"SVI ĆE U ROMANU TRAŽITI NIKŠIĆ I NAĆI ĆE GA"

Novi roman Obrada Nenezića: Šetači su balada o gubitnicima

“Šetači po mjesecu“, prema riječima autora, je svjedočanstvo o “lošim vremenima za koje nas ubjeđuju podsredstvom masovnih medija da su prosperitetna i progresivna“
155 pregleda 0 komentar(a)
Ažurirano: 13.04.2016. 06:52h

Osmijeh za Mariju Mihailovič”, jedan od najčitanijih i najprodavanijih romana u Crnoj Gori prošle godine, i dalje privlači čitalačku publiku, a Obrad Nenezić već je pripremio novi roman, nastao po motivima scenarija za igranu TV seriju za koju je dobio nagradu Televizije Crne Gore 2000. godine, a posvećen je mladim ljudima iz prošlog i ovog vijeka. Njegova knjiga “Šetači po Mjesecu” iz štampe izlazi prvog juna, a Nenezić je odlomkom objavljenim na Fejsbuku zagolicao maštu čitalaca pričom o crnoj hronici jedne mladosti.

“U decenijskom istraživanju ekstaze ulice došao sam do svojevrsnog gangsterskog žanra, ako mogu tako da kažem, a vatromet pravaca u XX vijeku daje mi za pravo da i taj žanr svrstam u lijepu književnost. Ponekad kažem da su 'Šetači', u stvari, balada o gubitnicima. Glavni gubitnik je pisac kolumni Ivo Džada, dakle pisac književnog paražanra, ili popularne kulture, piše hroniku svog Kvarta, u kojim vladaju drugačija pravila nego drugdje. Pravila snova i preživljavanja“, kazao je Nenezić za “Vijesti“.

Svaki grad ima svoj Majdan. Tako i Nenezićev grad u kome “šetači po mjesecu”, svjesni da “ako je šansa izlaz, onda je sreća ulaz” maštaju o tome da postanu nasljednici “Fajtera” i da “osvoje” makar Majdan, ako su druge tvrđave za njih neosvojive. Uz Gabi, damu noći, rokerku Emili, Mišela, sina Đoka Magnuma, ali i uz naivnog i poštenog Mrvicu, Komarca i njegovog “nerođenog brata blizanca” Štakora, Nenezić, iliti Ivo Džada, “oživio” je, mada je pitanje da li je to vrijeme ikada i umrlo, doba kada se znalo da je “ulica svačija i da svakoga čeka, prije ili kasnije. Ona je odana i kulturi i politici i ideologiji“.

“Zanimljivo je da u mom gradu jedino preživi letargija”, zapisao je Nenezić u romanu o ljudima koji su “rođeni i vaspitani u jednom sistemu, a sazreli i izgubljeni u drugim, kojima se ni dan danas imena ne znaju, a tepaju im tranzicija, postranzicija, idiotizacija, kretenizacija”.

“Možda je Ivo Džada - Obrad Nenezić, i obratno, ali ja nijesam živio po njihovim pravilima, koja su se odvijala u ulicama u kojima smo svi odrastali devedesetih ili danas, početkom trećeg milenijuma. Ali smo, svakako, svi hroničari ulice. Pogotovo njene ekstaze posljednjih 20 godina“, kazao je Nenezić.

“Vjerujem da će svi u ovom romanu tražiti Nikšić i naći će ga, ali će naći i Sidnej ili Njujork, kao zabite azijske ili afričke provincije. To mi je bio cilj. Vjerujem da na svim meridijanima postoje kvartovi u kojima je ljudski život najjeftinija roba. Gdje stavovi i dostojanstvo ne smiju da postoje, a ako postoje onda se štite životom ili koštaju života. Vjerujem da ne postoje mladi ljudi na ovom svijetu koji nemaju snove. Ovo je roman o mladim ljudima koji su izgubili snove. I novim, koji tek stvaraju i gube snove“, istakao je Nenezić.

“Šetači po mjesecu“, prema riječima autora, je svjedočanstvo o “lošim vremenima za koje nas ubjeđuju podsredstvom masovnih medija da su prosperitetna i progresivna“.

“Kao pisac ne smijem zaboraviti da dugujem budućim generacijama istinu, koju neće naći u sitnosopstveničkim političkim pamfletima i monografijama, već u sudbinama običnog naroda, u raljama kapitalizma i globalizma. Zato je ovaj roman svjedočanstvo o bitangama i dobrim momcima, o huljama i profiterima, o političarima i tajkunima, o ljubavima i mržnjama, o svemu onome čemu su nas učili veliki romani i pisci, ali su se pojave, zanimanja i osjećanja drugačije zvali. Mada su u suštini ostali isti“, zaključio je Nenezić.

Ne znam da se učlanim, pa ubijte me

Sve je počelo davno, priznaje, još kada je prvi put odgledao kultni film “Bilo jednom u Americi“.

“Shvatio sam da je ta priča, priča svih nas. Čitajući Selindžerovog 'Lovca u žitu' ukapirao sam da me se jednako tiče, kao i posljednjeg čovjeka na planeti. Gutajući Ekove romane i teorije nijednog momenta nijesam posumnjao da se nekog zapadnjaka više tiče njegova poetika, nego mene. Onda sam pokušao da neko svoje znanje o popularnoj i visokoj kulturi upakujem u ekstazu ulice, odnosno u roman, i čini mi se da sam uspio, bar tako kažu rijetki čitaoci do sada“, priznao je Nenezić.

“Ne znam da se učlanim, pa me ubijte. To je isto kao da me godinama tjeraju da igram vaterpolo, a ne znam da plivam”, zapisao je Nenezić u romanu koji će, kao i prethodni, biti samizdat, a čije štampanje je pomoglo Ministarstvo kulture.

Kultura je rezervisana za izabrane

“Kultura u ovoj zemlji je rezervisana za izabrane. Potrebno je da nemaš talenat i obrazovanje, i onda ćeš napredovati do neslućenih visina. Ja nijesam jedan od njih, zato sam čežnjivo pomislio na izbrisano i vratio se romanu koji nije predviđen za izabrane, već za rudare koji danoćno kopaju tunele kako bi iskamčili nešto olova da se otisne na reciklirani papir, koji će pročitati rijetki iz mog kvarta.

Tražiće sebe u romanu. Psovaće i kleti autora, koji se drznuo da kopa po ranama koje su još uvijek svježe i neće se zamiriti ni na deveto koljeno, jer svako zlo se kod nas čuva pomno poput potomstva”, stoji u romanu pisca koji je odavno odlučio “da ne pripada čoporu”.

Galerija