Autizam spada u grupu težih smetnji u razvoju koje se javljaju u ranom djetinjstvu, obično prije treće godine, kažu stručnjaci. Ponekad ga je veoma teško prepoznati, nekad sasvim lako, ali ljekari se slažu u jednom - glavnu ulogu u njegovom otkrivanju imaju roditelji.
“Tačno je da roditelji, prije svih, obično primijete da njihovo dijete ima problem - vide da izostaju glasovi, brbljanje, primjećuju neadekvatno reagovanje na zvuk, odsustvo plača i nezainteresovanost za okolinu i igračke.. Ipak, u svojoj praksi sam se veoma često susretala sa drugim problemom - roditeljima koji odbijaju da prihvate da je njihovo dijete drugačije, da ne može nešto da nauči, da nema interakciju sa svojom okolinom...Djeca sa takvim roditeljima obično dosta kasno stižu do defektologa, logopeda i psihologa i u tom slučaju upravo roditelji predstavljaju kamen spoticanja u dijagnostikovanju problema iz spektra autizma”, objašnjava Marina Radošević, defektolog.
Definicija samog autizma, dodaje, previše je široka.
“Autizam je razvojni poremećaj komunikacije i socijalne interakcije koji se javlja u ranom djetinjstvu i traje do kraja života. Jednostavno, najčešće se prepoznaje kao neadekvatno reagovanje djeteta na spoljašnje stimuluse u vidu zvuka, dodira, prisustva druge osobe, prostornih odnosa...Najranije se može prepoznati i definisati od osamnaestog mjeseca života i to je neko doba kada možemo početi i sa terapijom, kako bi autizam 'napravio' što manje štete.
Nažalost, ne postoje medicinska ispitivanja koja nam mogu sa sigurnošću pokazati da će neko dijete imati ili ima autizam. Kod autizma je sve svedeno na posmatranje djeteta i na uočavanje odstupanja od uobičajenog i prihvaćenog razvoja”, kaže naš defektolog.
Drugačije razumijevanje svijeta
Po njenim riječima, osobe sa autizmom imaju problem u učenju, počev od ranog usvajanja osnovnih navika pa do sticanja znanja i socijalnih vještina.
“Smetnje su najizraženije u domenu komunikacije, u razumijevanju i prihvatanju pravila i zahtjeva koje socijalne situacije postavljaju i usklađivanju sopstvenog ponašanja u tim situacijama. Autistična djeca uglavnom ne vole dodir i reaguju povlačenjem ili burnom reakcijom u vidu plača, bacanja i fizičkog odgurivanja osobe. Na neke zvukove i stimuluse često zatvaraju oči ili uši. Skloni su izolaciji bez ikakvog povoda. Može da se desi da odbijaju raznovrsnu ishranu, jedu jednoličnu hranu iste boje, oblika i mirisa. Ne reaguju na naloge pa se stiče utisak da ne razumiju govor drugih i da su neposlušna. Odbijaju direktan kontakt sa drugim osobama osim, najčešće, sa majkom ili osobom iz bliske okoline. Ne gledaju u pravcu izvora zvuka ili govora...To su samo neki od simptoma i tipičnih ponašanja autistične djece, ali bih sada mogla da nabrajam do sjutra i da opet ne nabrojim sve. Ipak, jako je važno napomenuti da je svako autistično dijete JEDINSTVENO, ali da uprkos različitostima, njihova zajednička osobina je da svijet oko sebe ne razumiju onako kako ga razumije većina ljudi”, priča naša sagovornica.
Posebna svakodnevica
Problemi ove djece veoma su vidni u svakodnevnom životu.
“Oni često jako malo spavaju, san im je isprekidan i lak. Iskazuju nepovjerenje ili uopšte ne primjećuju nepoznatu osobu. Ne trpe vlagu ruku i nekih djelova tijela, kao i mrlje na odjeći. Nemaju inicijativu u igri i vršnjačkoj grupi te se često dešava da budu i odbačena. Pokazuju sklonost ka bijegu, često se udaljavaju od sopstvenog doma, tumaraju i dezorjentisani su. Ipak, najupečatljivija i najčešća karakteristika kod ove djece je dugotrajna stereotipna igra, impresioniranost svjetlošću i sjenkama, kao i određene fokalne sposobnosti koje su ove osobe sklone da izvedu do perfekcionizma. Ponekad zaista, kao neko ko svakodnevno sa ovakvom djecom radi, ostanem bez riječi koliko su spremni da odrade neke teške zadatke", kaže naša sagovornica.
Udarci, ali i poljupci
Prvi problem sa kojim se susrijeće u radu sa djecom koja imaju autizam, je samo upoznavanje.
“Teško dopirem do njih, mada, naravno, dese se izuzeci. Obično imaju seanse svakog ili svakog drugog dana, ali moj rad sa njima je samo mali dio terapije koja im je potrebna. Oni obično burno reaguju prilikom prvih susreta i kod njih ne 'pali' ljubaznost, način govora ili slatke riječi. Najvažnija je navika i potrebno je vrijeme da vas prihvate. Kada se naviknu na vaše lice, kada nauče da ste dio njihovog života, sve postaje lakše. Onda sa njima može da se radi i da im se, što je najvažnije, pomogne. A ugrizi, udarci, ponekad i poljupci, su sastavni dio našeg druženja”, kaže Marina, koja radi u jednom udruženju roditelja djece sa posebnim potrebama. U Crnoj Gori, dodaje, djeca sa sumnjom na autizam prvo odlaze kod izabranog pedijatra, koji ih, ako postoje odstupanja u ponašanju i razvoju, dalje šalje kod razvojnog psihologa, neurologa, defektologa i logopeda.
“Ukoliko primjete bilo koji vid ponašanja koji im se čini čudan, neuobičajen, roditelji treba da reaguju. Prva stepenica je svakako pedijatar, a onda se ide dalje. Procjene se rade u Kliničkom centru Crne Gore, neka djeca odlaze i u Beograd, ali, kada se autizam dijagnostikuje, potrebno je odmah započeti stimulativne terapije koje će pomoći da se autizam ne produbljuje i da se njegovi simptomi smanje što je više moguće. U svakom slučaju, ne mora se autizam dijagnostikovati, da bi se krenulo se terapijom. Djeca se posmatraju i onda se uključuju terapije koje su im potrebne. Naš cilj je da dijete osposobimo za život, a iskustva pokazuju da su roditelji najčešće raspoloženi za saradnju, da rade sa svojom djecom i da nam veoma pomažu”, kaže naša sagovornica.
U Crnoj Gori zasad ne postoji registar djece oboljele od autizma, kao ni specijalizovana ustanova za ovaj problem. Djeca svoje vrijeme i terapije provode u dnevnim centrima i obično su prepuštena svojim porodicama. Nacionalni centar za autizam nedavno je prepoznat kao nešto što je našoj državi hitno potrebno i trenutno se radi na strategiji kojom bi se oformio.
Poteškoće u ponašanju
Posmatrajte svoje dijete. Ako primjetite ovakve radnje, obavezno se obratite pedijatru.
- dijete ponavlja pokrete, na primjer - ljulja se ili zamahuje rukom - razvija određene rutine ili rituale i intenzivno reaguje na svaku promjenu - neprestano se kreće - fascinirano je detaljima objekta, kao što je, recimo, točak autića, ali ne razumije predmet u cjelini - neobično je osjetljivo na svjetlost, zvuk i dodir, a ipak nesvjesno da ga nešto boli - može imati neobične navike u ishrani - može da konzumira samo nekoliko vrsta hrane ili sklonost prema neobičnim stvarima, poput krede ili prljavštine - često radi stvari koje mogu dovesti do samopovređivanja, poput lupanja glavom o krevet ili zid
Znaci autizma
Neka djeca pokazuju znakove autizma već u ranom djetinjstvu, dok se druga razvijaju normalno tokom prvih nekoliko mjeseci ili godina života, a onda iznenada postaju povučena ili agresivna odnosno, u nekim slučajevima, gube stečene sposobnosti. Ovo su najčešći simptomi autizma:
Gubitak socijalnih vještina:
- dijete se ne odaziva na svoje ime - ima slab kontakt očima - ponekad se čini da vas dijete ne čuje - opire se maženju i držanju - nije svjesno tuđih osjećaja - izbjegava igru s drugom djecom i povlači se u vlastiti svijet - ne traži pomoć, hranu, vodu
Smanjena sposobnost komunikacije:
- dijete ne razgovara ili odgađa odgovore - gubi prethodno stečenu sposobnost za izgovaranje riječi ili rečenica - izbjegava kontakt očima prilikom razgovora - govori neuobičajenim tonom ili ritmon (monoton glas) - ne možete započeti razgovor s njim - ponavlja riječi ili fraze, ali ne razumije njihovo značenje - ne razumije jednostavna pitanja ili naloge
Bonus video:
