Svakodnevica između ozbiljnog i apsurda

Engleski pisac Mark B. Mils rođen je u Ženevi, a odrastao na farmi u Saseksu. Na Kembridžu je studirao istoriju i istoriju umjetnosti, a potom otišao da živi u Italiji, u Sijeni. Kada se nakon nekoliko godina vratio u Englesku, dobio je posao u kompaniji Paramount Pictures, gdje je prvo čitao a zatim počeo i da piše scenarija. Objavio je šest romana, među kojima i “Čekajući Dogoa” (izdanje Vulkana) dirljivu priču o prijateljstvu čovjeka i psa.

• Poznati irski pisac Semjuel Beket je napisao dramu “Čekajući Godoa” u kojoj glavni junaci čekaju Godoa, osobu koja se nikad neće pojaviti. Vi ste napisali roman “Čekajući Dogoa” u kome je vaš junak Danijel na poseban način vezan za psa Dogoa. Da li vi nalazite neku tajanstvenu vezu između ova dva djela?

-Nikad nijesam odlučio da napravim posebnu vezu između drame Semjuela Beketa “Čekajući Godoa” i romana. Naslov za knjigu došao mi je nekoliko dana pošto sam odabrao ime “Dogo” za našeg malog krznenog prijatelja. Na mnogo načina, priče su zaista sasvim drugačije. U Beketovom komadu, Vladimir i Estragon čekaju nekoga ko ne postoji, dok u romanu Den otkriva, zahvaljujući Dogou, nešto u sebi što nije znao da postoji. Postoji nešto u Denovom i Dogovom odnosu, posebno na kraju romana, što podsjeća na nježnost između dva stara prijatelja, Vladimira i Estragona. Takođe, i to je namjerno, jer knjiga se bavi ozbiljnim temama - napuštanjem, izdajom, ambicijom, starošću, demencijom, smrću, prevarom, lažima ... - ali nadam se da se čita kao komedija. Ova tenzija između ozbiljnog i apsurda leži u srcu Beketove drame.

• O ljubavi i odanosti psa prema čovjeku napisane su mnoge knjige. U svim tim knjigama skoro je ista ljubav i odanost. Zašto je tako?

- U pravu ste, ljubav i odanost između muškarca i njegovog psa je uvijek imala trajnu privlačnost. To je bilo nešto što sam doživio u mladosti. Bio sam star oko tri godine, kada se moja majka preudala i preselili smo se na izolovanu farmu u brdima na jugu Engleske. Pas mog novog očuha je bio zlatni retriver i zvala se Suzan, a moja sestra i ja odmah smo se beznadežno zaljubili u nju. Zašto? Možda zato što nam je uzvraćala ljubav, jer je bila zabavna i uvijek spremna za igru s nama. Ono čega se najviše sjećam, međutim, bio je njen zaštitnički odnos prema nama. Bila je dobroćudan pas i uvijek se činilo da je nasmijana, ali ako bi nas moja majka ostavila u autu i otišla u radnju, na primjer, a neko se primakao vozilu, ona bi nisko i preteće režala dok se taj neko ne bi pomjerio. Za dijete, ta vrsta lojalnosti i odanosti je vrlo moćna stvar, zaista.

• Šta Vas je podstaklo da napišete ovu knjigu u kojoj pas Dogo ima značajnu ulogu?

- Pa, neki ljudi bi rekli da je još posebniji odnos između ljudi i mačaka. Ja nijesam jedan od njih, pošto sam odrastao sa polu sijamskom, polu burmanskom mačkom po imenu Belinda koja je imala naviku da napada i grebe naše zglobove! Zanimljivo je da je nedavno došlo do nekih istraživanja koja ukazuju na to da psi imaju jedinstvenu sposobnost da razumiju naše emotivno stanje. To je više od pukog učenja čitanja izraza - srećnog ili tužnog lica, na primjer - oni mogu kombinovati informacije iz različitih čula da prepoznaju pozitivne i negativne emocije kod ljudi. Primati mogu to činiti između sebe, ali čini se da su psi jedina stvorenja, osim ljudi, koji imaju sposobnost da to uradi kroz vrste. To znači da je zaista posebna veza između njih i nas.

• Svima je znana veza između životinja i ljudi. A zašto psi ipak u tome zauzimaju posebno mjesto?

- Ja zaista nijesam namjeravao da napišem “Čekajući Dogoa”! Ja sam već radio na drugom krimi romanu, pan-evropskom trileru potjere smještenom u 1937. - kada mi je ideja pala na pamet dok sam bio na ručku sa dobrim prijateljem u Londonu. U vozu vraćajući se u Oksford poslije toga nijesam mogao izbaciti ideju, pa sam napisao prvo poglavlje te večeri, ali samo kao neku vrstu eksperimenta. Ipak, uživao sam toliko, da sam nastavio pisanje. Kako sam se približavao kraju knjige morao sam da priznam mom engleskom uredniku da sam skoro završio roman koji je imao ružnog malog psa za svog junaka. Mogu vam reći da je urednica bila vrlo šokirana! I ne baš srećna - sve dok nije pročitala rukopis.

• Kako objašnjavate toliku emotivnu povezanost Danijela prema Dogou, jednom običnom udomljenom psu?

- Da, Dogo je spašen pas, ali postoji mnogo više njegove priče od toga, kao što smo otkrili. On nije bio maltretiran, nije napušten, ali to ne znači da se ne bori sa nekim svojim pitanjima, baš kao Den. Za mene, to je bio ključ njihovog odnosa. Den je tako okrenut sebi na početku knjige, tako fiksiran na svoju nesreću, da on ne vidi da Dogo možda pati previše, da mu je nešto na srcu. Na kraju krajeva, oni su obojica i na velikim prekretnicama u njihovim životima, a njihovo prijateljstvo se temelji na podršci koju pružaju jedan drugome, kao što je kako da se pomire sa svojim prošlostima i pređu na narednu fazu njihovog postojanja.

• Danijel se žrtvuje za psa Dogoa. On ga vraća iz prihvatilišta za pse i spašava ga kastracije. Činili Vam se da su ljudi nekad humaniji i nježniji prema psima, nego prema drugim ljudima?

-Opet kažem, postoji mnogo dokaza koji ukazuju na to da ljudi mogu imati više simpatija za životinje nego za druga ljudska bića. To svakako izgleda tako u slučaju da su pas ili mačka bili fizički više zlostavljani, u odnosu na ljude. Lično, ja ne mislim da spadam u ovu kategoriju, ali imam osjećaj da znam nekoliko ljudi koji se tu uklapaju!

• Klara, Danijelova djevojka koja je udomila Dogoa, napušta i Danijela i Dogoa i odlazi od njih. Šta ste htjeli tim Klarinim postupcima da istaknete? Koju ljudsku osobenost?

- Klarin iznenadni nestanak odmah na početku romana je prvenstveno namijenjen zbog dramatičnog efekta. Denov cijeli život se mijenja iz jedne minute u drugu. Budućnost koju je zamišljao za sebe više ne postoji. Ono što govori o Klarinom karakteru, je brutalnost njenih postupaka koja ukazuje na osobu čiji je narcizam izmakao kontroli. Ona troši puno vremena obuzeta pitanjima od svog materijalnog stanja, sopstvenog razvoja, tako da jedva osjeća potrebu da opravda svoju odluku. Ona je na svom privatnom putu samootkrivanja, a sada tu više nije uključen Den. To je tema kojoj se vraćam kasnije u knjizi, kada Denov bivši kolega, Fat Trev, počinje da pokazuje neke iste osobine kao Klara - pokazujući mnoge načine kako je postao bolja osoba. Po mom iskustvu, ljudi koji su pronašli pravo zadovoljstvo, ne blebeću o tome, oni jednostavno dobro rade svoj posao i pravilno žive.

• Obično se kaže da je “Sve je dobro, ako je kraj dobar”. Međutim kraj vaše priče u ovom romanu nije baš najsrećniji. Zašto ste odabrali baš takav kraj svoje priče o Dogou?

-Htio sam da ostavim kraj romana otvoren iz dva glavna razloga: prvo, jer ja ne vjerujem u uredan zaključak; a drugo, jer se zaista nadam da ću napisati nastavak. Priča za mene nije završena. Uvijek sam pisao o onima koje nazivaju “samotnjaci”, hoću da kažem da nikada nijesam pokušao da stvorim detektiva koji će biti u više romana, ali toliko sam uživao u pisanju “Čekajući Dogoa” pa želim da provedem više vremena sa likovima. Ja već imam zacrtanu priču za sljedeći nastavak o Denu i Dogou. Bez obzira da li se to dešava ili ne ostaje da se vidi. Upravo sam završio triler. Trebalo je da ga napišem umjesto Dogoa, a on me bacio na gomilu novih ideja. Vidjećemo.

• Koliko je priča ovog romana zasnovana na istinitim događanjima? Koliko je u njoj fikcije?

-Roman je čista izmišljotina, iako postaje očigledno da je dio mene i mog iskustva u tim godinama procurilo u priču, možda čak i nekoliko likova. Sjećam se vrlo živo tog perioda mog života - trenutka prelaska u tridesete godina, kada razmišljate o dugoročnoj budućnosti, možda o braku, možda o klincima... To je turbulentno i uznemirujuće vrijeme, i to često se poklapa sa puno profesionalnog pritiska, jer ljudi gledaju da konsoliduju svoje pozicije u svojim odgovarajućim karijerama. Htio sam da napišem priču smještenu u tom svijetu pod pritiskom, dijelom zato što nudi mnogo dramatičnih mogućnosti, ali uglavnom zbog nesigurnosti koja maršira uz odraslo dobra.

• Vaši romani “The Savage Garden” iz 2006. godine i “The Information Officer” iz 2009. donijeli su vam slavu velikog pisca. Šta je to, po vašem mišljenju, u tim romanima posebno osvojilo i čitaoce i književnu kritiku?

- Da budem iskren, zaista sam imao puno sreće. “The Savage Garden” je bio izabran za ljetnja čitanja u klubu knjiga “Richard i Judy”- u TV šouu sa ogromnom publikom. Moj prvi roman je dobio nagradu, ali prodao se u pristojnom broju, onda odjednom “The Savage Garden” je svuda - u izlozima knjižara, u supermarketima, na željezničkim stanicama, aerodromima... Postao je bestseler broj 1 zahvaljujući toj emisiji, a ja od tada nikada nijesam bio u stanju da ponovim sličan takav uspjeh ili prodaju! Ja sam vrlo zahvalan za to što se dogodilo, i osjećam se tako privilegovanim što zarađujem za život kao autor. To je više nego dovoljno za mene. Nikada nijesam bio ambiciozan i željan slave. Volim da imam miran život, da radim svojim nježnim ritmom, a nadam se da zabavljam ljude svojim pričama.

Kad vaše riječi postanu stvarnost...

• Recite nam nešto o svom prvom scenariju BAFTA po kojem je snimljen film One Night Stand u kome glumi Džema Redgrejv i Džejms Pjurtfoj.

- “One Night Stand” nije bio moj prvi scenario, ali to je bio prvi koji je ikada realizovan. To je izuzetno značajan trenutak, da neko uzima vaše riječi i pretvara ih u stvarnost. Nastao je na čudan način. Režiser je poslao mojoj ženi – u to vrijeme filmskom producentu - scenario kratkog filma u potrazi za finansijerom. Pročitao sam scenario i u šali predložio da bi trebalo razmisliti o snimanju kratkog trilera, bila je to ideja koja mi je sinula. On je čuo za tu ideju i zamolio me da napišem. U osnovi, to je priča o mladoj ženi koja se budi u stanu nekog tipa nakon jedne noći i ona shvata a je on otišao na posao i greškom dvaput zaključao ulazna vrata. Ona ne može da se sjeti njegovog imena, i nema pojma gdje je, pa počne da pretražuje ​​njegove stvari. Dobija ga telefonom, ali kad on dođe i pustij iz stana, ona saznaje nešto zaista uznemirujuće. Trudi se da ode prije nego što se on vrati.

Režiser je odradio odličan posao sa velikim glumcima, i to je bilo vrlo srećno prvo iskustvo za mene.

Gora iskustva su uskoro uslijedila!