"Koliko vas je došlo... Drago mi je da ste tu”, tim se riječima Brano Mandić obratio publici kad je ušao u salu Biblioteke “Radosav Ljumović” gdje je u srijedu predstavio svoju zbirku kratkih priča “Feb je čekao olovku”.
Puna sala čitalaca od kojih su neki stajali, a neki sjedjeli na stepenicama, bila je ambijent za “književnu ispovijest” pisca poznatog prije svega po kolumni u dnevnom listu "Vijesti".
Zbirka priča "Feb je čekao olovku”, kako je rekao, sastoji se od uslovno rečeno dva dijela - sa jedne strane su priče djetinjstva i “ranih jada”, ispovjesti i pseudoispovjesti trauma koje mijenjaju dječački život, dok u drugom narativu Mandić piše fikciju američko-meksičke granice i donosi drugačije tonove i motivski opseg.
Mandić je rekao kako kratka proza može imati različitu geografiju, ali da je stil ono što uvezuje, odnosno da je u kratkoj priči posebna gustina jezika njen umjetnički okidač.
"Čitaoca treba zgrabiti u tih pet, šest strana. Kod pisanja proze, posebno kratkih priča, taj efekat se postiže i zvukom. Muzika je umjetnost kojom bih najrađe objasnio zakonitosti dobro napisanog teksta”, rekao je Mandić, čije je književno veče preraslo u razgovor sa publikom i moderatorom Draganom Tripković, koja je postavila pitanje odnosa novinskog pisma i književnosti.
Mandić je rekao da je novinsko pisanje kolumni u izvjesnom smislu “primijenjena književnost” i da majstori novinske proze kakvi su danas Dežulović i Ivančić nastavljaju trasu koju je odavno zarezao Krleža sa svojim novinskim polemikama i tekstovima i danas jezički krajnje izazovnim.
Odgovarajući na pitanja iz publike, Mandić je rekao da proza ne smije biti nejasna, ali da mora zadržati jezičko odstupanje koje će čitaoca držati u neizvjesnosti. A tu istu neizvjesnost osjeća i autor dok stvara.
“To je onaj osjećaj kad ne znaš šta će sljedeće da se desi u tekstu. Na tom osjećaju počiva sve.”
Knjigu “Feb je čekao olovku” objavila je izdavačka kuća Žuta Kornjača iz Podgorice.
Galerija
Bonus video:
