Iako sam bio blizak s Pekićem, čini mi se da jednu njegovu stranu nisam upoznao. Nisam nikad tražio njegove slabosti, jer je bio toliko fascinantan da ih je uspijevao potisnuti. Ali ova njegova korespondencija razotkriva ga i sjenči barem djelić njegova karaktera. Umio je ugađati. Vele da je laskanje svojstvo Crnogoraca i to "beogradskih ližisahana", kako tu sortu nazivaju, koji su se, laskajući, brže integrirali u srpsko društvo. To je taj nagon za preživljavanjem - naći što prije kakvu gazdaricu, oženiti se kćerkom starog trgovca, gospojicom Persom, ne mora biti lijepa i pametna, samo da je mirazuša ili bar u nekom srodstvu s Karađorđevićima, a montanjar će onda srbovati "za sve porodicu". Budu li ga mučile kakve glavobolje, dođe li mu nezgodno poradi laganja i dvojstva, kljucne li kadgod savjest, onda je tu vječita utjeha - šljivovica. Dakako, ovo je samo kratka skica jednog tipa montanjara u Beogradu s kojim Pekića nikako ne dovodim u vezu. Ovdje sam tu skicu plasirao jer je mjesto zgodno, jer sam već bacio malu sjenu na Pekićev karakter, na dvojstvo karaktera, a takva sjena može pasti i na moćni duh kakav je Pekić nedvojbeno bio, pogotovu što će mnoge druge vrline i sjenu samu izbrisati.
Kada Boro Pekić piše nekoć zajedničkom prijatelju, piscu Dragoslavu Mihailoviću, onda mu nešto povlađuje i želi ga oraspoložiti. To može biti plemenito i podlo. Podlo je ako mu povlađuje u kakvim gadostima, pa mu, povlađujući, dotura i neke svoje opačine. To je fina i laka forma slaganja s naopakim. Elem, Pekić piše svojemu prijatelju, piše mu parodirajući hrvatski jezik, premda neuspjelo, a čini to stoga da bi se razgalio "Nash Jules" Dragi Mihailović. Jules je Sartreov lik što ga je Danilo Kiš uveo u svoju polemiku kao "portret primenjiv na sve nacionaliste".
Naime, Jules je okej sve dok netko ne spomene Engleze, tada popizdi, počne drhtati, postaje značajan - za ime Boga pred njim se ne smije spominjati ništa englesko, jer on voli svoje Francuze, a mrzi Engleze, i tako Jules "postaje ličnost zahvaljujući engleskom čaju", veli Kiš. D. Mihailović je također znao mirno sjediti za stolom, blagorodno bi se smješkao i pijuckao, vrlo ugodno ćaskao o literaturi, bio je dobričina sve dok se ne spomenu Hrvati, tada bi zapjenio, nastala bi strka za stolom, počelo bi gurkanje i namigivanje: "Nemojte pred Dragim spominjati Hrvate", pa bi se taj ispad zataškao do sljedeće runde.
Znajući to njegovo svojstvo, Pekić mu piše rugajućim hrvatskim ne bi li ga odmah odobrovoljio, pa u jednom pismu od 29. aprila 1971. godine spominje Mirka i veli da se to "osebujno ime odnosi iliti ima biti odnositi se na Mr. Kovacza i imotski dijalekt kojeg rabi u svom zadnjem romanu", a potom najavljuje fusnotu u kojoj će to pobliže objasniti, te nastavlja s nesuvislom pričom na hrvatskom, nitko je ne razumije, a bit će da pisac s "ironijskom distancom" dočarava ispraznost govora na tome jeziku, pa kad shvati da postaje dosadno i zamarajuće, onda se povlači i kaže: "Prestajem sa ovim bloody jezikom i počinjem da opet govorim svojim jezikom", ali, ne lezi vraže, već i sljedeće pismo opet krene na "bloody jeziku", uzme tako neku riječ iz "bloody jezika", primjerice riječ osobno, tek da bi tomu mogao dodati: "Što rekao kuražni bojovnik protivu svih zabluda osim vlastitih, Krleža Miroslav."
Jules se smije i dovikuje supruzi Neni sa zahodske školjke kako je Bora "opandrčio onoga ustašu, kako mu ga je surduknuo do balčaka, će mu bidne muka od toliku batinu". Tako je to bilo onih godina, sada Jules Mihailović pizdi na Crnogorce, pa je na skupu srpskih akademika u SANU, 13. februara 2003. godine, pozvao na izgon te rase iz Srbije. Ali o tome i još ponečemu bit će koja u posebnom tekstu.
Ono što je cijelog života sanjao, Pekić je napokon dočekao, a to je propast komunizma i višestranačke izbore u Srbiji, pa je u Londonu spakirao kovčege uvjeren da ga već godinama nestrpljivo očekuju u domaji, jer vraća se emigrant, vraća se disident, karizmatična ličnost, "najveći srpski pisac XX stoljeća", barem prema mišljenju onih koji ga nikad nisu čitali. Vraća se srpski akademik s aureolom robijaša u komunističkim kazamatima i odmah osniva Demokratsku stranku, postaje njen potpredsjednik i član Glavnog odbora, te urednik nekoliko početnih brojeva stranačkog glasila Demokratija. I piše za BBC svoj posljednji tekst "Farewell Britain", ne klanja se na rastanku Britaniji, čak veli: "Kao pripadnik svog naroda nemam na čemu da ti zahvalim", ali, nadodaje: "Kao Borislav Pekić tvoj sam dužnik." Ma što to značilo, on je Britaniji rekao zbogom i "kao pripadnik svog naroda" vratio se u Beograd. Sve je nekako išlo uhodanim putom, samo još da demokrati preuzmu vlast, jer Pekić je to godinama pripremao na BBC-u kao politički komentator srpske sekcije. Svoje tekstove skupio je u knjigu Poslednja pisma iz tuđine, nadajući se da će njegova razmišljanja postati u Srbiji udžbenik demokracije. Ta je brošura ispala samo zbirka banalnosti, pa sam se pitao nije li doista politika tako banalna stvar da se čak i jedan Pekić nije tomu mogao oduprijeti. Ondje sve vrvi od općih mjesta, to su one floskule koje su penzići prežvakavali na svojim klupama, kao primjerice, "Slovenci kod nas kupuju jeftine sirovine, a prodaju nam skupe proizvode", "Srbi i Crnogorci nemaju ništa protiv da Šiptari idu u Albaniju pod uslovom da sa sobom ne ponesu zemlju", itd., ali ni u jednom komentaru ne spomenu Slobodana Miloševića, politiku srpskog nacizma, ratne bubnjeve u Srbiji, jer mu je u SANU zasigurno rečeno: "Ne diraj u Slobu, obavlja nam posao."
Ali kad se naš izgnanik, bliski moj prijatelj, drag čovjek, domognuo svojega glasila, odmah je ukazao da je glavna opasnost za demokraciju u povoju zapravo Filip David, pa mu je održao lekciju o tomu što jest demokracija, okomivši se na njegov intervju u riječkom Novom listu. Davidov je grijeh bio u tome što se pribojavao da na vlast mogu doći luđaci, a to je urednika Demokratije i potpredsjednika Demokratske stranke iznerviralo i nagnalo ga da s te visoke pozicije potpraši svojega drugara iz tzv. grupe i dugogodišnjeg intimusa i spočitne mu kako ne razumije "suštinu demokratije u kojoj voljom naroda i ludaci mogu doći na vlast". Filip David nije s njim polemezirao, ali je u mnogim svojim tekstovima zastupao stajalište da demokracija ne smije prepustiti vlast luđacima, jer ako nije u stanju obraniti samu sebe, onda "utire put nekom Hitleru", kao što se dogodilo u Weimarskoj republici u Njemačkoj. David je samo napisao pismo Pekiću (5. juna 1990.) i priopćio mu kako ne želi s njim javno polemizirati. "Previše te poštujem, a uz to, vezuju nas neke zajedničke uspomene i prijatelji, živi i mrtvi. Uveravam sebe da je samo nesporazum posredi, jedan od mnogih u ovim vremenima. A do takvog nesporazuma, budi siguran, nije došlo mojom krivicom", piše plemeniti David svojemu prijatelju. Tada sam i ja nazvao Pekića i rekao mu: "Ako ti misliš da je Filip David najveći problem u Srbiji, onda je tvoja zemlja sretna i poželjna!" Zatražio sam da me primi, što je doživio kao žalac. Kasnije se pokajao, ali tek nakon debakla na prvim slobodnim izborima kada ga je Vojislav Šešelj uvjerljivo tukao, a Pekić se, sa svojom karizmom i slavnom biografijom, osjećao poniženim. U pismu od 20. jula 1992. godine (Knjiga pisama 1992. - 1995., Feral Tribune, Split, 1998.), Filip David oplakuje našeg dragog, rano preminulog prijatelja, prisjećajući se divnih trenutaka s njim, a onda mi opisuje kako su se možda nakon dvije godine sreli na jednoj kazališnoj premijeri. "Delovao je izmučeno, umorno, Pekić kakvog nisam poznavao. Zar sam mogao slutiti da ga je teška bolest već ozbiljno iznutra izjedala? Nosio je dostojanstveno svoju veliku muku, ne želeći ni od koga sažaljenje. Ugledao me je u masi i prišao. Osetio sam u njegovom pogledu, njegovom već promuklom glasu, onu dirljivu srdačnost iz najranijih dana našeg zajedničkog druženja. 'Ludaci su zaista uzeli vlast u ruke’, rekao je jednostavno. I čvrsto mi stegnuo ruku. Danas shvatam, opraštao se zauvek."
(Sarajevske Sveske br.13, 2006.)
Bonus video:
