Ako postoji dio mene koji se zove Jugoslavija, onda je to samoća.
Margina.
Fragment.
Minorno autorstvo.
Pseudo!
Moja porodica je bila daleko od ideološkog parazitizma, opšteg blagostanja i euforičnog bratstva-jedinstva. Ne kažem izopštena, mada bi to bila prava riječ, već se ograničavam na zadovoljstvo u izrazu
distanca. Odrastao sam uz starog oca i vidio njegovo neopravdano stradanje i patnju: tavni, hrapavi zid sa odškrinutim vratancima otkud prodire svjetlo za nuždu, zlu ne trebalo, za ponos i čast.
I djevojke iz Jugoslavije, koje sam imao, imao sam u njenim teritorijalnim granicama i nigdje drugo. Jugosloveni u inostranstvu nisu bili moja ciljna grupa. Privlačio me je govor Njemačke, Češke, Francuske. Družio sam se sa strancima.
Kad bi Manuel Arbesú Corté siknuo da mu je režim generalisima Franka natjerao suze na oči sto sedamdeset hiljada puta, ja sam osjećao isto u ostrigi srca, punoj kisjeline, iako su španska i naša stvarnost bile zasebne priče. Nosio sam breme bunta sa nanesenom krivdom - gadan teret!
Na dan kad je umro Tito svi su plakali. Odasvud je dopirao jecaj neutješnog puka, većina možda s razlogom, a ja sam vazdan čitao The Cantos of Ezra Pound u sedmom izdanju Jamesa Laughlina iz 1979. - apsolutno van ideološkog konteksta.
Ne zato što bih sa drugačijom namjerom izabrao autora, za kog i danas mislim da je, u čisto književnom formatu, najsnažniji moderni pjesnik poslije Puškina, nego sam se Cantosa jedva dočepao i ništa mi ih nije moglo izbiti iz ruke. Rekao sam o tome sve što imam u romanu Blizanci (734 strane, 1. izdanje 2004).
Od jugoslovenskih pisaca u Parizu viđao sam Milorada Miška Vujisića, Danila Kiša i Jezdimira Jezdu Radenovića; prvu dvojicu sam obilazio kod kuće a sa trećim se viđao svaki put u drugom kraju.
Catherine je došla po nas i iskrcala me je na metrou Pigalle, a svog vjerenika odvezla kući.
“Pozajmićeš mi Manola dvije noći”, rekla je. “Katran spereš bolje u postelji, znojem, nego u kupatilu.”
Produžio sam metroom do stanice Goncourt u ugovorenu posjetu Kišu, u ulici Tesson. U skromnoj garsonjeri bio sam ugošćen godinu ranije, septembra 1984. uoči povratka na studije u Prag, i sada sam sa uzbuđenjem žurio da ga vidim.
Monografija
Kad sam ga prošle godine dvaput obišao, po ljubaznoj preporuci Stanka Cerovića, pogošćen isto tako ljubazno, uručio sam mu poklončić dobavljen ispod ruke: monografiju Jevrejska groblja u Češkoj i Moravskoj, samizdat Jevrejske opštine Prag, i on, prvo što je uradio, krenuo je da lista naopako jer je dominiralo hebrejsko pismo. Nabio je „lenonke“ uz nestrpljiv uzvik:
„Nema izdavača?“
„Poluilegalno izdanje, nažalost.“
„Znao sam!“
Propitivao me je o komunizmu u Istočnoj Evropi, kako studije, život, pošto je prošle godine izrazio zabrinutost da se mogu gadno provesti. Stvari ne slute na dobro, rekao je, ali je monografiju listao sa uzbuđenjem. Pričao je o ideologiji s manje strasti i više znanja, a o književnosti s oboje jednako.
Da li iste godine, ili u zimu naredne, sad se ne sjećam, palo mi je pod ruku BIGZ-ovo izdanje Grobnice za Borisa Davidoviča u Beogradu i zapazio sam na potkorici poznatu ilustraciju Smihovskog groblja na desnoj obali Vltave. Sve nišan do nišana, natpis do natpisa na hebrejskom, ukrivljene, oskrnavljene kripte naroda koji je hiljadu godina gradio duh Praga a komunisti su ih preorali za stadion.
Bilo mi je drago što je samizdatski primjerak doživio širu umjetničku upotrebu i dozvao sam u sjećanje razgovore s autorom iz dva pariska ljeta. On je usmeno rasipao a pismeno štedio riječ.
Ostavljao je utisak odličnog tehničara, ne samo u pisanju nego i u mišljenju, umjetničkoj viziji koja se proteže do čitanja drugih pisaca pa čak ni tu ne staje. Znao je familijarno francuski, ruski i mađarski, što sve skupa, kad se slijepi kao palimpsest, ili vješto slistan burek sa svim začinima, uz koncentraciju i volju, uz dar esejiste, polemičara, pripovjedača, omogućava ulaz na velika vrata, tamo gdje ambiciozni pisci kreću.
Zapadnoevropske vlade su tada, posebno francuska - najvještija u kulturnoj politici, bile demokratskije i s više sluha podržavale borbu protiv totalitarizma i terora. Imale su fondove i tendere. Mitterand je budnim okom pratio šta se dešava u Pragu i Varšavi. Svaki put, kad bi zvanično posjetio Čehoslovačku, natjerao bi vlasti da progutaju knedlu i omoguće mu susret sa disidentima.
Prlikom privatne posjete Bohumilu Hrabalu, jednom od najvećih pisaca toga doba, francuski predsjednik je komentarisao: “Volim da pravim brazde po istoriji!” Moji drugovi, mladi praški disidenti (dissent), vidjeli su u njemu periklovsku političku gromadu.
Mistrija
Gospodin Kiš me je počastio škurim hljebom i tvrdim sirom, pokazao mi svoje intervencije običnom olovkom na mom prvjencu Viteški roman o ženskim suzama, tada pod radnim naslovom Pomoli se za svoje, Izabeto!, i, uz opasku („Posle prvog romana više nisi mlad“) iznio primjedbe.
„Čuj, samo jedan pisac je mogao da pljusne mistriju na zid kako mu drago, da šibne rečenicu kako mu se digne ona stvar, a da se malter ipak primi i zid ostane glatak. On se zvao William Faulkner! Na srpskohrvatskom su to mogli Krleža i Crnjanski.“
Začulo se zvonce i ušla je njegova gospođa, prevoditeljka Pascale Delpech, s nakrcanim kolicima iz trgovine, elegantna, u sivom kostimu, ljubazna, znala je da sam tu. Mene je oduševilo što je i gospodin Kiš mlad, s rukavima košulje jedva do zgloba, u okraćalom puloveru na cvjetiće, s pripijenim pantalonama, sa glasom punim snage i nježnosti...
Kod Radenovića sam zapucao nakon dva dana ujutru, u nekoj avliji u marokanskom kvartu, boga pitaj. “Pričaj kako je bilo tamo”, mislio je na književni razgovor u ulici Tesson, “a ja ću se malo plaknuti”.
Go do pojasa, ljudeskara u tijelu, crven ne samo u obrazu i čelu, već po plećima i trbuhu, pljuska se vodom iz korita da se sve dimi. Ukošen, dug ožiljak na čelu, kao od sablje. On zna imažiste, klokotriste, moderniste, hipike, sve moguće pravce, trese citate kao kruške, ali iza svega stoji neki red. Jezda je impresionirao posmatranjem umjetnosti sa neke centralne galerije, sa pariske distance.
On bi ti ulio snagu da oprostiš Parizu sve mane, iako je tu živio gorko.
Francuski poredak: probuditi se sa bodlerovskom frazom na usnama, preorati evropsku misao tu u Parizu (a ne negdje drugo), biti nadahnut ruskim strukturalistima upravo tu (nigdje drugo!), povaliti neku žensku tu, momče, slušaj sad!...
Catherine i Manuel su se dovezli da me pokupe na katrandžijsku dužnost. Ona se Jezdi dopala, nije krio, zagrlio ju je, poljubio, dok nije zagrmjela baskijska ulična mudrost iz usta ljubomornog vjerenika:
“Kurvin sine!... Sa ovog izvora ti nećeš piti!”
Galerija
Bonus video:
