Ulazim u jedan od brojnih tokijskih hotela ljubavi. Tačnije, u jednu od njegovih soba. Da napomenem samo, da je čitava seansa posredovana danskim, dokumentarnim televizijskim programom.
Stariji bračni par je u fokusu kamere. Muškarac i žena sjede za malim stolićem. Nema ničeg bizarnog oko njih, nikakvih alatki koje ispunjavaju svijet savremene svjetske, a pogotovo japanske, erotske subkulture. Nema ni bičeva, ni kožnih maski, kao uostalom ni crnih plastičnih kesa.
Čak ni kade sa neobičnim, samo fantaziji dostupnim prelivima za tijelo nema. Naravno, svega toga ima u drugim sobama, ovog istog, već spomenutog hotela ljubavi. Ovdje nas kamera drži kod nečeg drugog. Kod dijaloga dvoje ljudi, koji su došli na ovo mjesto s drugom namjerom. Ne da vode ljubav, nego da evociraju uspomene. Da pretresu jednu epizodu iz davno prohujale mladosti.
“Bili smo tako mladi. Ti si bila baš lijepa,“ muškarac je taj koji otvara dijalog.
“Jeste, bili smo baš lijepi i mladi,“ potvrđuje žena. Malo kao da snishodljivo povije glavu, izgleda mi kao da se povinuje njegovim muškim premisama.
“Pa ipak te sve to nije spriječilo da me prevariš,“ žena će u nastavku, umjesto muškarca na koga je bio red. Ja, koja sve gledam s ovu drugu stranu ekrana, malo se prenem na ovo. Gledam li “Ko se boji Virdžinije Vulf“ u japanskoj verziji, ili nešto iz tog brevijara? Čekam da supružnici skoče jedno drugom za oči, da počnu obračunavati neobračunato. Bilo bi normalno da potraže satisfakciju za more praznog vremena u kom se od te davne prevare nije zapravo dogodilo ništa.
Ništa, osim što je on išao u svoju Toyotu ili Samsung, crnčio od jutra do mraka, da bi evo imao para za ovaj famozni hotel ljubavi sad pod stare dane, a ona, rodila dvoje, ili samo jedno jedino dijete, pravila ručak i čekala ga da dođe premoren iz te Toyote ili Samsunga, svejedno. U njenom slučaju, možda se sve svelo na čekanje ovog trenutka istine da mu saopši da zna za tu prevaru koja stoji na početku. Na početku svega!
“Tačno. Nije me spriječilo,“ muškarac konačno odgovara. Ne treba da objašnjavam da odgovara mirno, bez naboja u glasu.
U tom trenutku poručuju pivo. I pošto otpiju gutljaj-dva, nastavljaju sa svojom evokacijom. On priča o nekoj njenoj haljini, čini mi se da je bila sa tufnicama. Priča naširoko o toj haljini koja ga je godinama uzbuđivala i uznosila u više erotske sfere. Naravno, žena se vraća na prevaru iz te iste mladosti u kojoj je nosila tu tačkastu i tako erotski fascinantnu haljinu. Pita šta je ona, njena rivalka, nosila na sebi. Muž se, kao što sam i očekivala, ne može sjetiti. Interesantno je da se cijelo vrijeme dodiruju. Pipkaju se prstima. Traže se i ispituju stanje emocija.
To je, čini mi se, jedina drama u svemu. Inače, opušteni su, odjeveni u neke penjoare koji su neka vrsta tradicionalne japanske odjeće i varijanta našeg frotira. On je, vidi se, njegovan, bolje očuvan od nje. Ona je nekako procvala, zapuštena, bar u odnosu na Japanke koje sam vidjela kao sofisticirano odjevene turistkinje i pogotovo u odnosu na one koje su paradigma tradicionalne žene sa standardnim porcelanskim i pomalo neprirodnim, od emocija oslobođenim licima. Ovdje je sve poražavajuće prirodno i autentično. Razobličeno, da ne može biti razobličenije.
Iskrenost je tolika da fascinira i ja gledam napeto. Totalno sam zadubljena u scenu, iako se ponoć bliži, iako sjutra, već u šest sati, moram na posao. Kao što je valjda i ovaj samsungovac ili tojotovac išao čitav svoj život.
Moj muž spava odavno. Nemam s kim da podijelim dileme. Prije svega da razjasnim zašto su ovo dvoje ljudi izabrali da dođu na jedno ovakvo mjesto. Zašto se ova mini-drama u njihovom životu odigrala na ovom, tako bizarnom mjestu. Kao i to, zašto i kako smo kao gledaoci dobili pravo da sudjelujemo u svemu. Na kraju, zašto je sve razobličeno, dva života, ljubav, brak, pa još i ta prevara koja stoji na početku svega. I to razobličena na jedan krajnje miran, nedramatičan način.
Kad dođem do ovoga o drami i dramaturškim postupcima, emocije mi se malo umire. Jer, dramaturgija ima raznih, nije samo ova naša, raščupaću te, majku ti tvoju, idiote jedan, aktuelna u svijetu u kom živimo, i nije samo ona ta koja objašnjava suštinu zapleta.
U međuvremenu, dok razmišljam i nižem dileme, kamera i priča o tokijskom hotelu ljubavi seli se u drugi, više očekivan mizanscen. Ovaj, ispunjen crnim najlon kesama, bičevima i kojekakvim seksi alatkama, kojim stresno i radnim naporima preopterećeno radno tržište uspostavlja ravnotežu u slobodnom vremenu svojih aktera.
Bonus video:
