Prošlo je 400 godina od kada su Šekspir i Servantes umrli. Zajedno, oni su definisali granice vremena i konvencije koje drže svakodnevni život odvojen od fantazije.
S poštovanjem obilježavamo 400. godišnjicu smrti Vilijema Šekspira i Migela de Servantesa Savedra; to može biti vrijedno pomena da su, kako je to opšte prihvaćeno, ova dva književna diva umrla istog dana, 23. aprila 1616; međutim to se, zapravo, nije desilo. Od 1616. Španija je počela da koristi gregorijanski kalendar, dok se Engleska i dalje upravljala prema julijanskom, i zaostajala 11 dana. (Engleska se držala starog julijanskog sistema datiranja do 1752, a kada je promjena konačno došla, bilo je nereda, priča se, a rulja na ulicama je vikala: “Vratite nam naših 11 dana!”). I podudarnost datuma i razlika u kalendarima bi, nesumnjivo, oduševila razigrane, eruditske senzibilitete dvojice očeva moderne književnosti.
Ne znamo da li su njih dvojica znali jedan za drugog, ali su imali dosta toga zajedničkog, počevši upravo u “ne znam” zoni, jer su obojica bili ljudi tajni; postoje godine koje nedostaju u biografijama i, što je još upečatljivije, dokumenta koja fale. Nijedan od njih nije za sobom ostavio mnogo ličnog materijala. Vrlo malo ili gotovo ništa u vidu slova, radnih dnevnika, napuštenih nacrta; samo kolosalni, završeni opusi. “Ostalo je tišina”. Sljedstveno tome, obojica su postala plijen idiotskih teorija koje nastoje da ospore njihovo autorstvo.
Letimična pretraga na internetu “otkriva”, na primjer, da je Frensis Bejkon ne samo napisao Šekspirova djela, već je, uz to, napisao i “Don Kihota”. (Moja omiljena ludačka teorija o Šekspiru je da o nije napisao svoje komade, već neko drugi, sa istim imenom.) I naravno, Servantes , koji se sa izazovom autorstva suočio za života, kada je neko pod pseudonimom Alonso Fernandez de Avelaneda, čiji je identitet još neizvjesan, objavio lažni nastavak “Don Kihota” i podstakao Servantesa na pisanje prave druge knjige čuvenog romana, čiji su likovi svjesni plagijatora Avelanede i odnose se prema njemu sa mnogo prezira.
Gotovo je sigurno da se Servantes i Šekspir nikada nisu sreli, ali što pažljivije pogledate stranice koje su ostavili za sobom, to više odjeka čujete. Prva, i po mom mišljenju najvrednija zajednička ideja, je uvjerenje da književno djelo ne mora biti samo komično ili tragično, ili romantično, ili političko/istorijsko: da, ako se pravilno koncipira, može biti mnogo stvari u isto vrijeme.
Bacite pogled na početnu scenu “Hamleta”. Čin prvi, scena prva je priča o duhovima. “Da l' i sad mislite, da to se nama samo priviđa?” Bernardo pita Horacija, i naravno, komad je mnogo više od toga. Čin prvi, scena druga donosi spletke na dvoru Elsinor: ljutiti kraljević učenjak, njegovo majka, odnedavno udovica usmjerena na njegovog strica (“Hitnjo prokleta, s tolikom spretnošću i žurbom juriti u rodoskvrnu postelju!”). Čin prvi, scena treća, i evo i Ofelije, kako govori svom sumnjičavom ocu, Poloniju, o početku onog što će postati tužna ljubavna priča:”Ah, oče, on je tek na pošten način salijetao me svojom ljubavi”. A u sceni četvrtoj, to je opet priča o duhovima, i nešto je trulo u državi Danskoj.
Kako komad odmiče, ide ka metamorfozi, postajući, pomoću obrta, priča o samoubistvu, priča o ubistvu, politička zavjera i tragedija osvete. Ima komičnih trenutaka i predstave unutar predstave. Sadrži neke od najvećih stihova ikada napisanih na engleskom jeziku i završava melodramatično, u lokvama krvi.
To je ono što smo mi koji smo došli kasnije naslijedili od barda: znanje da jedno djelo može biti sve odjednom. Francuska tradicija, ozbiljnija, odvaja tragediju (Rasin) i komediju (Molijer). Šekspir pravi kašu od njih, i tako, zahvaljujući njemu, možemo i mi.
U svom poznatom eseju, Milan Kundera sugeriše da roman ima dva praoca, “Klarisu” Samjuela Ričardsona i “Tristrama Šendija” Lorensa Sterna; oba ova opširna, enciklopedijska romana pokazuju uticaj Servantesa. Sternov stric Tobi i kaplar Trim otvoreno su pravljeni po uzoru na Don Kihota i Sanča Pansu, dok Ričardsonov realizam dosta duguje Servantesu zbog srozavanja ugleda budalaste srednjovjekovne književne tradicije čije zablude drže Don Kihota u ropstvu. U Servantesovom remek-djelu, kao i u Šekspirovom djelu, prizemno koegzistira sa plemenitim, patos i osjećanja sa nepristojnošću i skarednošću, što kulminira u beskonačno dirljivom trenutku kada se stvarni svijet ukaže i Vitez tužnog lika prihvata da je bio budalasti, ludi starac, “u potrazi za ovogodišnjim pticama u prošlogodišnjim gnijezdima”.
Obojica su samosvjesni pisci, moderni na način koji bi većina modernih majstora prepoznala; jedan koji stvara predstave koje su vrlo svjesne svoje teatralnosti; drugi stvara prozu koja je u stvari, svjesna svoje fiktivne prirode, čak do te mjere da izmišlja imaginarnog pripovjedača, u Sida Ameta Benendželija - pripovjedača, zanimljivo, s arapskim korijenima.
Obojici im je drag, i vični su u mu, svijet moralno neprihvatljivih, propalica, kao i svijet visokih ideja; njihove galerije nitkova, kurvi, sjecikesa i pijanaca biće kod kuće u istim kafanama. To čvrsto stajanje na zemlji je ono što ih obojicu otkriva kao realiste u velikom stilu, čak i kada se predstavljaju kao fantazeri, i tako, opet, mi koji dolazimo poslije možemo učiti od njih da magija nema smisla, osim kad je u službi realizma - da li je ikada postojao realističniji mađioničar od Prospera? - i šta može učiniti realista sa zdravom dozom basnopisca. Na kraju, iako su obojica koristili trope koji potiču iz narodnih priča, mita i bajke, oni odbijaju sa morališu, a u tome su, prije svega, moderniji od mnogih koji su došli poslije njih. Oni nam ne govore što da mislimo ili osjećamo, već nam pokazuju kako to da činimo.
Od njih dvojice, Servantes je bio čovjek od akcije, koji se borio u bitkama, bio ozbiljno ranjen, izgubio lijevu ruku, zarobljavali su ga gusari u Alžiru i držali pet godina dok njegova porodica nije skupila novac za otkup. Šekspir nije imao takve drame u svom ličnom iskustvu; ipak, od njih dvojice čini se da je on bio pisac više zainteresovan za rat i vojevanje. Otelo, Magbet, kralj Lir, sve su to priče o ljudima u ratu (u sebi, da, ali i na bojnom polju, takođe). Servantes je koristio svoje bolna iskustva, na primjer u pričama o zarobljeničkim danima u Don Kihotu i u nekoliko predstava, ali bitka u koju Don Kihot kreće je - koristeći savremeni rječnik - više je apsurdna i egzistencijalistička nego “prava”. Čudno, španski ratnik pisao je o komičnoj uzaludnosti odlaska u boj i stvorio veliku kultni lik ratnika budale (pomislim na Helerovu 'Kvaku 22 'ili Vonegatovu 'Klanicu 5' za novija istraživanja na ovu temu), dok se mašta engleskog pjesnika-dramskog pisca strmoglavila (kao kod Tolstoja, Majlera) prema ratu.
U svojim razlikama, oni utjelovljuju vrlo savremene suprotnosti, baš kao što su u svojim sličnostima saglasni o velikom dijelu onog što je i dalje korisno za njihove nasljednike.
Prevod stihova iz “Hamleta”: Milan Bogdanović
Bonus video:
