Majkl Her je rijetko davao intervjue, a još je rjeđe pisao. Sudeći po bibliografiji - dvije nebeletristike i jedna proza - nije bio opterećen ovom vokacijom, a još manje filmom. Sedmom umjetnošću je počeo da se bavi čim je njegova reportaža o Vijetnamu - njegov "film" - Izvještaji (Dispatches) objavljena 1977. Ova knjiga postala je anti-ratni klasik i odgovor na depresiju što je odmah potom uslijedila i u suštini nikada nije prenebregla autora koji u Vijetnamu nije bio ni vojnik, koliko radoznali čovjek u potpunosti navučen na svekoliki spektakl; voajer, drugim riječima.
Barbara Takman u Maršu lakomislenosti (1984) piše da, "neznanje nije bilo faktor u američkoj operaciji u Vijetnamu što je prošla kroz pet predsjednika, iako je ono na kraju postalo izgovor. Možda jeste bilo neznanja o zemlji i kulturi, ali ne i o kontra-indikacijama, čak i o barijerama, glede postizanja ciljeva američke spoljne politike."
Tokom 1950-ih, vrlo malo ljudi je izražavalo zabrinutost povodom situacije u Jugoistočnoj Aziji. Jedan od njih je bio britanski pisac Grejem Grin, čiji je roman iz 1955, Tihi Amerikanac, za temu uzeo upravo američku politiku iskorijenjavanja komunizma u tom dijelu svijeta. Grin je - isto kao i Her - bio ratni izvještač u Sajgonu. Gledao je kako poraženi Francuzi odlaze početkom 1950-ih, a svemoćni Amerikanci dolaze.
Centralna figura njegovog romana je Olden Pajl, agent CIA-e hladno posvećen apstrakcijama kao što su demokratija, patriotizam i ljubav prema Bogu. Grinov cilj je bio da posredstvom tog lika (ispostaviće se) odista proročki prikaže manjkavosti američke vojne politike u Vijetnamu. Her u svojoj knjizi zato i razmišlja da je kraj za Amere u Indokini zapravo došao onog momenta "kad je lešina Oldena Pajla isplivala ispod Dakau mosta, s plućima krcatim muljem."
U holandskom dokumentarcu o Vijetnamu, Prva žrtva (2001), Her je izjavio da vjeruje da kad bi svi znali da je rat puki, nerazvodnjeni pakao i da kad njega ne bi bili u stanju da opišemo nijednom drugom bojom u paleti, kao i to da je konstantna bol jedino iskustvo koje bi njegovi vinovnici sa sobom odatle mogli da ponesu... samo bi tada ljudi garantovano prestali da ratuju. U načelu, ovakva izjava dosta govori i o Herovom ondašnjem poimanju rata, koja pak nije bila u skladu s nekom od definicija sa starih konvencija u Hagu i u Ženevi. Dabome da je Her, kao i većina ljudi, takođe prezirao rat. Ali ga do tada uopšte nije poznavao.
"Ne može biti slučajnost da je najkrvaviji vijek u ljudskoj istoriji u isti mah i vijek kad je izmišljena filmska kamera", kaže Her, aludirajući na moćne kinematografske slike bitaka zbog čega se pravi vojnici u realnosti često ponašaju kao da se nalaze u filmu. Film je u stvari i stvorio, a na neki način je postao i simbol vojnog performansa.
Tokom Drugog svjetskog rata, istoričar Vilijem Mančester (Zbogom, tmino) bio je zapanjen okolnostima u kojima su vojnici na Pacifiku imitirali Daglasa Ferbenksa Džuniora, Erola Flina, Viktora Mek Legla, Džona Vejna i Gerija Kupera. Tokom Vijetnamskog rata Majkl Her je primijetio kako pješadinci mijenjaju svoje ponašanje čim spaze filmsku ekipu: "u stvarnosti su oni u svojoj glavi pravili ratne filmove, doslovno su upriličavali sulude borbene plesove neustrašivih vojnika pod neprijateljskom vatrom... izvodili su te male vodvilje za kamere." Ironično, ali to svjesno odbijanje da se rat prihvati kao "stvarnost", pomagalo je vojnicima da se zaštite od sveopšte groteskne brutalizacije. Čak i na Granadi, 1983, američki vojnici su išli u bitku puštajući Vagnera, tom prilikom podražavajući Roberta Duvala, komandanta brigade u Apokalipsi sada (1979), za koju je Her svojevremeno unajmljen da napiše famoznu naraciju.
"... Koliko god da je bilo ratnih korespodenata, svi smo bili primorani da pravimo sopstvene filmove, a ovaj je bio moj. (Jednog dana u bataljonskom previjalištu u Hueu, izvjesni marinac s lakšim ranama od šrapnela u nogama čekao je da ga ubace u helikopter; za to je trebalo dosta vremena, jer je prvo trebalo utovariti teške ranjenike i poginule, no čim je par snajperskih hitaca prošištalo preko aerodromske piste, naredili su nam da se sklonimo iza zaklona od vreća s pijeskom. "Mrzim ovaj film", progunđao je marinac, a ja sam pomislio, "Pa zašto da ne?"). Moj film, moji prijatelji, moje kolege."
U svojem prvom susretu s ratom, Her je dopao čangrizavom naredniku koji ga je prezrivo osmotrio i odmah mu pročitao "želju" na licu - da odvažno predstavi rat američkim čitaocima: "Ovo ovdje ti nisu jebeni filmovi, treba da znaš."
Majkl Her je postao ratni izvještač za časopis Esquire 1967. godine, za koji je nekoliko godina proveo lutajući po razorenom području. Izvještaji govore o košmaru gdje je sve što se događalo izuzetno konfuzno, grozomorno i naposljetku sasvim iracionalno. Namjerno napisan u fragmentarnom maniru jednog Dos Pasosa, ova knjiga predstaviće pješadince, medicinsko osoblje, izviđačke patrole, specijalne snage, marince, Vijetnamce, korespodente i političare kroz njihove riječi. Najzad, stiče se utisak da autor i njegov kolega-korespodent, Šon Flin (sin glumca Erola Flina), taj rat pretežno sagledavaju kroz neminovnu opijatsku izmaglicu. Razlozi vojnika da svojevoljno pođu u rat variraju od "onog najnižeg džonvejnovskog sadomazohističkog poriva, pa do one najgore fantazije o vojniku-pjesniku".
Njihova generacija se podigla na filmovima o Drugom svjetskom ratu, samo što u okolnoj šikari nema nikakvog Džona Vejna niti Erola Flina, koliko se u njoj zapravo kriju mladi, prestravljeni, ratom iznureni i neurotični, besramni, štrokavi ljudi. S druge strane, narod koji bombarduju i koji hrane vrlo je moguće da je sastavljen od jednih te istih osoba. Ipak, većina vojnika samo odbrojava dane do kraja svojeg ratnog duga Americi, a Her vremenom shvata da njihovi novinski izvještaji ne spašavaju nijedan ljudski život, već naprotiv, da novinari samo pojačavaju bubnjeve rata, jer tajna istorija tog konflikta nikada neće dospjeti u žižu javnosti.
Ono što konzervativni pogled na istoriju najvećma propušta da razmotri jeste ambijentalnu ekspresivnost samih "činjenica", njihovu raznorodnu tekstualnost koja ponajviše zavisi od onoga ko ih i na koji način prima i izvještava, kao i komplikovanost konteksta iz kojeg se generišu pomenute "činjenice".
Her u svojoj knjizi definiše efemernost istorijskih "činjenica" i tekstova: "Pozni je dio 1967", piše on, "i čak ni one najdetaljnije mape više ništa ne otkrivaju; čitajući njih identično je pokušaju čitanja natpisa na licima Vijetnamaca, a to vam je isto kao da se trudite da protumačite sâm vjetar. Znali smo da je primjena većine informacija fleksibilne prirode, različiti dijelovi tla besjede različite priče različitim ljudima."
Robert Mek Kram iz The Guardiana smjestio je Herove Izvještaje na deveto mjesto svoje liste 100 najvećih nebeletrističkih naslova. Majkl Her, rođen kao Jevrej, preminuo je kao budista.
Bonus video:
