MOJ PARIZ (13)

Osamdesete - doba velikih pogreba

Literatura koja se danas piše u Francuskoj samo je dronjak osamdesetih. Ovo što oni danas zovu Houellebecq, to je, gospodo, dronjak Jeana Geneta...
0 komentar(a)
Dado Đurić slika (novina)
Dado Đurić slika (novina)
Ažurirano: 04.04.2019. 21:07h

Nema grada bez truljenja. Fama kulturne gnjileži bitno formira sliku jednog grada.

Stare zgrade u ulici Lombard, u istorijskom jezgru Pariza, imaju široke kapije zasvođene lûkom, kuda su utjerivane zaprege u dvorište za starih vremena. Prostrano dvorište je  popločano i ograđeno lukovima, u kvadratu formiranom od četiri zgrade okrenute fasadom prema ulicama kvarta. 

Pariz je srednjovjekovni grad. Stranac, ako to zaboravi kad uđe, već je zanemario  privlačniji pol pariške harizme. On previdi  stabilnu istorijsku perverziju gradova poput Dubrovnika i Kotora, Granade ili japanskog Kjota, o Parizu da ne govorimo.

Brkajlija sa gajbe zvao se Guillaume i utjerao je  nas šestoricu  radnika kroz kapiju u dvorište gdje leži ogromna greda-vjenčanica, kako naš narod kaže za mural koju veže krov po dužini. Mogla je mjeriti dvadeset metara i, neću pretjerati, sto kila. 

Guillaume je saopštio da će patron Pierrick biti zadovoljan ako gredu izvučemo na mišiće do potkrovlja na petom spratu. Onda nas je izveo na  krov i rasporedio da vučemo u polukrugu. 

"Kad se jednom potegne više nema natrag“, pojasnio je, „ili ćemo gredu put nas gore, ili mi za gredom  u provaliju".

Bilo je rano jutro i radnici u dvorištu vezali su gredu konopom a mi smo ih posmatrali iz ptičje perspektive čekajući znak da potegnemo. Guillom je izvršio poslednji test rizika i obratio se petorici na krovu sa “može” a mene je, nakon kraćeg kolebanja, izbacio iz stroja:

“Skloni se se, kukavico, da nas ne povučeš u provaliju. Čitam ti strah u očima!”

Žalosna istina - ni na jednom krovu ovog svijeta nema veće kukavice od mene kad treba dotegliti gredu. Povukao sam se, skrivajući suze.

“Sranje!” - urliknuo je brko i latio se konopa umjesto mene.

Na hacijendi

Radnici su bezbjedno izvukli gredu na krov i poduhvat proslavili u pivnici. Ne treba opisivati kako je reagovao  Pierrick, otpušten sam momentalno. 

“Dokle da hranim parazita?”, urlao je.

Opet sam se našao na ulici bez hljeba - crnog i bijelog. Okrutni, gotički Pariz pun prepotopskog truljenja, sireva i šunke, žena i knjiga, novca i ludila, perverzne fame (fama genijalnosti i gnjileži!), pogledao me je s prezirom i gađenjem.

Sjutradan mi je Vlada Marković rekao da gospodin Vukmanović, naveo je ime Zoran, želi da se odveze kod Miodraga Dada Đurića, nekih šezdeset kilometara u Eruval i traži ko bi ga upoznao sa domaćinom. Ovom nepoznatom gospodinu, koji je tada mogao imati trideset pet, pravio sam društvo u njegovim skupim kolima do slikareve hacijende.  

Bio je vreo julski dan i dočekani smo srdačno kao zemljaci, jer je Vukmanović iz Crmnice već imao neka znanja o slikaru, preporuke  svog oca ili tako nekako. Utisak o umornom  umjetniku na pragu starosti: spor hod, zlobna ironija, bezvoljni pokreti, utisak koji sada imam dok se prisjećam tog dana, izvjesno nije objektivan jer smo zaista bili primljeni familijarno. Ja sam bio taj koji je na izmaku snage, očajan, izgubljen, sa onom depresijom koju velegrad uliva neiskusnom momku u borbi za koru crnog/ bijelog hljeba.

Domaćica Hessy, vitka i prijatna žena u crnini, povukla me je u kuhinju i okrijepila  sa dva-tri zalogaja.

“Dotakao sam dno, prijaviću se u Legiju stranaca!”

“Glupost”, rekla je, “vidi koliki si, svaki legionar će te pojesti za doručak!”

Okrenula je telefon i zamolila  prijateljicu da mi nađe nešto za preživljavanje. Stigao je utješan odgovor,  naredne sedmice krečiću prazan stan neke stare gospođe na ljetovanju. 

“Vidiš”, kazala je ohrabrujući moj  španski, “svijet je divno mjesto, puno radosti!”

Roman Ubistvo A. G. W. i gonjenje, koji ću završiti u poznu jesen, ne bi bio dio mene bez  somnabulnih pasaža, naivnih parabazâ i djetinjih iluzija o Legiji. Vatra, koju je dvije godine ranije zapalila Catherine Guilbaud, goruckala je u mom srcu svakog bogovjetnog dana provedenog u Parizu i konačno me je razgorela dotle da sam je mogao utuliti jedino u sirovoj zemaljskoj prozi. Samo um ludaka i um romansijera mogu biti fascinirani paklom i perverzijom Legije stranaca. 

Kad smo izašli, zatekli smo domaćina i gosta sa ruskim foto-aparatom koji ne staje da škljoca:

“Ogriješio se Tile o svoje Crnogorce”, tako je Dado zvao Tita, “gonio  im je majku majčinu na Golom otoku!”

Pogreb u književnosti

Narednu sedmicu proveo sam u ledenoj samoći prostranog stana  krečeći zidove i čitajući džepna izdanja Flammariona koji je slavio 110 godina od osnivanja. Vlasnica  je vjerovala da joj je Hessy preporučila stručnog molera, ubacila je ključ u sanduče i napustila Pariz, a ja sam ušao s kantama i metlama u novi, kao grob prazni stan od dvjesta kvadrata i mlatio četkom kako znam i umijem.

U ulici Alésia kod Didiera nije bilo mjesta u sobici, koju je okupirao urugvajski vajar Joaquín (za prezime boga pitaj), te sam opet raširio vreću za spavanje u mom grobu za krečenje i obilato koristio najveće blago ovoga svijeta: noćno svjetlo. Zgrabio sam novo Flammarionovo  izdanje Antonin Artaud ekipirano  u glasovitoj biblioteci L’identité de la France i pojeo ga za dvije noći.

Joaquín je povrijedio nogu na kamenolomu i Didier mi je telefonirao da ga prebacimo u sirotinjsku bolnicu, pošto nema osiguranje.

“Otvori oči na potiljku”, rekao je kad smo ga položili u porđali gvozdeni krevet, “ako kiksaš na građevini  tebe isto čeka.”

Svih godina mojih dolazaka u Pariz nalijetao sam na neki veliki pogreb u francuskoj književnosti: g. 1984. umro je Michel Foucault; g. 1985. Fernand Braudel; g. 1986. dramatičar Jean Genet i,  dan kasnije, spisateljica Simone de Beauvoir. 

Literatura koja se danas piše u Francuskoj samo je dronjak osamdesetih. Ovo što oni danas zovu Michel Houellebecq, to je, gospodo, dronjak Jeana Geneta. Stranac je teško dolazio do daha a još teže do argumenta u polemici sa francuskim diskursom. 

Felix Guattari je objavio svoj rad Pronađeni Genet. Gledali smo emisiju na televiziji u avgustu. Joaquín se propio, prosuo bokal vina po gipsanoj kori na svojoj nozi i prekorno me je pogledao što nisam reagovao.

“Ovdje je neko magarac”, rekao je, pa se ispravio: “ja, svakako”.

Nikad ne zaboravljam drage francuske veze!

Kad sam radio na anotologiji Barok Crne Gore (Ministarstvo kulture, Narodni muzej, CID, 2015) uvrstio sam Guattarijev esej Postajanje ženom koji je s njim potpisao  Gilles Deleuze (tom III, str. 317-329), njušeći književno truljenje kako je Jean Genet te zajebane godine prošao loše (nađen je mrtav u hotelskoj sobi u susjedstvu) a naš siroti Joaquín dobro.