Tomas Trofimuk je kanadski pisac i pjesnik. Jedan je od osnivača pokreta Edmonton Raving Poets, koja spaja poeziju i performanse sa improvizovanom muzikom. Tomas svira klavir u Raving Poets bendu. Njegov prvi roman, “52. Pjesma” osvojio je nagradu za roman godine “George Bugnet” nagradu grada Edmontona “Alberta Book”. Njegov drugi roman, “Sumnjaj u sebe do srži”, je po preporuci “Globe and Mail” jedna od 100 naj knjiga u 2006. godini. A, treći Trofimukov roman “Čekajući Kolumba” doživio je brojne prevode u svijetu. Trofimuk živi u Edmontonu, (Alberta, Kanada), odakle je igovorio za ART.
- Vaš prvi roman „Pedeset druga pjesma”, objavljen 2002. godine, dobio je nekoliko nagrada. Šta nam, u najkraćim crtama, možete reći o tome romanu? Zbog čega čitalac mora čitati ovu knjigu?
- “Pedeset druga pjesma” je velika ljubavna priča. Počinje kao pjesma na deset strana - opisujem način kako funkcioniše moj život. To nije bila sjajna pjesma. U stvari, bila je prilično strašna. Međutim, u jednom trenutku odlučio sam da je proširim u kratku priču i odmah je bila objavljena u književnom časopisu. Nedugo nakon toga, ponovo sam pročitao priču i pomislio: Hej, to još nije završeno. Dakle, sjeo sam i napisao roman. To je priča o čovjeku koji ima aferu sa udatom ženom. Ona se na kraju odlučuje da se vrati svome mužu na drugu stranu zemlje, a muškarac je devastiran. Kako bi se nosio sa svojim bolom, on odlučuje da ovoj ženi svake nedelje piše po jednu pjesmu u period od godinu dana. On je tako napisao samo 51 pjesmu. Nije to okončao.
- Vaš drugi roman, “Sumnjaj u sebe do srži” našao se i na listi „Glob end mail“, kao jedna od stotinu knjiga koju morate pročitati u 2006?
- “Sumnjaj u sebe do srži” je knjiga o prirodi tuge, o tome šta znači biti roditelj u svijetlu velike žalosti, o ideji o ponovnom izmišljanju ljubavi i nade. Roman je dobio zamah zbog strašne saobraćajne nesreće na ostrvu u Vankuveru, i nedoumica o namjeri te nesreće prenosi se na muža i kćerku koju je ostavila iza sebe. Ovo je knjiga o patologiji tuge. Ona secira tugu i pokušava da je osmisli.
Moje omiljene scene u ovoj knjizi su scene sjeckanja drveta. Glavni lik usitnjava drvo što je način da iskaže žalost. Tu je i bejzbol igra s gomilom budističkih monaha i ljudi iz malog grada što je prilično divno.
- Kristofer, glavni junak, vašeg romana “Čekajući Kolumba”je zgodan muškarac koga žene vole. Šarmantan, duhovit, inteligentan, čovjek koji opčinjava sve pripovedajući o dogodovštinama velikog istraživača i moreplovca, završava na klinici za psihijatriju?
- Pa, Kolumbo je morao biti malo šarmer, pripovjedač, pričalac lovačkih priča. Čovjek koji se skriva ispod Kolumbove fasade nije tako hrabar. Naravno, priča govori o mnogim ženama u njegovom životu - i ja ne mislim da sam ovdje uništio bilo šta - sve su to aspekti njegove supruge. Sve te žene koje obožavaju Kolumba su ista žena. Kolumbu, pripovjedaču, se ne može vjerovati. Njegova priča, dokle god se temelji na istini, takođe divlje skreće u ekstrapolaciju o stvarima koje se ne mogu znati o stvarnom Kristoferu Kolumbu.
- Kristoferove priče su vrlo impresivne, ali ponekad djeluju i nevjerovatne. Koliko ima istine u njegovim pričama o vladarima Španije, koridi, brodovima i ljubavnim i seksualnim avanturama čak i sa samom španskom kraljicom Izabelom?
- Ova knjiga je puka istina, međutim, nije u potpunosti činjenična. Dakle, nadam se da se priča čita istinito, ideje i koncepti su istiniti i činjenice, ali dobro, ja ne pišem istorijsku fikciju. Igrao sam se sa činjenicama, onako kao što sam ih shvatio. Pročitao sam desetak knjiga o Kolumbu, kao istraživanje, i niko od istraživača se nije u potpunosti složio. Dakle, to mi je dao širinu u igri. Da li je Kolumbo stvarno imao susret sa Vikinzima na obalama Britanije?
Mogao je. Svidjela mi se ideja, pa sam smislio da se to dogodi. Postavio sam pitanje: šta ako?
Bila su raširena nagađanja o odnosu između kraljice Izabele i Kolumba, ali bilo bi nevjerovatno rizično u 15. vijeku da se to udvaranje dogodilo.
Naravno, Vikinzi nijesu imali mobilne telefone. A kralj Španije nije igrao bilijar sa Kolumbom. To današnji artefakati pokazju jer je to realno insistiranje na Kolumbovim pričama. On nema kontrolu nad tim. I to ga plaši.
Ovo je mali, brz popis područja koje sam istraživao: Disocijativni poremećaji identiteta (ili DPI), mogući režimi ljekova koji se mogu koristiti za liječenje DPI, mentalne institucije u Španiji (od 1400. godine do danas), temperature okeana u moreuzu Gibraltara (i način na koji je voda tekla kroz tjesnac), 15. vekovna odjeća, navigacija na okeanu - (kompas, sekstant, navigacija po zvijezdama), Kristofer Kolumbo - (desetak knjiga i vjerovatno 100 članaka o čovjeku i onome što mislimo da znamo o njemu), katolički kraljevi, inkvizicija, maurska arhitektura, Interpol, Bubonska kuga (vremenski okviri, kako je djelovala i ko je kriv). Flora i fauna, i vrijeme u Španiji. Naravno, kad sam dovoljno naučio da pišem o tim stvarima, počeo sam da izbacujem ono što sam znao, jer sam želio da bude jasno da nijesam pisao istorijski roman. A priču o Kolumbu duševnom bolesniku iz 21. vijeka, počeo sam da ubacujem u 15. vijek. Dakle, nešto od istorije je ispravno (ili barem, odjekuje među naučnicima), a nešto od toga je čista pripovjedačka laž.
- Da li je tačno da ste ovu knjigu pisali punih petnaest godina?
- Pa, to nije bilo stalno pisanje. Za knjigu “Čekajući Kolumba” bilo je potrebno dugo vremena da se u potpunosti rodi. Kolumbo, u zabludi, pacijent koji voli vino, prvo je pokucao na moja vrata prije oko 15 godina. Ja sam bio u potrazi za fiktivnim načinom da se istraži ideja opsesije - da se nađe narativna kopča. Otvorio sam vrata mog stana i on je bio tu - raščupan, izgubljen, očajan, i što je najvažnije, opsjednut. Pa sam ga pustio unutra. Počeo sam da pišem o ovom fiktivnom Kolumbu. Mislim da je morao da bude opsjednut, zar ne? Svi najveći umovi njegovog vremena, rekli su da je predaleko da plovi na zapad do Japana i Indije, ali on je odlučio da ode u svakom slučaju. Svi stručnjaci su rekli da će umrijeti tamo. Ali ja želim da vidim šta je tamo, odgovorio je on. Njegov poduhvat je bio dalekometni šut. Da nije slučajno naletio na Antile, ne bismo znali o Kolumbu - on bi samo bio bljesak na istorijskom radaru. On bi bio tip koji je dobio neke brodove, plovio na zapad, a umro negdje između Španije i Japana. Završio sam pisanje oko 30.000 riječi. Čitao bih istorijske knjige o Kolumbu noću, a zatim bih pisao u jutarnjim satima. Počeo sam da shvatam koliko je samo knjiga u svijetu bilo o Kristoforu Kolumbu i, takođe kako se mnoge od njih međusobno ne slažu. Naučnici se čak ne mogu ni dogovoriti odakle je došao. Da li je to Italija, Španija, Portugalija? Imati tu vrstu mita i misterija oko ove istorijske ličnosti je savršen scenario za pisca - jer postoji sloboda i širina. Ja sam htio da bude jasno da je moj Kolumbo, ono što će postati roman “Čekajući Kolumba”, fikcija - nije istorija, i nije istorijska fikcija. To je razlog zašto unutar priče o Kolumbu pripovijeda Konsuela, a iz 21. vijeka (u to vrijeme, 20. vijeka) artefakati su počeli da se pojavljuju u 15. vijeku. Fen za kosu, mobilni telefoni, automobili, pištolji sve se obrelo u 15. vijeku, jer je istorija bila samo sredstvo za priču, način da se otkrije opsesija, ljubavna priča, a kako se ispostavilo, narativ s tragedijom u njegovom srcu. Poslije 30.000 riječi, udario sam u zid. Stvarno mi se svidjelo ono što sam napisao, ali nijesam imao pojma šta da radim s tim. Nije tu bilo narativnog luka. Ne još. Dakle, stvorio sam novi folder u mom kompjuteru, sačuvao Kolumbo datoteku, i nastavio dalje. Poslije tri godine, probudio sam se sa pričom - znao sam kako da prikažem Kolumbovu priču. Sve je bilo tu spremno za pisanje, i evo nas ovde.
- Vi ste jednom rekli da knjiga „Čekajući Kolumba“ govori o otpornosti ljudskog duha, i krhkosti ljudskog srca. Možete li nam to pojasniti?
- On je taj momak koji je pretrpio strašan gubitak, a on se sa tim ne može nositi. Njegovo srce preskače. On se lomi. Pa ipak, ima nešto duboko, duboko u njemu što ga drži u životu. On je uspio da pronađe nadu i ljubav. On pronalazi način da otkrije svoju bol i krene naprijed. On je imao pomoć na tom putovanju. On to ne radi sam.
- Dugo vremena pišete poeziju, ali imate i tri veoma uspješna romana. Šta radije pišete - prozu ili poeziju?
- Za mene, ne postoji razlika između pisanja proze i pisanja poezije. Oboje traže jezgrovitu frazu, prekrasan, nezaboravan trenutak. Ja sam sada između knjiga. Upravo sam poslao novu knjigu mome agentu i ja ću, u narednih nekoliko mjeseci, početi da uređujem zbirku pjesama.
- Za pjesnika-pisca, koja je najveća razlika u pisanju poezije i proze?
- Italijanski pisac Italo Kalvino kaže: “U oba slučaja to je pitanje potrage jedinstvenog izraza, koji je sažet, koncentrisan i nezaboravan.” Slažem se sa Kalvinom, svim srcem.
- Koliko vremena posvećujete pisanju? Da li pišete svaki dan?
- Pišem svaki dan. Ako ne ukucam riječi i rečenice u kompjuter, pišem u dnevniku - moj omiljeni je sada Leuchtturm1917 - bilježnica, bez linija. Ima numerisane strane, i divan papir. Ako ne stavim olovku na papir, ili prst na klik, ja razmišljam o onome što pišem - stvarajući veze u vazduhu, slušajući, sanjareći, razmišljajući o neprilikama sa kojima se moji likovi suočavaju - znate, kao pisac u svom životu.
- Vi živite u planinskom dijelu Britanske Kolumbije u neposrednom dodiru sa prirodom. Koliko je to dobro za pisca, za njegovo stvaralaštvo?
- Živim u Edmontonu, u Alberti, Kanada, koji je grad na visoravni, u neposrednoj blizini planine. Boravim puno na planinama. Mislim da me pitate da li je boravak u neposrednoj blizini prirode dobra stvar za pisca, i moj odgovor na ovo pitanje, je da, za mene. Drveće i planine hrane moju podsvijest. Biti u prirodi je meditacija; to je neka vrsta „odmora“ koji ne ulazi u grad. Potpuno je drugačija vrsta energije u gradu.
- Koliko ja znam, Vi niste religiozni, ali ipak čitate, pored ostalih knjiga, i Kuran. Ali reformistički prevod. Zašto baš taj prevod?
- Želio sam da žena bude uključena u prevod. Taj pogled na Kuran nudi neseksističko i nesektaško razumijevanje teksta; on je rezultat saradnje između tri prevodioca, dva muškarca i jedne žene, a odbacuje autoritet klera pri utvrđivanju vjerovatnog značenja spornih odlomaka. Umjesto toga, korišćena je logika i jezik samog Kurana kao krajnji autoritet u određivanju vjerovatnog značenja, a ne drevna naučna tumačenja ukorijenjena u patrijarhalnoj hijerarhiji. Zbog svih tih razloga, to je tekst koji sam pročitao.
Prije pisanja tražim rupe u narativu
- Normalno, ja kao minimum svaki dan pomjerim priču unapred za 1.500 riječi. To su koraci od 1.500 riječi u nepoznato, svaki dan. To je, za mene, radostan proces. To je svakodnevno otkriće. Sa tom novom knjigom, imam neke velike likove, i imam veliki kraj. Znam tu priču. Tražim rupe u narativu prije nego što sjednem da pišem. Čitam i inspirišem se onim što je već tu, a onda idem dublje - nije toliko naglasak na kretanju naprijed. Pomjeram se izunutra, bušeći donji niz slojeva u narativu i istražujući. Po meni, postoji tendencija da se bude ekonomičniji u pisanju. Mada sam bio iznenađen i dalje svaki dan. A priča se prebacuje u tonu, a neki od likova traže veće uloge. Znajući kraj lakše je utvrditi koji bitovi moraju biti u priči, a koji bitovi su samo divne digresije. To je isti set pitanja, ali postoje ograničenja. Veliko ograničenje sada je da je u redu lijep kraj. Kako putovati do tog kraja? Volim ograničenja - ozbiljno ih volim! Dakle, ja sam srećan kamper. Ta pitanja su ista, mada: kako da pokažem tu priču? Kako je mogu pokazati u najboljem svijetlu? Šta je to što moram pokazati tako da čitalac zna više od riječi? Šta da izostavim? Da li su ovi likovi prevaziđeni pošto su stvoreni likovi - jesu li oni ljudi?
Bonus video:
