiva razmjena informacija i ideja među umjetnicima koji su pristizali u Pariz sa svih strana. Cijeli Pariz je u to vrijeme pulsirao svakovrsnim događanjima, a Stijović je imao osjećaj da je "svaka druga ili treća osoba na ulici bio neko" - neko čije će ime, na ovaj ili onaj način, ostati upamćeno u istoriji umjetnosti.
Uprkos svemu, Pariz nije presudno odredio Stijovića kao umjetnika. Prije će biti da se Stijović u Parizu - kako to lijepo objašnjava Ljiljana Porčić u tekstu objavljenom u Katalogu izložbe skulptura Rista Stijovića upriličenoj u Galeriji RTS u Beogradu 2011. godine - najležernije osjećao u ulozi znatiželjnog posmatrača, nevoljnog da uzme aktivnog učešća u događanjima - posmatrača koji je, dodao bih - tražio odgovore na nekoliko suštinskih pitanja koja je sebi postavio prije nego što je došao u Pariz.
Po samoj prirodi svojih interesovanja, Stijović je bio u aktivnom doticaju sa avangardnim umjetnicima, njihovim idejama i ostvarenjima - ali ga je neuporedivo više fascinirala univerzalna umjetnička snaga koju je pronalazio - u skulpturama staroga Egipta i Dalekog istoka, te u Gogenovim (Paul Gauguin) reljefima i slikama, sa jedne strane - a sa druge strane u tradicionalnim afričkim i pretkolumbovskim skulpturama. Stijović je svakako bio svjestan važne uloge koju je visoko-stilizovana afrička skulptura, na primjer, imala u procesima koji su vodili ka definisanju tzv. rane modernističke umjetnosti - ali ga nisu zanimali mehanizmi, niti ga je zanimao kontekst - nije ga, ukratko, zanimao modernizam per se - fascinirao ga je radikalni otklon od naturalizma i iluzionizma - kao i spoznaja da plastičnost ne počiva isključivo na tehničkom umijeću - te da je suština u ideji, odnosno misli - kao i u volji umjetnika da se što preciznije izrazi. Ključ je zapravo bio u načinu na koji je Stijović, u sve većoj mjeri kako je prolazilo vrijeme, uspijevao da u svoje uprošćene i gotovo primitivne oblike udahne plastičnu ekspresivnost - ili, drugim riječima, da odbaci detalj u ime što izravnijeg transfera senzacije - u skladu sa Gogenovim učenjem: "Tehniku primjenjujem samo po svom nahođenju, da bih izrazio svoju misao, ne vodeći računa o istini prirode, vidljivoj spolja".
Stijović je izašao na scenu 1919. godine - kada je na Jesenjem salonu u Parizu, ohrabren od nekolicine prijatelja, izložio gipsanu bistu. Kasnije je redovno izlagao na salonima, kao i u nekoliko prestižnih galerija. Njegova djela su izlagana uz djela priznatih umjetnika - poput Pompona i Majola - ali i uz djela umjetnika u usponu - poput Pikasa i Matisa.
Bez obzira na uspjeh, Stijović nikada nije zaboravljao da je stranac u Parizu - i zato se trudio da sačuva kontakte sa ljudima u Beogradu - gdje je počeo školovanje 1912. godine. Zato je povremeno slao svoje radove i na beogradske i na jugoslovenske izložbe. Kada je konačno podvukao liniju ispod svoje pariske avanture - 1928. godine - imao je oko stotinjak skulptura - od kojih je dobar dio bio izlagan, hvaljen i nagrađivan - a imao je i respektabilnih 34 godine. Međutim, kada se sa suprugom Žanom Dišan nastanio u Beogradu - doček nije bio baš na nivou koji je očekivao i koji je u svakom pogledu zasluživao.
Beograd, davne 1928. godine, još uvijek nije bio sasvim spreman za Stijovića - pa se Stijović osjećao kao stranac i u Beogradu - sve do 1930. godine i velike izložbe u Umetničkom paviljonu na Kalemegdanu - gdje je izlagao sa braćom Dobrović - Petrom, slikarom, i Nikolom, arhitektom. Ta izložba je bila izvrsno primljena i od publike i od kritike.
Dakle, Beograd je bio Stijovićev grad - ali se Stijović nikada nije odrekao Podgorice - i u to ime je ostavio dva legata - jedan Beogradu, drugi Podgorici.
I eto, opet je aktuelizovana inicijativa da se uredi prostor u Podgorici u kojem bi se izložilo šezdesetak Stijovićevih skulptura koje pripadaju podgoričkom legatu. Nadajmo se da se ovoga puta neće ispostaviti, kao toliko puta do sada - da je ta inicijativa samo mrtvo slovo na papiru. U velikoj smo obavezi - a evo sad i u velikoj šansi - da se dostojno odužimo istinskom velikanu koji je potekao upravo sa ovih prostora.
Bonus video:
