U OKVIRU MIT FESTIVALA

"Porodica sjećanja" u režiji Pepa Gatela: Intimno, hrabro i simbolično

Gatel je za ovaj komad angažovao crnogorske glumce Juliju Milačić, Jelenu Simić, Nikolu Vasiljevića, Petra Novakovića, Anđeliju Rondović, Sanju Vujisić, Milicu Šćepanović, Marka Todorovića, Anđelu Radović, Vukana Pejovića, Vanju Jovićević i Marka Radonjića
80 pregleda 0 komentar(a)
Porodica Sjećanja, Foto: Zetski dom
Porodica Sjećanja, Foto: Zetski dom
Ažurirano: 13.06.2016. 08:54h

U okviru MIT festivala preksinoć je na sceni Kraljevskog pozorišta Zetski dom odigrana premijera predstave “Porodica sjećanja”, u režiji jednog od istaknutih evrospkih reditelja Pepa Gatela iz španske umjetničke trupe Fura dels Baus.

Gatel je za ovaj komad angažovao crnogorske glumce Juliju Milačić, Jelenu Simić, Nikolu Vasiljevića, Petra Novakovića, Anđeliju Rondović, Sanju Vujisić, Milicu Šćepanović, Marka Todorovića, Anđelu Radović, Vukana Pejovića, Vanju Jovićević i Marka Radonjića. Publika je predstavu odgledala na nogama, a nakon izvođenja u holu Zetskog doma pričalo se o sjajnim scenama, čule su se riječi intimno , simbolično, emotivno, hrabro.

Predstava “Porodica sjećanja” dio je evropskog projekta EU Collective plays u kojem učestvuju Engleska, Španija, Crna Gora, Norveška, Italija, Belgija i Malta. Nagrađena tema Zetskog doma (Kontra kapitalizmu, za porodicu, humanizam (Jelena Savojska je jedna grana ove velike teme koja je nagrađena)) sa temom Sjećanje Fure dels Baus, ukrstila se na Cetinju čineći jedinstven proizvod, izvedenu predstavu “Porodica sjećanja”, koja će se na kraju projekta 2019. godine spojiti sa komadima ostalih zemalja učesnica.

Pep Gatel, poznat po režiji otvaranja Olimpijade za mlade u Kini, kao i ceremonije koja je započela Olimpijske igre u Barseloni 1992, pokazao je još jednom da umjetnost nije rezervisana samo za grandiozne projekte. Iako je imao samo 10 dana da napravi priču o “Porodici sjećanja”, reditelj iz Fure dels Baus je to maestralno učinio.

“Započeli smo sa vježbama koje nemaju nikakve veze sa pričom. Počeli smo tako kako bi glumci postali tim i tek od četvrtog dana smo započeli da govorimo o Jeleni, i svako od njih je izabrao jedno sjećanje o njoj, ja sam im rekao da zamisle kao da su živjeli sa njom i da je se sjećaju. Sjećanje mijenja realnost. Nije povezano sa njom, kako vrijeme prolazi ti sam mijenjaš to sjećanje. Igrali smo se i iz toga je izašla ova predstava. Da bi uradio velike stvari, moraš prvo uraditi male. Sve nastaje u malim laboratorijama, kao što je ova predstava gdje moraš da zamisliš sve scene. Sve velike stvari nastaju tako što se ove male pomnože. Godine 1992. smo naučili da promijenimo skalu u veličini spektakla, bila je to Olimpijada u Barseloni, morali smo da se prilagodimo veličini tog događaja i shvatili da moramo da promijenimo način. To je zapravo pozorište koje je jednostavnije, da se poruka vizuelno razumije”, kazao je novinarima reditelj predstave Pep Gatel.

Sasvim drugačiji pristup temi Jelena Savojska kroz izmišljene fragmente sjećanja, a koji su inspirisani opštepoznatim činjenicama o njoj, oduševio je publiku Zetskog doma.

Pozorište uvijek traži senzaciju

Radionica koja je aktivno trajala od 30. maja do 11. juna donijela je posve novo iskustvo crnogorskim glumcima, ali i publici Zetskog doma koja je imala priliku da doživi sasvim novo, konceptualno uokvireno iskustvo. Dio ove priče je poziv na pozornicu, tradicionalno određenu za glumce, a svakako i upotreba tehnologije.

“Sama uloga pozorišta nije se promijenila, promijenila se forma, način izražavanja. Ljudi dolaze u pozorište zato što osjećaju, pozorište ne treba da predstavi priču koja vam se dešava u kući, pozorište bi trebalo da priča o nečemu što ne može da se desi u realnom životu. I tada bi publika više dolazila u teatar, zbog toga smo je pozvali na pozornicu, koja je inače svetilište za glumca. To je kao da posljednji glumac dolazi, a da ništa nije uvježbao i to uradi fenomenalno.

Pozorište uvijek traži isto, senzaciju.

Da je Vivaldi imao prilike da koristi video vjerovatno bi napravio drugačije opere. Mi moramo da iskoristimo tehnologiju kako bi ispunili san pozorišta da bude senzacionalno.

Tehnologija ne može da pobijedi senzaciju, ona je samo sredstvo koje koristimo da se približimo. Jer ako se u pozorištu ona ne koristi, onda će pozorište biti muzej. Mislim da u tom pravcu treba da idemo“, objasnio je svoj pristup umjetnosti, Pep Gatel, režiser čuvene trupe.